Jedna dobra priča razvila se u zapadnom dijelu grada. Odnosno, razvija se još gotovo od prvih dana onoga što volimo zvati craft revolucijom, odnosno otkako je u nas startalo novovalno pivarstvo. Volim kvart nastao je na Remizi, između zgrada i kuća gdje bi malo tko očekivao da će uspjeti jedan lokal koji uopće neće nuditi industrijska piva, već samo te craftove koje je publika tada, prije nekih sedam godina, tek upoznavala. Međutim, Leon Haraminčić ustrajao je na toj priči te se Volim kvart najprije profilirao kao jedna od gradskih destinacija ne samo za craft piva već i za craft ginove i sve ostalo što je craft u čaši.
Nakon nešto manje od pet godina Haraminčić je sa suprugom Martinom otvorio Landsky. Općenito je naše mišljenje da u Zagrebu nedostaje klasičnih barova, u kojima će se iznad šanka vidjeti veliki izbor pića koja će odmah naznačiti da se ovdje dosta zna o miksologiji. A upravo je tako u baru Landsky, koji je dobio ime po prvoj zagrebačkoj kondukterki Pauli Landsky. – Mi to živimo. Toliko da nam nije problem sjesti u automobil i prevaliti 300 kilometara da bismo nešto nabavili ili nekoga angažirali. Tako smo nedavno u Landsky bar doveli jednog od trenutačno najpoznatijih barmena, Nica de Sota. I sada je došla Točkica, kažu.
Ljubljanica je jedno od zagrebačkih naselja u kojima se posljednjih godina događa jako puno zanimljivih stvari. Visoka je razina najrazličitijih poslovnih aktivnosti pa nije čudo da tamo odlično rade neki od najcjenjenijih, kao i najstarijih gradskih restorana. Bistro Točkica ipak ne igra na sigurno, nije roštiljarnica nego se ondje nudi tradicionalna kuhinja.
– Kada smo vidjeli da je ovaj prostor slobodan, a i prije je ovdje bio restoran, odlučili smo ispuniti si želju i zaokružiti našu priču hranom. Kao što ste vjerojatno shvatili, naša dva lokala različita su, pa će i Točkica imati malo zajedničkoga s njima. Ako je Volim kvart craft bar, Landsky klasičan bar, u Točkici naglasak dajemo više na vina za koja smo kartu slagali sami nastojeći pogoditi kakav bi ukus zagrebačke publike doista bio, a koja će dobro ići uz jelovnik na kojemu su klasična jela, odnosno njihove interpretacije iz ruku Marija Čepeka – kažu Haraminčići.
Mario Čepek nije sasvim običan chef. Upoznali smo ga još poodavno kada je slagao jelovnik za jednu poznatu obiteljsku pivovaru iz Zagreba. I tada je predstavljao osebujnu pojavu i nastup, a iako se za tu priliku bavio samo mesom, svejedno su to bili drugačiji i originalniji pristupi. Sada je Čepek dobio daleko više prostora ne samo za kreiranje jelovnika već i za igru sparivanja s vinima. I to sve djelovalo je doista dobro, toliko da bez krzmanja možemo preporučiti Točkicu za sve one česte prilike, od gableca pa do širih obiteljskih svečanosti.
Prostor podsjeća na tradicionalnu zagrebačku gostionicu, a tako je i uređen, kao da ste ušli u takvo jedno ugostiteljstvo negdje tamo još 20-ih godina. Ponudit ćemo i savjet, najavite se jer prostor je već nekoliko dana nakon otvorenja bio prilično pun, čak i s nekim poznatim licima iz poznatijih zagrebačkih restorana koji su ljubopitljivo došli provjeriti novo mjesto, baš kao i mi. Točkica je i u tom smislu novi restoran, jer je u cijelosti obnovljen, s novom kuhinjom, primjerice, koju nadopunjuju peka i roštilj na terasi. Doista, vina su u Bistrou Točkica zaista dobro zastupljena, na vinskoj je karti više od 80 etiketa, od toga je 50-ak organskih, biodinamičkih ili prirodnih vina iz Hrvatske i regije.
