Kako izgleda u podrumu vinarije Fakin, koji je još uvijek smješten u garaži obiteljske kuće, teško je i zamisliti nekome tko samo promatra sa strane. Bačve, tankovi, crijeva... pa onda vanjski tankovi koji sežu do prozora spavaćih soba... Samo rijetki se u tome mogu snaći i pritom proizvesti vina koja redovito osvajaju zlato na Decanteru. Preko puta ove košnice nalazi se mala kamena kuća iz koje je sve krenulo, a danas u njoj vlada potpuni mir. Fakini u Bataji podno Motovuna živi već 300 godina, došli su ovdje u 17. stoljeću. Marko se smije dok objašnjava kako su se za 300 godina pomaknuli punih 30 metara, a on sada planira napraviti divovski skok – gradi vinariju čak 300 metara udaljenu od kuće.
30 metara za 300 godina, može li se ovakav pristup osjetiti i u vašem stilu proizvodnje vina?
Recimo da može. Držimo se tradicije zato što smo tu gdje jesmo, a s druge strane neki mali korak ipak smo napravili. Pratimo trendove, uveli smo dosta nove tehnologije, a ovisno o vinu koje radimo koristimo se i tradicionalnim i suvremenim metodama. Ali još smo uvijek u garaži. Počeli smo s tri bačve, od tri smo sljedeće godine došli na pet i sad smo na nekih četrdesetak. Popunili smo kompletan prazni prostor plus dodatni dio koji je trebao biti skladište i okupirali kompletan prostor oko kuće. Imamo još dva skladišta na drugim lokacijama i stari mlin u Motovunu. Mlin nam je bio zanimljiv zbog vinograda koji su odmah blizu njega i koji su bili vlasništvo istog gospodina. To je nekih 4,5 hektara.
Sve se to može iz jedne garaže?
Moja obitelj bavila se poljodjelstvom, imali smo svinje, krave, kokoši, uzgajali smo rajčicu, krumpire, pšenicu... I tako sve do 2010. godine. Paralelno smo imali 4 hektara vinograda, a grožđe smo prodavali drugim proizvođačima. Jedan mali dio koristili smo za proizvodnju otvorenog vina koje je tata prodavao dalje. Dao sam jednom to vino na neku manju smotru i odmah dobio zlatnu medalju. Prije mene svake godine bi netko od naših kupaca osvajao nagrade za teran proizveden od našeg grožđa. To me potaknulo da probam napraviti nešto više i evo 2010. proizveo sam svoje prvo vino. Srednju školu završio sam 2007. i s ekipom otišao na studij u Rijeku. Bio sam tamo dvije godine, dao 4 ispita i ostatak vremena lumpao s dečkima. S vedrije strane ta 4 ispita kasnije su mi priznali na studiju vinogradarstva i vinarstva – kao da sam znao! Taj sam studij u Poreču završio u roku, puno sam naučio jer me to zanimalo. Stalno sam bio u kontaktu s profesorima, radili smo i neke probe u mom vinogradu, različite vinifikacije malvazije i terana, dovodili ovdje kolege studente... Institut mi je pomogao kad sam radio diplomski, najviše mi je pomogla profesorica Sanja Radeka. Profesori i danas redovito dolaze pa kažu da su me dobro naučili. Dobro je da imaš nekoga koga možeš kontaktirati kad ti nešto zaškripi. Profesor vinogradarstva Marin Bubalo uzeo je uzorke iz naših vinograda za reprodukciju terana. Naime, imamo stari teran koji je tu već dugo godina pa ga sad pokušavamo obnoviti. Jedan vinograd star je stotinjak godina, a onaj na mikrolokaciji Flaminio odakle dolazi naše najbolje vino teran „Il primo“ – on je zasađen 1972. godine. Flaminio je smješten na poziciji koja nema veze s onime što učimo u teoriji: nije na južnoj strani što je preduvjet za najbolja crna vina, nema sunca tijekom cijelog dana, na sjeverozapadnoj je ekspoziciji... Uvjeti osrednji, ali očito je pogođena mikrolokacija na kojoj se događa miješanje toplog i hladnog zraka, pogled... nemam pojma! A vjerojatno je i taj klon koji je ’72. zasađan jako dobar. Kad se sve to spojilo plus puno rada u vinogradu i s velikom redukcijom grožđa dobili smo vrhunski rezultat. Za usporedbu, imamo vinograd na puno višoj poziciji, Flaminio je na oko 100 metara nadmorske visine, a drugi su nam na 200 gdje nema magle ni drugih opasnosti koje bi mogle zadesiti vinograd i opet Flaminio daje najbolja vina. To je fenomen! Ta pozicija nam je pomogla u stvaranju brenda jer smo najviše nagrada dobili za nju.
