Gdje možeš u samo jednome danu odraditi svoj posao, zatim biti dva tri-sata na kavi, bilo uz rijeku, centru grada ili na brdu? Pa u Karlovcu. U mome gradu meni, i kad je dosadno, nije dosadno. Kad mi treba samoća, mogu na dva sata u šetnju gdje ću biti sama. A nakon toga mogu, ako želim, otići na pivu s deset frendova. Živjela sam u Rijeci i Zagrebu, ali kao da mi je pao kamen s leđa kad sam se vratila doma, u Karlovac. Sad sve može ići lagano. Tu mi je obitelj. I pozitiva. I tu sam našla svoj poziv, nešto čime se želim baviti cijeli svoj život – izgovara 29-godišnja Katrina Tonžetić, koordinatorica volonterskog centra i međunarodnih aktivnosti u Udruzi za poticanje i razvoj kreativnih i socijalnih potencijala djece, mladih i odraslih “Carpe Diem”, u koju je došla prije sedam godina, isprva kao volonterka, suočena s komentarima: “što će ti to u životu”. Međutim, ona je vrlo brzo shvatila da je upravo taj poziv ono što joj u životu treba.
Mladi moraju putovati – i vratiti se
– Od tada nisam stala – kaže. Radila je, između ostalog, i na projektima s djecom iz alternativne skrbi “Ja to mogu, ja to znam – živim sam(a)” pa veli kako nema boljeg osjećaja nego kad joj se nakon nekog vremena ta djeca povratno jave i kažu kako su nastavili život. Dok s puno zanosa govori i o svome gradu i o svome poslu, Katarini se na licu se iščitava da oboje beskrajno voli i da je zadovoljna onime što radi i gradom u kojem živi. Govori nam da je putovala svijetom, bila u Finskoj, Portugalu, Španjolskoj, Engleskoj, Armeniji, Češkoj, Slovačkoj, Kanadi... i smatra da je za mlade dobro da putuju, odlaze na studentske razmjene ili na studij u inozemstvo. Ali da se zatim vrate u svoj kraj.
– Odeš, naučiš, vratiš se i to širiš dalje. Treba ići, vidjeti druge kulture, upoznati svijet. Onda možeš usporediti. Meni je dom uvijek Karlovac. U redu mi je nekamo otići na dva tjedna. I onda doći kući. Uostalom, mi smo ovdje okruženi četirima rijekama – Kupom, Koranom, Mrežnicom i Dobrom – i ne možemo dugo živjeti bez vode – smatra Katarina. U jednominutnome videu koji s prijateljima snima o svojoj županiji u sklopu projekta Moja.hr, u kojem biramo najljepši kutak Lijepe Naše, Katarina kaže da želi poručiti da je dom uvijek dom i da je ona u svome gradu okružena predivnim ljudima: – Nije stvar samo u mjestu već i u ljudima jer oni ga tvore onakvim kakvo jest. Ovdje su se ljudi naviknuli da se uvijek moraju za nešto boriti. Ali ovdje isto tako znaš da u tome nisi sam. Imamo lijepu zajednicu koja se bori zajedno. Mladi u mome gradu više nisu pasivni. Mnogi prigovaraju kako Karlovac nema kino. Ali mi ljeti imamo Riječno kino koje su napravili mladi. Imamo i Kino klub koji stimulira mlade da prave filmove. Naučili smo se voljeti male stvari, uživati kad lokalni bend počne svirati u poznatom kafiću. Vidim perspektivu u Karlovcu. Puno je mladih krenulo poput mene i danas rade nevjerojatne stvari u svome području. Uvijek nađeš nekoga tko će ti moći pomoći i znati te usmjeriti. Ja sam ljubav prema Karlovcu stekla odgojem svojih roditelja – govori Katarina Tonžetić.
Murali pričaju povijest grada
Svakome tko dođe u njezin grad ona bi rado pokazala kako tu izgleda mala lokalna akcija, poput predstave ili događanja na otvorenom u organizaciji Male scene, kako bi vidjeli kako se ljudi u Karlovcu druže. Povela bi prijatelje i do lovačkog doma Muljava, tridesetak kilometara udaljenog od Karlovca, u smjeru Vojnića, na obroncima Petrove gore, izdvojenog dinarskog gorskog masiva. Ovamo gosti dolaze zbog izvrsne hrane, a među specijalitetima su jela od divljači i palačinke sa sladoledom i šumskim voćem. Prošetali bi i Petrovom gorom – prvim hrvatskim parkom tamnog neba. Jedno od odredišta u županiji svakako bi bile Rastoke gdje se preko sedrenih stijena u Koranu ulijeva rijeka Slunjčica stvarajući pri tom mnoštvo malih jezera, brzaka i slapova. Odvela bi ih, veli, “do male, ali slatke Duge Rese”, dvorca u Ozlju, Kamanja, Ivanine kuće bajki u Ogulinu... I u šetnju karlovačkim Novim centrom gdje na pročeljima zgrada oslikani murali pričaju povijest grada. – Ja sam dijete Karlovca i ne namjeravam odavde otići. Dom je uvijek dom. A moj je ovdje – kaže Katarina Tonžetić.