Vina kuće Šoškićeva su graševina, crni pinot i muškat žuti. Krenuli smo s Pomalo Pet Nat Debitom. Pet Nat je skraćeno za pétillant naturel, odnosno na francuskom prirodnu pjenušavost. Ovakva se vina dobivaju kroz method ancestrale, način proizvodnje pjenušavih vina koji se rabio u pokrajini Languedoc znatno prije negoli su u Champagni krenuli razvijati klasičnu metodu dobivanja pjenušaca. Pitali smo zašto ne pjenušac. Odgovor – svi to imaju, neka budemo malo drugačiji. A drugačije je u svakom slučaju i hladno predjelo. Riječ je o nečemu što u Točkici zovu – mesni štrik.
To je zbog toga što su fete pršuta Alduk povješane na štrik kao veš na sušenju! Inače, kada negdje vidite Aldukov pršut, ne zaobilazite ga jer je riječ doista o pravoj deliciji. Ništa lošija nije ni njegova panceta koja se ovdje nudi, kao ni Kanurićeve kobasice od crne svinje te dimljeni sir iz OPG-a Kušević. No iznenađenje je kozji sir Kumparička. Svakako bismo i posebno platili za malu platu ovog nevjerojatnog proizvoda koji je popularan i u Londonu. Uz štrik ponuđen nam je Barbba Vinas More, kupaža debita, maraštine, plavine i lasine, dakle sorti svojstvenih srednjoj Dalmaciji. Kao toplo predjelo dobili smo zapečene štrukle koji su stigli u neočekivanoj kombinaciji, s češkim vinom Fork and Knives poznatog češkog vinara Milana Nesteresa čija ćete vina naći u zaista dobrim europskim restoranima. Kao dio cijelog ručka ne treba propustiti goveđu juhu s griz noklicama, još jedan domaći klasik.
A nakon nje, logično, još jedno tradicijsko jelo sa sjevera. Jelo nazvano tafelspitz i tri točkice zapravo kuhana je govedina u pratnji kuhanog krumpira i tri vrste umaka. Inače je na zagrebačkim stolovima u prošlom stoljeću kuhana govedina bila redovita barem jednom tjedno, s malo hrena i umaka od rajčice s pireom ili kuhanim krumpirom. U pratnji je stigao organski Muž Blanc de Blancs od chardonnaya s Plešivice. I onda naš favorit – bečki odrezak ovdje napravljen od mliječne teletine u pratnji nešto krumpirove salate. Ovaj je bečki bio rijetko dobro spravljen, mekan i ukusan, kilometrima daleko od menzaških hrgi mesa koje jedva da u i dobro istučene. Ostavljeno je konzumentu da dozira slanoću limunom ili solju. Uz njega ide sjajno vino, austrijski biodinamički Sauvignon vom Opok poznatih Marian i Seppa Mustera. Još jedan favorit nam je patka.
Do sada smo najbolju patku u gradu probali u Tajeru, ovdje je također vrlo dobra, spremaju je u pećnici i dolazi, naravno, s mlincima. Uz patku Tomčev Marany crni, pinot noir iz biodinamičkog uzgoja. Za desert se nude dva luksuza – kajzeršmarn s domaćim mousseom od jabuka i umakom od šljiva. Kajzeršmarn ili carski drobljenac desert je o postanku kojeg postoje dvije priče, obje vezane za cara Franju Josipa, a riječ je o razmrvljenom biskvitnom tijestu kod kojeg se na posipanju šećerom ne štedi, a servira se upravo s nečim sličnim što smo dobili i u Točkici. I onda još malo veći luksuz, a to je štrudla s kremom od bourbon vanilije. Takva vanilija dolazi s otoka Madagaskara i Reuniona i najcjenjenija je u svijetu. No i bez nje, ovo je jako fina štrudla uz koju je lijepo išao Šoškićev muškat žuti.
Posjetili smo Chicken House, restoran posvećen piletini, u Zagrebu: "Najpopularnije jelo su azijski rezanci s jetricom i srčekima"
