Sudbina im je namijenila teži put. Iluzija o sretnom obiteljskom životu rasplinula se davno dvadesetogodišnjoj Evi Sabljak kad je imala samo pet, a devetnaestogodišnjoj Ani Lučić u njenoj sedmoj godini. Zbog razorenih odnosa među roditeljima, svakodnevice obilježene alkoholom, svađama, fizičkim obračunima i neimaštinom, djevojčice su zajedno s braćom i sestrama postale domska djeca. Od prvih slova, koja nisu sricale s mamom i tatom, jedino su odgojitelji i udomitelji svakodnevno svjedočili trudu vedrih i pametnih djevojčica da od života izvuku više nego što im je u startu namijenio.
Prvi položeni kolokviji
Željele su bolji život od onog iz kojeg su ponikle, željele su priliku kakvu ima većina vršnjaka, htjele su - fakultetsku diplomu. Danas te dvije brucošice s prvim položenim kolokvijima i ispitima iza sebe - Eva na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, a Ana na Pravnom u Splitu - nerado i razmišljaju što bi bilo da Rotary klubu Kaptol Zagreb nije inicirao veliku, plemenitu humanitarnu akciju “Korak u život”. Rotarijanci su, naime, pokrenuli skupljanje novca za fakultetsko obrazovanje mladih iz dječjih domova tijekom svih godina redovnog studija. Akcija je počela 2008., podržale su je brojne tvrtke i građani, a zahvaljujući tome na hrvatskim fakultetima već studira 61 djevojka i mladić s domskom prošlošću. Sutra će u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog za njih nastupiti bariton svjetskoga glasa Leo Nucci i Zagrebačka filharmonija, a osim kupnjom ulaznice, akciju se može poduprijeti i kroz Facebook kampanju.
Kuna za svaki "like"
Za svaki "like" Facebook grupe Korak u život, donatorski pool te humanitarne akcije donira jednu kunu. Novac se skuplja i izravnim donacijama sponzora, a može se pomoći i pozivima na humanitarni broj telefona 060 9009.
– Doći ću na koncert, to je najmanje što mogu uzvratiti - kaže Eva, presretna što je vlasnica ugovora o stipendiji.
– Mjesečno dobivamo 1600 kuna. To je jako puno novca, neki za toliko rade cijeli mjesec. Sad mogu čak i mlađoj sestri, koja je još u domu, ponešto kupiti. Na meni je samo da učim, nikako ne bih htjela razočarati ljude koji su mi ovo omogućili.
Isti su i Anini prioriteti.
– Život nije bio lagan, ali u domu je bilo lakše nego s roditeljima. Imali smo knjige, gdje spavati, ljude koji se o nama brinu – prisjeća se života u domu Ana.
– Bila sam dobar đak i oduvijek sam znala da želim studirati.
Prva joj je stipendija, pak, došla kao naručena, baš kad se istopilo ono što je ljetos zaradila.
