Što sve u Zagrebu mogu dobiti za 9 kuna, i to u predbožićno vrijeme? – Sjedim u tramvaju s isplatnom listom u rukama i razmišljam. Kad sam bila školarka (ne tako davno), roditelji bi mi na početku tjedna dali dvije ružičaste novčanice od 20 kuna.
To me držalo do kraja tjedna – sendvič, sokić i nešto slatko za podignuti moral prije blok sata prirode i društva. Dnevno, to je bilo manje od jednog Dobrile. Inflacija je napravila svoje – danas za desetak kuna ne možeš kupiti ni sendvič, a gdje su tu još sokić i slatkiš.
Ne izgleda božićno kad prošećeš Zagrebom, ali znam da je to vrijeme ovdje, jer dok ovo pišem, u uredu svira Mariah Carey. Usto, sestra mi već mjesec dana, kad joj sinčić ne para uši plačem, strogo sluša samo Jingle Bells. Dolaskom ovog razdoblja, stigao je i period neopisive sreće kada u hlačama slučajno nađeš par kuna – znaš da će sigurno dobro doći.
Kad prerasteš vjerovanje u Djeda Mraza, Božić više nisu samo božićne pjesme i ostale poslastice. A ne, ne – Božić je trošak. Pokloni, purica, bor, još pokoji ukras za artiljeriju i tako jednu po jednu, odu sve kune.
Sve dvoznamenkasto je van igre
Napokon sam se opametila i odlučila sam štedjeti. Neće to biti puno, ali bit će dovoljno da jednog dana podrži neku od mojih impulzivnih odluka koje me inače prilično koštaju. Ostatak moje obitelji isto ne stoji najbolje s novcima. Svi u kući imaju bar po jednog stanara koji si još ne može sam zaraditi za najam niti hranu, niti… Niti za bilo što drugo, uostalom.
Zato smo ove godine sklopili pakt – kupujemo si poklone koji nisu skuplji od jednoznamenkastog iznosa. Dakle, sve iznad 9 kuna je van igre. Ne znam jesu li se oni šalili, ali ja itekako nisam. Zato sam se uputila u potragu.
Oboružala sam se svim potrebnim i plavom šesticom krenula prema trgovačkom centru. Ugodne cipele su na nogama, i to preko debelih čarapa – baka bi bila izvan sebe od radosti da zna kako su se sve godine ponavljanja 'obuci duge i tople čarape, prehladit ćeš gležnjeve' napokon isplatile. Novčanik je u torbi – anksioznost me natjerala da provjerim već četvrti puta. Platnena vrećica zasad mi samo prazna leluja s ramena, ali upravo to idem promijeniti.
Inače, šoping mi je noćna mora. Kada se pod prisilom društva ili ukućana, slučajno zateknem u tom zlu zvanom šoping centar, sjedim s ostalim muškarcima (žena sam) i živčano uzdišem kad na poznatoj osobi vidim gestu koja govori 'dođi malo ovdje'. Neću, nema šanse! Koristim svaku priliku kako bih ga izbjegla. Ponekad se čak i primim knjige kako ne bih morala kročiti u dućan – sad vam već sve mora biti jasno.
Potraga za povoljnim poklonima je krenula
Izlozi su blještavi te su svi u crvenim i zelenim tonovima.. Svi su prepuni lijepih stvari. Ima svega – od odjeće, preko igračaka, do tava od nehrđajućeg čelika s kamenim premazom. Čak i one izgledaju primamljivo u ovom okruženju, a paljenje ručkova nije mi strano.
S oprezom se izlozima primičem bliže, bliže, i još bliže. Primjećujem već i pahuljice zalijepljene s unutrašnje strane stakla. Na dnu vidim čak i kvazi snijeg, a između njega proviruje zlatna podloga i uzdiže se pokoja prkosna grančica. Otprilike ovdje završava idila. Sljedeće što mi slijedi je ono čega se najviše grozim, a to je ulazak u dućan.
Nevoljko rukom posežem prema kvaki. Laganim pritiskom, vrata gurnem od sebe. Tvrdoglava su pa primjenjujem veću silu. U istom trenutku shvaćam – otvaraju se na povlačenje. Kako li uvijek između dvije opcije, uspijem izabrati krivu? Ulazim u trgovinu i skeniram. Ovo je sigurno skupo, ono je beskorisno. Već dugo nisam vidjela ovako ružnu vazu, a cvijeće i s ove udaljenosti izgleda umjetno. Jastučnice su zabavne, ali što će itko s time? Možda šalice? A imamo ih toliko da više ne stanu u ormarić.