Spomenuli ste redukciju grožđa. Dokle će ona ići jer vinari poput vas uvijek će sebi podizati ljestvicu?
Na 17,5 hektara brali smo oko 30 tisuća butelja, dakle, manje od 2 tisuće po hektaru. Realno smo mogli imati 200 tona, proizvesti 12 tisuća butelja po hektaru i imati divnu ekonomsku računicu. Da smo prodavali vino po 20 kuna više bismo zaradili nego kako sada prodajemo za dvadesetak eura. Ne znam, od prvog dana smo odlučili da ćemo proizvoditi kvalitetu i tu nema kompromisa. Nije svaki put dva plus dva četiri, nekad bude dva, ali kvaliteta je tu.
Ali zadovoljni ste ovom zadnjom berbom?
Za crna vina bila je bogom dana! Imamo parametre u tim vinima kakve nismo imali u ovih 13 godina koliko se bavim poslom. Bijelo vino mogu usporediti s 2018. i 2020., to su bile tople i sušne godine. Vjerujem da ćemo dobiti malo ozbiljnija bijela vina, malo strukturanija. Nama je to super jer smo i za 2018. i 2020. osvojili zlato na Decanteru. Općenito, toplije godine pokazale su nam se kao bolje.
Suša vam, dakle, nije naštetila?
Nije jer smo negdje oko 10. kolovoza imali 50 litara i pet dana kasnije opet je palo 50 litara i to sve baš na ovom našem mikrolokalitetu. To je 100 litara u pravom trenutku!
Pomazilo vas je s neba?
Oko 1. kolovoza već smo ozbiljno krenuli s planovima oko postavljanja navodnjavanja i onda je došla kiša. Neki put vas netko s neba nagradi.
Što se zapravo zbiva u podrumu?
Ogromna je igra u podrumu, svakodnevno kušanje jer je sve u procjeni. Najvažniji su trenuci u kojima se stvara taj završni moment koji daje pečat vinu i ako ste dovoljno hrabri i malo riskirate možete dobiti nešto više od vina. Ako igrate na sigurno onda pretočite vino, spremite ga školski u butelju i imate jednu sigurnu kvalitetu. Budući da sad imamo veće količine, uz našu redovnu liniju ostavili smo 2-3 bačve s kojima ćemo pokušati nešto novo da unaprijedimo vino pa da to sljedeće godine implementiramo na nekoj većoj količini.
Znači, imate i labos u garaži?
Haha, da! Prije bi to bila stvar osobnog afinititeta, mog kušanja. Ja sam glavni tehnolog i sam donosim sve odluke. Ako pogriješim, sam sam sebi kriv. Na primjer, taj naš „Il primo“ – za njega smo pet godina tražili pravi omjer da dobijemo vino kakvo želimo. Tek 2015. smo proizveli pravo vino koje je izašlo na tržište i za koje sam napokon mogao reći da je to – to! „Il primo“ je svjetsko vino proizvedeno od lokalne sorte (terana) i osvaja tržišta gdje god se pojavi. To je zato što je pitko i lako pamtljivo, a s druge strane ima strukturu, moć, pokazuje da je to jedno veliko vino. Ali pet godina mi je trebalo – i odabir bačve – uzeti slavonski, francuski ili neki treći hrast, zatim, koliko reducirati grožđe da u konačinici ne bude previše šećera i alkohola...
