Izlaganje na XXIII. bijenalu Veneciji kao predstavnik NDH na jednoj u biti fašističkoj smotri različito je odjeknulo te ocijenjeno u političkim krugovima. Ipak je Meštrović među izabranim hrvatskim umjetnicima jedini imao svjetski ugled. Bili su prisutni svojim djelima, pokojni Račić, Kraljević i Plančić, mlađi umjetnici Šohaj, Bulić, Crnobori, Režek, Mezdjić, Motika, Kopač i kao kuriozitet Augustinčić s izloženim portretom poglavnika Pavelića.
Iako zatvorenik ustaškog režima i osvjedočeni njegov protivnik, Meštrovićev nastup poslužio je režimu u Zagrebu za pridobivanje propagandnih bodova.
Kinez i partizani
Sudjelovanje u Veneciji osudila je domaća i inozemna demokratska javnost, a u pamfletima su prednjačili srpski i jugoslavenski političari u emigraciji. Dan nakon otvaranja smotre u Veneciji, 25. lipnja 1942. doputovao je u Rim i tu ostao do ljeta 1943., kada se preselio u neutralnu Švicarsku. U Rimu je bio smješten u Zavodu sv. Jeronima kod monsinjora Magjerca, gdje je imao i radni prostor.
Ubrzo ga je u privatnu audijenciju primio papa Pio XII. Meštrović mu je zahvalio na intervenciji za njegovo oslobađanje iz zatvora. Papa se raspitivao za nadbiskupa Stepinca te mu rekao: "Što ćemo, sine, živimo u teško doba, gdje nacizam i fašizam haraju zemlje i narode, kao nekada Huni..."
Za teških rimskih dana, Meštrović je izravno ili posredno imao kontakte sa Stijepom Perićem, diplomatom NDH u Rimu. Susretao se s diplomatskim predstavnicima SAD-a i Velike Britanije. Inače je bio tmurna i zabrinuta raspoloženja zbog odvojenosti od obitelji i neizvjesne sudbine Dalmatinske Hrvatske. Nešto prije odlaska u Švicarsku susreo se Meštrović sa Stepincem. On je papi donio dokumente o zlodjelima koje su počinili fašisti i nacisti na našem području, uključujući i okupiranu Dalmaciju. Župnici su mu dostavljali spise, prema njegovim riječima, odazvalo ih se oko 85 posto. Neposredno pred kapitulaciju fašističke Italije, u kolovozu 1943., uz pomoć vatikanskih vlasti, s obitelji se preselio u Švicarsku.
Ivan Meštrović poslušao je savjet koji je dobio kad je dolazio u Švicarsku da izbjegava službene i osobne kontakte s predstavnicima NDH i jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu.
Prema Meštrovićevim navodima, o partizanima je prvi put potanje čuo 1944., i to od jednog Kineza, saznao je za Tita, Kardelja i Mošu Pijadu. Iz Lausanne je suobraćao s Eduardom Benešom, predsjednikom čehoslovačke izbjegličke vlade u Londonu, s prijateljem Seton-Watsonom i jednim od prvaka HSS-a u Londonu Jurjem Krnjevićem. Tito je preko dr. Nikole Nikolića uspostavio kontakt s Meštrovićem i poslao mu poruku da se vrati. Meštrovićev sin dr. Mate Meštrović, o očevim dvojbama o povratku u domovinu govorio je 1966. uredniku Hrvatske revije Vinku Nikoliću:
„Moj otac je bio oprezan čovjek, i on je stvarao zaključke, polako i nakon dugog razmišljanja. On je držao da su komunističke vlasti znale za njegova nastojanja da pomogne Lorkovića i Vokića, da Hrvatsku prebace na savezničku stranu. Čak su ga 'prevratnici' predlagali da bude proglašen za šefa države, a da sam puč bude izvršen u njegovo ime. Otac je u kontaktima s Dullesom predlagao da se saveznici iskrcaju u Hrvatsku i u suradnji s domobranima pod generalom Vokićem spriječe komunističko preuzimanje vlasti i sačuvaju hrvatsku suverenost. Otac je sumnjao, da su komunisti znali bar dio stvari, i da bi, logično, bilo ludo od njega, da ide u Hrvatsku, pa makar i samo u posjet."
Po završetku rata,mnogi intelektualci u emigraciji su u nedoumici da li se vratiti u domovinu ili ne.
Poruke: Ne vraćaj se!
„Što se sve nije pronalazilo Meštroviću, samo da mu se onemogući povratak kući?" pisao je tada Bogdan Radica. Augustinčić i mnogi drugi poručivali su mu da se ne vraća, dok je stari lisac Tito poručivao da dođe i da će dobiti službene narudžbe. Meštrovića je odvraćalo od povratka utamničenje brata Petra i kuma dr. Ive Tartaglie. Sigurno mu ni taština nije dopuštala da mu narudžbe daje njegov bivši đak Augustinčić.
