Jeste li jedni od onih roditelja koji nikada ne bi dopustili životinju u kuću? Od malena vas klinci traže psa ili mačku, a maksimalni kompromis koji ste postigli je zlatna ribica u okruglom akvariju i plastična mrežica za hvatanje ribice kad joj mijenjate vodu. I svaki put vodite isti razgovor, te životinja treba prostor, te nas nema često doma i bit će tužni, te stan nam je premali, životinja je namijenjena za kuću, te kupili smo novi kauč, ako će ga itko zap…, zaprljati to ću biti ja!
Do sada smo uspješno izbjegavali pitanje ljubimca, no dogodio se preokret, kupili smo novu Daciu Jogger Extreme sa sedam sjedala. Od svega navedenog u opremi, za troje djece izvanrednih sposobnosti za tvrdokorna zaprljanja, najvažniji dio opreme u Joggeru Extreme je periva tkanina posebno dizajnirana (za moju djecu) za otpornost na habanje i zaprljanja. Uz to sedam sjedala nije na odmet, a i modularni krovni nosači znače da u bilo kojem trenutku možemo staviti nešto na krov auta, poput 3 para sanjki ili 3 napuhanca za plažu jer djeca nisu navikla dijeliti.
Troje djece, “preveliki” auto
Još kod kupovine sam naslutio da kreće “žicanje”, jer auto ima 3 reda sjedala pa bi se ljubimac mogao svugdje voziti s nama (nema više izgovora da ne stane u auto), a sjedala su periva tako da smo si izbili par dobrih aduta. Srećom, u vikendici od none i nonića uvijek ima mačaka koje hranimo pa je to dobar kompromis. Svaki put kad dođemo na more par mačaka se nacrta, a mi već znamo da trebamo doći s većim pakiranjem suhe hrane kako bi nas branili od miševa, skakavaca i zmija. Ove godine smo imali 4 komada koji su nas redovito obilazili, izležavali na terasi, odmarali u hladu ispod Joggera. More je završilo prebrzo, kupili smo još par konzervi hrane da počastimo naše noćne čuvare za zadnji dan i potrpali pola kuće u Joggera. Vrijeme radnje je otprilike 14 sati.
Prije ulaska na autocestu, odlučili smo stati pokraj Primoštena kod kipa Gospe od Loreta. Klinci su cijelo ljeto gledali kako svijetli u daljini pa da vidimo i to uživo. Nagib ceste u jednom trenutku pokazuje 18 stupnjeva, srećom auto je natrpan pa se ništa ne miče, bar ne ono što vidimo. Odrađujemo slikanje kraj kipa, saznajemo da Gospa ima crno lice jer crna boja simbolizira plodnu zemlju, što će dobro doći kod pub kvizova, i krećemo nazad doma.
Uz dosta gužve na cesti stižemo doma oko 20 sati i tu ustvari kreće avantura. Izlazimo iz auta, vadimo jednu vrećicu stvari, drugi ruksak, crnu mačku, prljavi veš koji je još mokar…. Mačku??? Kako je zadnji red sjedala bio preklopljen, mačka je ušla dok smo se spremali, ugodno smjestila i prošla 350 km, valjda spavajući 6 sati, jer se nije mrdnula tijekom puta. U sto čuda gledam mačku, tj. muškog mačka, sjedi mirno pokraj auta i gleda mene kao da je najnormalnija stvar. Čak se malo i rastegnuo kako bi dao do znanja da se baš naspavao fino. Kako se sakrio unutra nemam pojma, ispod preklopljenog reda zadnjih sjedala držimo alat i mali aparat za gašenje požara, a stane još i gajba pive barem. Koliko god nabacali stvari unutra, Dacia Jogger je kao mali kombi, uvijek stane još nešto, makar to bila i mačka.
Mačke su puno pametnije od pasa, ovom se to vidjelo u očima kad je izustio prvi “mijaauuu” koji je zvučao kao da nije jeo barem mjesec dana. A mi smo ga nahranili to jutro kad smo odlazili.. Klinci su divljali od sreće, žena se raznježila, a ja sam opet ispao Grinch. Sami smo si krivi jer stalno zezamo klince da oni dovoljno zaprljaju i da ne trebamo ljubimca, eto nam sad mačka. Tražim čip ili bilo kakvu oznaku u nadi da ćemo vratiti mačku pravim vlasnicima, no ništa, avlijaner vulgaris.
Predajem se unaprijed, bitka je bila izgubljena nakon prvog mijau, objašnjavam djeci da su sada dobili veliku obavezu, da je to živo biće, a ne igračka i da se od danas moraju svaki dan svi troje brinuti o njemu. I da moraju prati auto iznutra ako hoće s nama na izlet. A prvo što moramo je dati ime maci prije nego ga odvedemo veterinaru. Najstarija kćer daje prijedlog Pegulan, pohvatali su klinci sve dalmatinske izraze na moru, jer je imao pegulu s nama. Srednji se premišlja, a najmlađi, koji inače nema previše toga za reći, objašnjava da njemu izgleda kao Jurica. Od kuda mu to ni dan danas ne znamo, ali eto, od tog dana naš mačak se zove Jurica. Je li netko od klinaca sakrio mačku ili je sama ušla najvjerojatnije nećemo saznati, ali Jurica ostaje s nama, a i dobio je zadnji red sjedala u Joggeru samo za sebe.
A kao i sve “beštije”, tako i mali mačak uđe pod kožu, koliko god ne htjeli priznati. Kažu da se najbolje stvari u životu dogode bez planiranja i iz vedra neba, ne znam je li to tako, no neplanirano smo kupili veći auto nego što smo mislili, neplanirano smo otišli na izlet i neplanirano dobili Juricu. I dobro da jesmo, život je prekratak da ne istražimo svaki kutak kraj kojeg inače samo prođemo i ne uživamo u malim (crnim) stvarima.
Sadržaj nastao u suradnji s Daciom