Koji je hrast najbolji?
Zaključio sam da je za naš teran najbolji francuski hrast. Vjerujem da je dobar i naš slavonski, ali, na žalost, susreo sam se s lošim krajnjim proizvodom gdje je tehnologija sušenja kod drva bila loša i ti zeleni tanini su nam prešli na drvo. Pritom se dogodio spoj koji daje prejaku astrigenciju u ustima, tanini su bili preagresivni. Morali smo to vino degradirati i prodati ga kao svježu liniju, jednostavno nije moglo ići dalje. Ja sam od prvog dana točno znao što želim, ali treba vremena. Koga god pitate, s kim god pričate, nitko vas neće naučiti sve detalje – svaka pozicija daje drukčije rezultate i svaki vinograd je drukčiji. Recimo, drvo koje korste Francuzi – i kod njih daje najbolje rezultate za neke bordoške kupaže – kod nas na teranu ne daje. Najskuplja i najbolja bačva koju su oni razvijali deset godina – i na kraju – nama neka druga daje najbolje rezultate. To ne možete drugdje saznati nego iz vlastitog iskustva. Godine iskustva, pokušaja, ponekih pogrešaka...
Kako ste znali što želite, niste tada imali puno iskustva kao vinar?
Možda jesam po godinama mlad, ali imam radnog staža od pete godine života. Vozio sam traktor, radio na zemlji, tako je kod nas na selu... Što se tiče toga da već sad mogu znati kakav teran želim – to je stvar istraživačkog rada. Stalno pratim kolege, njihove proizvode, kad god je neka vertikala malvazije ili terana obavezno se odazovem jer želim znati potencijale tih vina. Kad sam kušao neke terane iz ‘97. i ‘98. vidio sam da imaju ogroman potencijal. Trebate uzeti u obzir da tada tehnologija još nije bila na ovoj razini, vina su bila s nižim alkoholima i možda malo višim kiselinama, ali su danas, nakon 20 godina, u top formi. To me potaknulo da krenem u nekom određenom smjeru. Probao sam i ozbiljna vina iz cijelog svijeta, usporedio ih s našima i odlučio – želim od terana napraviti veliko svjetsko vino.
Koja je formula za veliko svjetsko vino?
Prvo, ne smijete razmišljati o novcu. Morate znati da čak i ako napravite najbolje vino na svijetu, a niste Francuz, nećete ga prodati za par tisuća eura nego će koštati onoliko koliko košta u Hrvatskoj. A formula? Istraživanje, pokušaji i pogreške. Jer kad napravite grešku, druge godine je nećete ponoviti. I tako nekoliko godina zaredom dok vam se sve na posloži. Većina mojih vina tako je nastala. Nekom „greškom“. Jer nismo znali kako to napraviti. S druge strane znao sam kako izgledaju svjetska vina, znam koji je smjer, što želim postići – da to bude malo ekstraktnije vino, ali istovremeno da bude pitko, da ima dobar omjer alkohola i kiselina, da odradi malolaktiku i zadrži malo više kiselina što nije problem kod terana, da odležavanje u drvu traje duže, da vino bude strukturiranije, da ima zrele tanine koji lijepo dolaze do izražaja, ali da nema utjecaja drva. Vino mora ostati vino i sačuvati svoju sortnost. I to su sve elementi koje kad spojite dobijete super stvar. Ali sve to što sam sada rekao je samo 10 posto posla jer 90 posto je u vinogradu. Morate napraviti dobar posao u vinogradu, skinuti grožđe, odraditi sve što treba prije, onda s odličnim grožđem doći u podrum i tu s finesama i završnim radovima vino dovesti do savršenstva.
