Trinaestogodišnja Tija zbog cipela nije previše gnjavila, haljinu je točno znala kakvu želi i o tome nije bilo pregovora, a kad je na red došlo pitanje gdje će se poslije crkve na ručak, obiteljske pripreme za krizmu zaoštrile su se do krajnjih granica.
– Za cipele joj nije bilo bitno jesu li skupe ili jeftine, jedini je uvjet bio da imaju visoku potpeticu, za haljinu nije htjela čuti ni riječ savjeta, a s ručkom nas je potpuno izbacila iz takta. Nije svejedno izvedete li desetak ljudi u lokalnu pivnicu ili u fini restoran – kazuje mama Sanja, koja je po tko zna koji put popustila jedinici unatoč tankom kućnom budžetu.
Kao, uostalom, i kad je u šestom razredu umirala od želje za iPhoneom, zimus za tenisicama od 900 kuna itd.
Foto: Thinkstock
U sličnoj se situaciji malo koji roditelj ne nađe prije ili poslije. Potrošačko društvo pritisak je i za odrasle i za djecu, a veliki malima uglavnom popuštaju koliko god to novčanici dopuštaju. Radi svega, ponekad se čini da stasaju generacije kojima je najvažnije na svijetu – imati, kupovati, biti bogat.
Kao prijenos uživo
Nasreću, nije baš tako. Novac i bogatstvo je važno samo za samo 5,7 posto djece petih i šestih razreda zagrebačkih osnovnih škola. Štoviše, u pojedinim školama bogatstvo na prvo mjesto rangira samo tri posto djece! Jedanaestogodišnjacima i dvanaestogodišnjacima apsolutno je najvažnije imati prijatelje, kako je u anketi udruge Suncokret-OLJIN provedenoj među 1200 djece odgovorilo gotovo 85 posto djece. Zdravlje je prioritet za 82 posto školaraca, a petašima i osmašima jako su važni i obitelj, sport i igra. Izlasci su u toj dobi još pri dnu liste. Psihologa Željka Vukobratovića, predsjednika Udruge Suncokret-OLJIN, koja slično istraživanje provodi dulje od desetljeća u sklopu evaluacije projekta Moj izbor, zdrav izbor, posljednji rezultati nisu iznenadili.
– Posve je kriva predodžba da su djeca danas nastrojenija materijalno i konzumeristički više nego prije. To tako može izgledati očima odraslih, a zapravo više svjedoči o tome što je važno nama, nego djeci. Skupe tenisice, iPhonei i sl. služe im samo da bi bili uočeni, jer misle da je to drugima važno. Ali, svako bi se dijete prije odreklo stvari nego prijatelja i u tome se generacijski ništa bitno ne mijenja. Osim toga, kupovanje je djeci svojevrsna igra s odraslima, još jedan način da bi ispitali gdje su granice. Na središnjem je mjestu potreba da se bude prihvaćen, nikako da se ima – kazuje Vukobratović.
Foto: Thinkstock
Igrališta poluprazna
To je, pak, u užurbanoj svakodnevici svim generacijama lakše smetnuti s uma nego nekada. Dijete sada u danu dobije više informacija nego čovjek prije sto godina cijeli život.
– Djeca već do škole upiju tisuće sati nasilnih scena, miješanih zvukova, brzih prelaza boja. Igrališta su prazna, a stanovi puni raznih ekrana – kaže naš sugovornik, koji za povratak emocionalnog balansa preporučuje boravak na otvorenom.
– Priroda i zajedničke igre odlična su prevencija svih ovisnosti, pa i one koja se može razviti iz pretjerane potrebe za posjedovanjem stvari i kupnjom. Djeca to i znaju. Na pitanje o slobodnom vremenu, potrebu za igrom i sportom većina stavlja ispred kompjutora, slušanja glazbe, šopinga... No, samo ih se 15 posto i bavi nekim sportom pa je očito da im treba malo poticaja odraslih, nažalost, nerijetko (pre)zauzetih upravo velikim i malim ekranima.
>>Za djecu ne radim ono što žele mame, nego što žele curice. A što žele? Biti princeze
>>3 najčešće pogreške koje rade roditelji
