Prošlo je vrijeme kada su glumci bili toliko popularni da su im na Pulskom festivalu trgali odjeću, a njihovo pojavljivanje kod publike izazivalo histeriju dostojnu The Beatlesa ili Rolling Stonesa. Danas Pulom u vrijeme festivala glumci nove generacije po ulici hodaju slobodno uz tek pokoji pogled i šapat: \"Je li to onaj iz filma?\" ili \"Lijepa je i uživo\"... Ali glumačka legenda 72-godišnja Milena Dravić ne samo da pamti ona zlatna vremena glumačke megapopularnosti već i sada, kada kao gošća Pulskog festivala kroči ulicama grada, neovisno o generaciji prolaznika, ne prođe nezamijećeno jer ne postoji osoba koja se u nju nije zaljubila u makar tri filma.
Presudna je bila vaša uloga u filmu \"Prekobrojna\" Branka Bauera za koji ste 1962. dobili i svoju prvu Zlatnu Arenu.
To je za mene kao tada mladu glumicu bilo zbilja fantastično. Imala sam samo 22 godine, a dobila sam tako veliko priznanje. Ako sam do tada i bila u nekim dilemama hoću li ostati na filmu i hoću li raditi ovaj posao ili neću, ta je nagrada presudila i tako postala vrlo važna. Otad sam snimila više od 110 filmova, ali kao što moj suprug Dragan Nikolić kaže: \"Svatko od nas ima svoj pečat.\" A moj pečat je \"Prekobrojna\" i ta Arena.
Gdje čuvate tu nagradu, ima li posebno mjesto?
Ona mi je nažalost ukradena 1972. godine sa svim stvarima koje su tada ukradene u mojem stanu. Imam ovu drugu koju sam dobila za film \"Biciklisti\" Puriše Đorđevića, imam i četiri srebrne Arene, ali te prve nema.
Koliko vam uopće znače nagrade?
Možemo reći: \"Ma što će mi to?\" Ali one su ipak važne, one su priznanje vašem radu i kada vam se na kraju sumira radni vijek i život, onda tamo netko kaže: \"Pa evo, ona je dobila to, to, to i to\" i pri odlasku u mirovinu na osnovi toga dobivaš tu nacionalnu mirovinu. Iako, ljudi trenutno baš i ne cijene sve što ste za radnog vijeka zaradili. Sasvim im je svejedno jesi li dobio šest Arena, cannesku nagradu ili bilo koju drugu. Sve je to preraslo u neku socijalu, što je velika šteta.
Nikada niste upali u zamku slave i \'izgubili glavu\' i svoj identitet. Kako ste to uspjeli?
Iz takve sam obitelji i tako odgojena da se apsolutno nije moglo dogoditi da mi slava \'udari u glavu\' i da me to dovede do nekih situacija do kojih su došli neki moji kolege, što muškarci što žene. Kao vrlo mlada shvatila sam da je, ako želim raditi na duge staze, najvažnije biti profesionalan i odgovoran i kod mene je tako do dana današnjeg. Ni te stvari se danas ne cijene, ali što da radim, naučena sam tako. Osim toga, potvrda da sam bila i jesam u pravu je ta što još uvijek radim. Napravila sam tri karijere, i filmsku i kazališnu i televizijsku.
Prvi film snimili ste 1959. Bio je to \"Vrata ostaju otvorena\" češkog redatelja Františeka Čápa. Kako vas je otkrio?
Ja sam bila u baletnoj školi, a on je došao tražeći mlade glumce za svoj film i odveo nas na probno snimanje u tada već legendarnu Avalu film. Na kraju je od nekoliko nas ulogu, kako ju ja zovem, moje Marije dodijelio meni. To je bio početak svega. Ove godine prisustvovat ću, na poziv Slovenije u kojoj je djelovao, na 100. obljetnici njegova rođenja i prikazat će se taj moj i njegov prvi film. Bio je fantastičan čovjek i duboko sam mu zahvalna jer me doveo na film. Kapa dolje.
Ne samo da ste karakterna glumica nego i odlična komičarka te prštite pozitivnom energijom. Jeste li i privatno optimist?
Obožavam dobru komediju, iako u jednom trenutku snimale su se i neke stvari koje su se nazivale komedijama, a ustvari su bile komendije. Ali dobro, vremena su bila takva da je čovjek morao od nečega i živjeti. Imala sam sreće da glumim i u pravim komedijama, ali i svim drugim žanrovima, tako da nisam glumica jednog faha već sam imala mogućnosti transformacije. I da, životno sam optimist. I sada me u Beogradu čeka serija \"Sinđelići\" u kojoj sam opet dobila mogućnost da zaplivam komedijom i veselim se.
Od početka karijere ste slobodna umjetnica i niste pripadali nijednom kazalištu. Je li bilo perioda kada je bilo teško tako živjeti?
Istina, ali ja bih na sve dodala i to da nisam pripadala nijednom klanu. I da, bilo je teških vremena, posebno u vrijeme \"crnog talasa\" (filmovi jugoslavenske kinematografije nastali od 60-ih do sredine 70-ih koji su za tematiku imali kritiku tadašnjeg režima te donosili pravu sliku života pod njim, zbog čega su ti filmovi često bili zabranjivani, op. a.) kada je to naišlo na negodovanja pa zbog toga nisi mogao dobiti posao. A i u vrijeme rata bilo je jako teško. Nije se snimalo ni približno istim tempom kao do tada. Ipak, imala sam sreću da i u tom vremenu u režiji Ljubiše Samardžića snimim \"Nebesku udicu\", film koji je dobio značajna priznanja. Srećom, tu je bilo i kazalište koje je kontinuirano trajalo i spašavalo situaciju. Na televiziji sam pak imala dugi prekid. Što se tiče srpske televizije, tu sam malo kažnjena pa 20 godina nisam radila ništa za RTS. Bila je to odluka donesena na osnovi nekih procjena obavljenih tako paušalno, bez pokrića, bez pravih objašnjenja... Jednostavno, moć je moć.