Kad već „crtamo“ tortu s postocima, koliko od onih 90 posto u vinogradu pripada prirodi? Da vi nemate ama baš nikakav utjecaj na to?
Što ja znam, sve mora biti pogođeno. Ako imate najbolju poziciju, a vi niste odradili kako treba rezultat neće biti najbolji. Tako da se baš sve mora potrefiti. Sve ima jednaku važnost: klima, kakva je godina, kakvo je bilo vrijeme, ne znam, 16. kolovoza, rad u vinogradu... Mi svaki trs prođemo ručno 7-8 puta tijekom jedne vegetacije. Sad idemo s rezidbom, zatim ide vezidba, potom plijevljenje mladica, plijevljenje čokota, prva zelena berba, vršikanje mladica, druga zelena berba, još jedno vršikanje mladica i nakon svega toga – berba! I ako je potrebno, što uglavnom jest, prije berbe idemo bacat sugrozdiće i manje grozdove. Pa kad se u vinograd sjati četrdesetak ljudi od kojih nisu svi veliki stručnjaci nema straha da će nešto krivo ubrati.
Sve im vi pripremite?
Sve. Vinogradi su top odrađeni prije nego dođe berba. Onda na kraju odradite taj vinograd i neki drugi – taj drugi će možda u nekoj godini dati odličan rezultat, a u drugoj neće. Ovi bolji vinogradi svake godine daju vrhunski rezultat. S tom redukcijom grožđa koja je jako važna želite li neka ekstraktnija i kvalitetnija vina vi ubrzate proces do berbe. Ne morate strepiti zbog kiša koje dolaze u listopadu jer imate grožđe koje je tehnološki zrelo sredinom ili krajem rujna i možete ga prije pobrati. To je jedna od prednosti redukcije. Ako procijenite da vam nakon 20. rujna slijedi deset dana kiše vi možete pobrati grožđe i imate top proizvod. Onda malo ipak pričekate dan-dva i dobit ćete one fine note zrelog grožđa ili prosušenog grožđa. To sve ovisi o godini. Na primjer, 2018. godine nakon prvih kiša u rujnu imali smo tri tjedna bure i morali smo ručno pobrati sve osušene grožđice da ne bismo dobili višak šećera i alkohola u našem „Il primo“ teranu. Pa smo napravili od njega teran „Michel“. Sljedeće godine (2019.) čekali smo do 10. listopada jer su bile kiše i jednostavno grožđe nije bilo zrelo 20. rujna.
Opet smo kod redukcije. Kako stare generacije na to gledaju?
Moj djed da vidi da bacamo grožđe mislim da bi nas rastrgao na komade! Okej, malo se šalim ali ne bi bio sretan. I sad se vjerojatno okreće u grobu ako zna što radim. Njegova generacija, oni su bili naučeni da ono što im je priroda dala to trebaju iskoristiti. I stvarno je tako. Mučiš se prvo da bi imao grožđe i onda ga baciš. To nema smisla. Djed je radio u motovunskim vinogradima, velikoj zadruzi koja je brojila oko 350 hektara u okolici Motovuna, njima je bila bitna količina. Nisu toliko razmišljali o kvaliteti, bilo je važno pohvaliti se koji je vinograd dao više. Usporedbe radi – na tom istom vinogradu iz kojeg dolazi „Il primo“ tata je znao dobiti 50 tona grožđa na nešto više od 3 hektara. Mi sad imamo 2-3 tone po hektaru maksimalno, a oni su imali 15 tona i više. Kako vi sad nekome možete objasniti da ćete baciti 70-80 posto grožđa da biste postigli neke rezultate za koje ne možete postići cijenu koju zaslužuje. Ali procijenili smo da je to najbolji način da bismo došli do neke kvalitete.
