Nikako ne mogu započeti dan a da ne pomislim kako će Roko ići u školu. Još mi djeluje tako mali, tako zaigran... tako mali. Prošle godine Mark je isto krenuo u prvi razred, ali svi smo bili toliko uzbuđeni da nismo ni razmišljali baš previše, a i djelovao je malo odraslije od Roka. E, sad smo načeli školu punim plućima, sad kreću oba! Pripremamo se za školu, ali počinju me brinuti druge stvari osim knjiga, pernica,torbi... zapravo je iritantno stalno slušati reklame o knjigama i priboru. To kupiš u jednom danu i gotov si! I što sad, spreman si za školu zato što imaš pribor? A ne, ne! Želim reklamu kako da nas ne muči škola, nešto kao "povećajte samopouzdanje djeteta samo jednom žličicom sirupa"! Da bar! Ne bi išlo!
Samopouzdanje treba nama roditeljima
Pričam s Markom i Rokom i shvatila sam da oni već imaju volju za školu, raduju se, prilično su "svoji" i samopouzdani. E da, sad znam, samopouzdanje treba nama, roditeljima! Shvati, Majo, djeca su ti školarci i ne prenosi svoje muke i brige na njih, nego im pruži čvrstu i sigurnu ruku! Zapravo, pružit ću im sigurnu ruku, a moju ruku će držati moj muž, nadam se isto sigurno i čvrsto! (pa netko mora biti siguran i čvrst).
Od sada ne pričamo o novim tenisicama i prekrasnom omotu za knjigu. Sada pričam kako će im škola biti divna, kako će stvarati prijateljstva, kako će sami odlučivati, kako će svakom stranicom obrađenoj u knjizi biti pametniji i odrasliji... Želim da shvate da će im svaki dan proveden u školi (bio on dobar ili loš) stvoriti neku uspomenu. Ne poznajem nikoga tko se ne sjeća svoje osnovne škole.
Tako želim i Roka i Marka potaknuti da si sami grade doživljaje i uspomene i da shvate da oni sami odlučuju kakve će one biti.
Kaže Roko: „Mama, ja sam odlučio da ću imati sve petice u školi“. Kad sam ga pitala kako je to, odlučio rekao mi je: "Mislim, ako imam petice, da će mi učiteljica dopustiti da sjedim s kim hoću, a ja želim sjediti s Josipom". Hm? Mislim da je to dobar put kojim razmišlja, spojiti ugodno s korisnim. Ah, ne bi se bunila protiv petica… iako su motivirane Josipom, za sada.
Prvi dojam u školi je bitan
Prvi zadatak je obaviti nekoliko prvih dana. Ja bih htjela da mu se škola svidi i da ima, kao i Mark, volju ići u školu (bez obzira na motivaciju). Htjela bih da je oduševljen učiteljicom, razredom, hodnicima, odmorima… Možda je to malo previše, ali sigurna sam da su to stvari kojima se djeca prvo razvesele. A prvi dojam je bitan! Nikako ne bih htjela da su prvi dani ispunjeni "morate napravit' ovo, morate napravit' ono". Pa tko to voli?
Roko me pitao neki dan hoće li stalno morati rano ustajati i baš svaki dan pisati zadaće. E, to je ono što bih ja htjela da prvi dojam poništi. Znači, iako mora napisati zadaću i ranije ustati, veselo će otići u školu jer ga čeka cool učiteljica, razred pun prijatelja, prijatelj Josip, bučni hodnici i uvijek dobrodošlo zvono za odmor. E tako će i biti (?!). O tome ćemo razgovarati ovih dana do TIH prvih dana. Živi bili pa vidjeli!
Sve o povratku u školu čitajte u našem specijalu