Američka akademija znanosti i umjetnost pozvala ga je u New York, gdje su mu namjeravali prirediti izložbu. Uporna nagovaranja kiparice Malvine Hoffman da s obitelji dođe trajno u Ameriku i preuzme profesuru na sveučilištu Syracuse, iako nerado, poslušao je u siječnju 1947. Iako tijekom rata nije prodao nijedan rad, a kapital od milijun zlatnih švicarskih franaka honorara za spomenike rumunjskih vladara bio je pri kraju, pa je morao misliti na daljnje izvore prihoda. Izložba u Metropolitanu u New Yorku jamčila je postizanje i potvrdu ugleda za prodaju novih radova na američkom tržištu.
Sam mu je Tito višekratno poručivao preko Milovana Đilasa i drugih dužnosnika da se vrati. Ponuđen mu je otkup rimske Piete, za tada astronomskih 160.000 dolara, ali nije htio.
Smrt u logoru dr. Ive Tartaglie 1949., iako je Meštroviću bilo obećano da će biti pušten, kao i desetomjesečno tamnovanje brata Peše, bilo je ono preko čega nije mogao proći.
Svih svojih američkih godina, Meštrović se silno trudio da tamošnjim medijima i elitama dokaže nevinost nadbiskupa Stepinca. Razočaran svađama političkih emigranata, Meštrović je odlučio raditi na kulturnom polju među iseljeništvom. Pozdravio je pojavu časopisa „Hrvatska revija", koju je uspješno uređivao pjesnik i publicist Vinko Nikolić. Taj je pothvat u razjedinjenu političku emigraciju unio nadu u možebitne alternative.
Tadašnju hrvatsku emigrantsku inteligenciju u SAD-u predvodili su dr. Maček i Meštrović, jedan na političkom, a drugi na kulturnom planu. Meštrović je krajem tridesetih napisao oporuku i pohranio je kod nadbiskupa Stepinca.
Preko svog dugogodišnjeg prijatelja monsinjora Svetozara Rittiga odluku o svojoj darovnici dostavio je vladi NR Hrvatske. Dana 7.prosinca 1951. uputio je pismo predsjedniku tadašnje hrvatske vlade dr. Vladimiru Bakariću, a već 26. siječnja 1952. potpisan je darovni ugovor, koji je u ime NR Hrvatske potpisao ministar kulture dr. Miloš Žanko. Meštrović je hrvatskom narodu poklonio zgradu u Mletačkoj ulici u Zagrebu, kuću na Mejama i kompleks Kaštelet – Crikvine u Splitu, crkvicu-mauzolej u Otavicama i većinu svojih značajnih umjetničkih djela, koja su još bila u njegovu vlasništvu.
Tih emigrantskih godina Meštrović je izradio čitav niz novih radova koje je darovao mnogim gradovima i crkvama u domovini. Iako je bio bez sumnje osvjedočeni antikomunist te se isticao za američkih dana mnogim inicijativama, koje nisu bile po volji tadašnjem režimu u Beogradu, zanimljivo je da je već poslije 1948., a čak i ranije spoznao, neke Titove kvalitete smatrajući ga najvećim političarom kojeg su iznjedrili ovi prostori.
Ipak, nakon više od 17 godina emigracije, Meštrović se krajem lipnja 1959. zaputio u domovinu. Obećana mu je puna sloboda kretanja i nesmetan posjet kardinalu Stepincu, koji je bio interniran u Krašiću. Imao je susrete s hrvatskim komunističkim dužnosnicima, kolegama, starim prijateljima...
Dana 25. srpnja 1959. Meštrović je pozvan na Brijune kod Tita. Iako je bilo planirano da ostane samo jedan dan, zadržao se osam dana. Na marginama raznih protokolarnih i inih događanja, Meštrović se za tih osam dana tri puta nasamo našao s Titom.
Vjerovao je da Tito štiti hrvatske interese i da nije dopustio srpsku prevagu koja bi i njega ugrozila.
Svoje političke memoare „Uspomene na političke ljude i događaje" dovršio je 21. travnja 1961. U Hrvatskoj su neznatno cenzurirane izašle prvi put 1969.
U ponedjeljak novi feljton: Dubrovačka diplomacija
Prijašnji nastavci feljtona:
>> Umjetnik koji se posebnom strašću bavio i politikom
>> Više se družio s Trumbićem i Supilom nego bavio umjetnošću
>> Meštrović potpisuje izjavu o gnušanju nad diktaturom
>> Bio je to bliski susret sa smrću u ustaškoj tamnici
Sto se zamaram o sa ti tom pa on nije bi ja hrvat čak ni jugosloven