Od kvantite do kvalitete – tko je po vama u Istri zacrtao taj put?
Istra ima stvarno dobre predispozicije, zadnjih 30 godina se puno radi – prva generacija vinara, Kozlović, Matošević, Degrassi... oni su postavili čvrste temelje. Oni su u biti najviše napravili za moderno istarsko vinarstvo kakvo danas poznajemo. Možda su imali pomoć sa strane, ja ne znam točno u detalje kako je to sve išlo, ali vjerujem da je njima bilo najteže. Išli su od nekog tradicionalnog načina na moderan način. Ako su ljudi kod nas naučili na malvaziju koja macerira sedam dana bez hlađenja, a vi ih krenete sljedeće godine polako privikavati na malvaziju koja se radi sa selekcioniranim kvascima, pod kontroliranom temperaturom... Nije to lako, pogotovo ako ste u manjoj sredini.
Koliko velikih vina bi Istra trebala imati da biste vi mogli staviti onako jednu finu cijenu na svoje vino?
Ma, joj! Bio nam je jednom jedan Talijan ovdje, poznati stručnjak iz područja marketinga. Kaže da kad napravite najbolje vino na svijetu napravili ste 30 posto posla, ostalo je marketing. Tako je otprilike, priča mora biti zasnovana na čvrstim temeljima. Ne možeš ići s pričom da je ovdje najbolje vino jer je tuda hodao Veli Jože. Tu smo najbolji zato što je zemlja dobra, što su pogodni uvjeti jer smo na toj paraleli, na toj visini, jer imamo topli zrak, jer imamo velike izmjene između dana i noći – priča mora držati vodu, mora biti potkrijepljena. Udruga Vinistra radi intenzivno na tome, imamo strategiju za 10 godina, ali i svaki vinar za sebe ima svoju strategiju. Pozitivna konkurencija je puno napravila. Kad neki od tvojih kolega osvoji nagradu ti želiš druge godine biti bolji od njega. Tako se trudimo i svi dižemo ljestvicu. Danas više nemate malvazija koje su loše, imate dobre i odlične malvazije. Koju god odaberete bit će dobra jer okolina te tjera da budeš bolji.
S kojim ćete vinom pokušati osvojiti nagrade sljedeće godine?
Dat ćemo ono vino za koje mislimo da zaslužuje nagradu, ali tu morate imati i malo sreće. Dosta toga ovisi o tome koja vas komisija dopadne, kakvo je vino bilo prije vašeg. Ako je prije vas bilo 5 top vina kako će se vaše vino nakon njih istaknuti!? Isto kao u podrumu, ako je jedna bačva bolja ona će zasjeniti sve druge, ali ako su sve izvrsne teško se odlučiti za neku.
Polako će krenuti pripreme za novu sezonu. Kakva je bila prošla, je li bilo dosta vina?
Jako dobra. Svake godine rastemo. Malvazije nam je usfalilo, chardonnay smo rasprodali u mjesec dana, teran smo prodali pa smo punili novu berbu što nismo planirali. Malvazija je najprodavanije vino, a nas posebno veseli teran. Svježa linija nam ide više jer je to lagano, pitko, voćno vino i kupci su se navikli na njega – uspjeli smo napraviti ono što želimo. Puno ljudi ne zna što je teran, ne poznaju sortu. Najbolji način da je upoznaju jest im date nešto svježe – to je grozd pretočen u bocu i vi ga imate na stolu. Tako može početi priča. Odležano vino poprima i neke tercijarne note koje su karakteristične i za neka druga vina, a vino u prvoj godini još uvijek ima svježinu, svoju prepoznatljivu aromatiku. To je vino koje ima od 13 do 13,5 posto alkohola dok „Il primo“ ima 14,5 do 15 posto, ovisi o godini, jer malo je veća redukcija nego na svježem vinu. Ljudi vole svježi teran jer je to vino koje ide na čaše, ali može biti i gurmansko vino koje ide uz neko jelo, pršut, kobasice, malo papreniju hranu, gulaše, divljač... Gotovo uz sve može ići.