Ima li to veze s time što ste otvoreno zauzeli stranu protiv režima Slobodana Miloševića?
Ma zauzeli su i drugi, u jednom trenutku su svi stali protiv. Ali to je prošlo vrijeme i više mu ne pridajem značenje, nevažno je hoću li više raditi ili neću. Naradila sam se u životu toliko da sam taj ceh platila i zdravstveno jer stopostotno sam se davala pozivu koji sam sama odabrala, koji obožavam i koji bih opet izabrala da se ponovno rodim.
Dobitnica ste i nagrade u Cannesu, proglašena najboljom europskom glumicom... Zašto nikad niste izgradili karijeru u inozemstvu?
Bila su to vremena u kojima sam imala otvorene karte na svim poljima, i u filmu i kazalištu i na televiziji. I pitala sam se: \"Pa gdje bih drugdje mogla imati sve to?\" Možda samo u filmu, ali ne i u ovom svemu drugom. Imala sam ozbiljne ponude, pogotovo nakon što sam u Americi prošla fantastično s filmovima \"W. R. Misterije organizma\" i \"Čovek nije tica\", koji su tada ulazili u deset najboljih filmova svijeta, ali bila sam strašno vezana za ovaj naš prostor, za svoju obitelj i odlučila sam ostati.
U glumca Dragana Nikolića zaljubili ste se na prvi pogled, a danas ste 40 godina u braku. Neobična je priča o vašem vjenčanju.
O da! Vjenčali smo se u prekidu snimanja jednog televizijskog filma nastalog po tekstu velikog pjesnika Duška Radovića koji je zaslužio Nobelovu nagradu, a nikada ju nije dobio, a zvao se \"Kako su se volele dve budale\". U pauzi smo pobjegli, vjenčali se, vratili se i nastavili snimanje i do danas smo zajedno i on je uz mene.
Postoji li tajna dugovječnog i sretnog braka?
Mi smo ljudi sličnog kova, iz iste smo sredine i istog smo odgoja. I obitelji su nam slične. Kada si iz jednog grada, vrlo je važno iz kojeg si kraja, a ja sam Dorćolka, a on je s Crvenog krsta, a to su krajevi iz kojih su i naši očevi. Veže nas i sportski duh. Naime, moj otac je bio nogometaš iz generacije ljudi o kojima je snimljena serija \"Montevideo, Bog te video\" u kojoj igra i Dragan, a i njegov otac je također bio sportaš... Sve to ima veze jer uvjerena sam da se čovjekova osobnost formira u djetinjstvu. I danas, ako me nešto muči i ne znam kako to riješiti i nisam sigurna je li neka odluka ispravna, vratim se u djetinjstvo i prisjećam se obiteljskih savjeta i situacija i u njima tražim odgovor. Na tome sam beskrajno zahvalna svojim roditeljima kao i na tome što su mi dopustili da radim ono što volim. Oni su željeli da odaberem neku sigurniju profesiju, ali nisu mi branili izbor. Tako da ne mogu reći da mi je itko kriv za ono ružno što mi se dogodilo, a s druge strane imala sam njihovu podršku u svemu onome lijepom što sam doživjela.
Dragan i vi bili ste jako lijep par zanimljiv javnosti i česti su bili tračevi o vašem prekidu. Pročitala sam da je u jednom intervjuu Dragan rekao da je zbog njih neko vrijeme na ulici umjesto \"Dobar dan\", ljude pozdravljao s \"Još uvijek smo zajedno\". Je li to istina?
Možda je to rekao, ali ja za to ne znam. On je vrlo duhovit čovjek pa...
Kakvo je stanje glumišta u Srbiji?
Pa kultura je kod nas dobila nula zarez nula. U takvoj smo situaciji. Mislim da su ljudi malo pogubili kriterije i nadam se da će se u skoro vrijeme morati \'otrijezniti\' i shvatiti da je neprimjereno da nam se događa sve ovo i da je ipak kultura prva legitimacija svake zemlje. Kultura je na prvom mjestu pa onda sve ostalo. Čini mi se da u Hrvatskoj nije idealno, ali ipak se pokušava i kultura se ne dovodi u pitanje, postoji podrška, a i vaš predsjednik je na otvaranju Pulskog festivala jasno istaknuo koliko je umjetnost važna.
Jeste li požalili zbog neke uloge?
Ne sramim se nijednog posla. U jednom životno teškom trenutku za cijeli ovaj prostor morala sam raditi za preživljavanje pa postoje neki filmovi koji su bili tako-tako, ali sve to ide u rok službe i ja se toga ne mogu odreći jer stojim i iza njih. Imam veliku karijeru i 55 godina rada iza sebe. Zadnji film snimila sam prije četiri godine s redateljem Stefanom Arsenijevićem i više ništa ne mogu planirati. Voljela bih snimiti još nešto, ali vidjet ćemo što sudbina kaže.
Što si želite u godinama koje dolaze?
Samo dobro zdravlje i sebi i drugima.