Nastavljam dalje po dućanu. Dolazim do glazbenog kutka u koji me privukao moderni gramofon s bijelim detaljima. Gledam ga neko vrijeme, a pažnju zatim počinjem usmjeravati na okolne stvari. Uzdižem pogled prema gore, i kroz usta, naglo udahnem do dna pluća. U istom trenutku rastvaram oči kao kad na trepavice mažem maskaru. Gledam u poklon koji će biti savršen za najboljeg prijatelja, zaljubljenika u glazbu i strastvenog kolekcionara gramofonskih ploča.
Sa strahom okrećem pakiranje i provjeravam cijenu. Gledam li ja to u jednoznamenkasti broj? Trepnem još jednom kako bih izoštrila sliku. Da, ja gledam u jednoznamenkasti broj. Uzimam magnete i bacam ih u košaru. 'Ovo će biti prelagano' – govorim si dok koračam prema nastavku trgovine.
Pa ipak, ostatkom ponude nisam impresionirana. Sve što je lijepo i korisno, nije preskupo, ali nije do 9 kuna. Izlazim iz dućana i od centra se upućujem prema Ilici, ohrabrena činjenicom što sam uspjela pronaći barem jednu stvar.
Spuštam se niz Ilicu, a na svakih nekoliko koraka stoji po jedna lutka. Svaka nosi drugačiju kombinaciju. Ne izgledaju loše, ali u trgovinu odjeće nema smisla uputiti se s budžetom od punih 9 kuna. Nastavljam šetnju, ali zaključujem, u strogom centru grada male su šanse da ću pronaći još koji poklon, jer nastavak Ilice prošaran je skupim trgovinama koje uostalom, niti ne prodaju sitnice koje ja tražim.
Upućujem se izvan centra, ali bez zadanog cilja. Uživam u šetnji jer nije suviše hladan dan i samo se usputno osvrćem na izloge u nadi da ću zamijetiti neki s proizvodima sličnima kakve tražim. Približavam se ogromnom crvenom izlogu na kojem masnim bijelim slovima piše 'Sve po 5 kuna'. Shvaćam da se radi o trgovini rabljenom odjećom. Ovo je bila druga lokacija na kojoj sam nešto kupila.
Odabrala sam majicu za sestru. Svu je odjeću u ovoj godini razvukla trudničkim trbuhom, a još nije stigla obnoviti garderobu. Imamo prilično sličan ukus pa mi odabir ne predstavlja problem. Niti s odabirom veličine ne bih trebala imati problema pa se odlučujem na plavu košulju puf rukava.
Pješice odlazim još dalje izvan centra, sa svojim magnetima i košuljom u platnenoj vrećici. Trgovine su se jako prorijedile i krećem razmišljati kamo bih se mogla dalje uputiti. Primjećujem da su se moja stopala počela buniti – ne bole me, ali su teška. Povlačeći se, dolazim do tramvajske stanice i prema meni se vozi žuta reklamna dvojka. Gladna i pomalo umorna, popuštam i ulazim u tramvaj.
Bio je gotovo prazan. Raskomoćujem se i stvari stavljam na stolac pokraj. Sjedam, a glavu naslanjam na hladno staklo. Gledam zamagljeni grad i ljude u žurbi, a krajičkom oka hvatam skupinu ljudi okupljenu oko nečeg za što izgleda kao izgled. Ne osvrćem preveliku pažnju i okrećem se naprijed. Tramvaj stoji na semaforu, a pokraj mene prolaze ljudi iz skupine koja je maločas stajala. Zanimalo me na što su se prethodno fokusirali pa sam okrenula glavu. 'To je to!' – pomislim, a glas mi iz grla pobjegne u času.
Koji je poklon bolji od neograničenog interneta?
Negdje kuda prolazi dvojka, a ni sam nisam sigurna gdje točno, zatekla se trgovina u kojoj sam uspjela kupiti ostatak poklona. Za mamu sam odabrala etui za kartice koji je ujedno i privjesak za ključeve. Mislim da će biti oduševljena jer znam koliko su joj kartice rasute po novčaniku iritantne. Dečku sam odabrala knjigu koja s duhovitošću kombinira jedna od najboljih književnih djela. S ovima ne mogu nikako pogriješiti jer u knjige je zaljubljen više nego u mene. Prijateljici sam, kao i svaki Božić, kupila čarape jer to nam je postala tradicija u više od petnaestak godina prijateljstva.
Brat je u godinama u kojima ga rijetko što osim scrollanja i chatanja zanima i bonbon božićna promocija ovdje mi je uskočila kao naručena. Svim opcijama cijena će do kraja prosinca biti 9 kuna čime ne premašujem budžet, a on će biti oduševljen . Koji bi poklon mogao biti bolji od neograničenog interneta za korištenje Whatsappa, TikToka ili Netflixa?
Svi ostali od mene će ovih blagdana dobiti – domaće i tople kekse s otiskom kalupa koji sam uspjela nabaviti.
Sadržaj nastao u suradnji s bonbonom.