Spomenuli ste da često odlazite na kušanje vertikala kod drugih kolega. Radite li paralelno na svojoj arhivi?
Vertikale koje sam spomenuo potaknule su me da i sam počnem raditi na tome i mogu reći da imam ozbiljnu arhivu. U zadnjih 4-5 godina ostavljam 100 kartona malvazije i po 50 kartona drugih vina. Kad sam odlazio na kušanja nekih vertikala znao sam probati vino koje me oborilo s nogu. Ali tog vina nije bilo u prodaji jer vinari ostave 2-3 kartona po 12-18 boca i to čuvaju kod sebe. Kad imate 600 boca, nakon odrađenih vertikala možete prodati to vino i mislim da će to biti jako zanimljivo tržištu. Nećemo ići u neku široku potrošnju, ali moći ćemo ga ponuditi specijaliziranim lokalima koji će htjeti ispričati našu priču i, naravno, imat ćemo ga ovdje u vinariji. Moći ćemo dati jednu široku sliku o tome tko smo, što smo i kako smo počeli. Možda neće sve berbe biti dobre, ali neka ih 4-5 bude top to će biti super. Arhiva je dobra jer tako najbolje možete upoznati sortu. Možete vi testirati vino drugih vinara, ali najbolje je da učite na vlastitom vinu, da procijenite neki svoj rad jer znate točno kako ste radili.
Vodite li zabilješke ili sve imate u glavi?
Od prve berbe vodim zabilješke za svako vino, svaku bačvu – od početka do flaše. Zapisujem kako je odrađeno, kakvo je vrijeme bilo te godine po mjesecima i po raznim mikrolokacijama. Za svaku bačvu točno znam kakva je bila sljedivost, što smo radili, kad smo pretočili, koji dan. Moram se pohvaliti da pratimo mjesečeve mjene, kao što su naši stari nekad. Nismo nijedan pretok, nijedno punjenje napravili, a da nije bilo u pravoj mjesečevoj mjeni. Ili kako mi ovdje kažemo – kad je zeleno u kalendaru. Vjerujem da mjesečeve mjene kako imaju utjecaj na ljude imaju i na vino jer i ono je živa tvar. Vino ima različite taloge koji padaju pa se dižu, pa je mutno, pa je čisto... Kod sedimentacije mjena može igrati važnu ulogu. Osim toga, to je radio moj nono, poslije njega moj tata, neću sad ja biti taj koji je prekinuo tradiciju. Dan-danas radimo terane kakve je moj nono radio. Jedino je s bijelim vinima bio mali problem zato što je nekad nakon dugih, otvorenih maceracija vino oksidiralo. Znate kako bijela vina nekad nisu bila lijepo čista nego su bila žućkasta? Ljudi danas kažu starinska vina! Nije to starinsko vino nego je to vino koje je oksidiralo. Malo je okej ta mikrooksidacija, ali ako je vino skroz otišlo to je loše i po zdravlje. Mislim da je puno prirodnije ovako kako mi sad radimo. Uzmemo sve najbolje i maknemo što ne valja – tako dobijemo ono najbolje od vina. Koristimo modernu tehnologiju da bismo napravili pravu stvar. S druge strane jasno mi je da ljudi generalno misle da su moderna vina kemija. Na tržištu imate oko 300 različitih kemijskih supstanci koje se mogu staviti u vino. Mi koristimo sumpor koji je elementaran, prirodan i to je to. I koristimo bentonit za bistrenje. A imate 340 kemikalija u ponudi! Ako postoje na tržištu, znači da ih netko koristi. Vjerojatno veće kompanije koje izbacuju milijune litara. U Americi sam vidio vino koje nije vidjelo grožđa. Ono košta oko 50 centa, ali je na deklaraciji jasno istaknuto o čemu se radi. Neka bude i kod nas, ali da se zna što kupcu prodajete. Ne treba lagati ljude i pisati malvazija, a dovesti neku patvorenu graševinu i od nje raditi vino koje ste nazvali malvazija. Tu je naš problem. Bitno je da se ljude ne dovodi u zabludu. Vi ne možete proizvesti vino za 10 kuna ako ste sve radili po pravilima struke. Kilogram grožđa je 7 kuna, a za litru vina vam trebaju dva kilograma. Napiši dodao sam 50 posto vode na 100 kilograma grožđa, neka ljudi znaju.
Spomenuli ste modernu tehnologiju. Krećete s projektom nove vinarije?
Radimo plan, patimo od malog prostora, to nam je kompleks pa želimo napraviti podrum po kojemu se možemo voziti autom među bačvama. Prvo nas je držala ideja da napravimo modernu vinariju, pokušali smo odraditi projekt s nekoliko arhitekata i na kraju smo došli na tradicionalnu istarsku arhitekturu. Što više sam razmišljao shvatio sam da je to ono što želimo. Trendovi se mijenjaju, moderno brzo dosadi. Ova kuća je tu 300 godina i još uvijek je „moderna“. Vjerujem da će ono što ćemo mi izgraditi i za par stotina godina biti aktualno, a krenemo li raditi nešto moderno s materijalima koji su trenutačno u trendu, možda nam to sruše za 100 godina. Ono što je tradicionalno i naše, kamen i drvo, to je bolja varijanta. Evo, to nas drži zadnje dvije godine – nakon što smo prošli i moderno i svakakve varijante došli smo do toga da bude tradicionalno istarsko. Dosta putujemo po svijetu i znam gdje mi je ljepše. Kad dođeš u Toscanu, Antinori je prekrasno vidjeti, ali više uživaš u romantičnim selima, dvorcima...
Podrum će biti high tech?
Radni dio bit će ukopan šest metara u zemlju, neće se vidjeti ništa osim kušaone, restorana i ostalih sadržaja namijenjenih kupcima i druženjima sa strukom. Radni dio neće se vidjeti niti iz Motovuna niti s bilo koje druge strane. Samo iz aviona jer moramo imati neki procijep kroz koji ćemo ulaziti unutra, sve drugo će biti ispod zemlje. To je dobro zbog temperature, zbog procesa koji će se odvijati u kontroliranim uvjetima, a i zbog toga da ne narušavamo previše okoliš. Ipak je to oko 1800 kvadratnih metara koji će biti u potpunosti skriveni pod zemljom i neće nikome ništa remetiti.
Jeste zabili prvu lopatu?
Kupili smo zemljište!
Jel’ sve čisto?
Je, jedan kroz jedan sve moje od početka prošle godine. Prvo smo imali plan da vinarija bude tu uz kuću pa da se pomaknemo još deset metara, ali pozicija koju smo odabrali puno je ljepša i praktičnija. Tehnološki dio projekta je gotov, čekamo arhitekta i dizajnera da završe svoj dio. Planiramo novu vinsku omotnicu jer sami ne bismo mogli, tu pričamo o par milijuna eura. Nadam se da ćemo do kraja godine dobiti odobrenje da krenemo s radovima. Godinu dana će nam trebati za grube radove i – nadam se – berba 2025. bit će odrađena u novom podrumu. To je realan plan. Postoji mogućnost 2024., ali to je nategnuto. Imamo jedno vino s naše buduće top lokacije koje će odležavati dok ne otvorimo novi podrum. Tek tada ga planiramo dati na tržište. To je jedna bordoško-istarska kupaža (syrah, merlot, cabernet sauvignon i nešto malo terana). “Bred crno” iz 2019. – odležavao je dvije godine u drvu i sad će biti u bocama dok ne otvorimo podrum. Želim imati jedno ozbiljno vino. U planu je i redizajn etiketa, boca, sve ćemo malo osvježiti – drugačiji, a uvijek isti!
Vinarija je apsolutno najveća novost, ali što se još događa na položaju Bred?
Bred se nalazi na 200 metara nadmorske visine i za proizvodnju grožđa je super to što se vinogradi nalaze na vrhu brda gdje je stalna cirkulacija zraka. Čak i ljeti, kad je vani 40 stupnjeva, uvijek puše lagani povjetarac koji tjera bolesti i ne dopušta da se u samom grožđu stvaraju gljivice. Tlo je ilovača s dosta lapora – glina koja izgleda kao kamen, a u ruci se mrvi poput praha. Ovo iverasto, laporasto tlo puno je onih mineralnih i zelenih nota što se prepoznaju u malvaziji i teranu i po čemu smo drugačiji od svih drugih položaja u Istri. Nema svugdje tog lapora u zemlji. Dio terena pripremamo za malvaziju, a dio za merlot. Na ovoj poziciji nekad su bili vinogradi koji su davno izvađeni pa se nakon toga uzgajala pšenica, kukuruz... 2017. sve sam prekopao i krenuo malo po malo saditi vinograde. Laganim tempom jer puštam zemlju da se odmara. Trenutačno radimo meliorativnu gnojidbu tamo gdje treba da bismo ojačali organske spojeve u tlu. Kupili smo zemlju prije neke četiri godine, proizveli smo vino ali ga nismo stavili u prodaju. Ništa dok ne otvorimo novi podrum. Od ovog vinograda tek ćemo 2025. godine imati prvu zaradu. Treba puno vremena za stvoriti priču i pravo vino. Imamo vinograd, imamo odlično tlo i klimu ali opet treba proći par godina, par berbi u podrumu da biste bili sigurni da je to dobro.
A s druge strane brda?
Cabernet sauvignon, syrah i merlot, 40 posto cabernet i merlot i 20 posto syrah. Ispod su stari trsovi malvazije, teran i nešto malo muškata, to je sve skupa pola hektara i ima neprocijenjivu vrijednost jer su to neki od najstarijih trsova koje imamo u okolici Motovuna – dat ćemo ih u Institut, napraviti istraživanja i vidjeti hoćemo li ih moći dalje razmnožiti. Ako pak gledate dolje u dolinu, prema Motovunu, to je sve malvazija na nekih 100-150 metara nadmorske visine. Ispod Motovuna imam i 2 hektara terana, ispod brda Šublenta. Na 200 metara nalazi se 7,5 hektara terana, na mjestu gdje će biti podrum, pored njega, na 4,5 hektara ide miks malvazije, chardonnaya i sivog pinota. Do toga još 3,5 hektara terana na južnoj strani i još 2,5 hektara zemlje koju tek treba urediti da se posadi vinograd terana. Na sjeverozapadnoj strani je 3,3 hektara Flaminija, iznad njega 2 hektara koje treba raskrčiti... A sve je krenulo iz garaže!
Ovdje ispod hrasta nasred Breda, to je mjesto za čisto uživanje?
To će biti prostor za degustacije, zapravo već smo ovdje odradili jedan Wine & walk, a radimo i degustacije za manja društva, ali treba to još urediti. Šteta je ne pokazati ovo ljudima. Kad se okrećete oko svoje osi možete vidjeti Špinovce, Rakotule, Vižinadu, Gržnjan, Kostajnicu, Završje, Oprtalj, Istarske toplice, dolinu rijeke Mirne, motovunsku šumu, Sovinjak, Motovun, Šublentu, Zamask. Usto što je ovo izvrsna pozicija za vinograde upravo me pogled od 360 stupnjeva potaknuo da kupim ovu poziciju, a uzeli smo ispod još 2 hektara vinograda i odmah nam je tu i naš Flaminio. Ako tamo dolje daje super rezultate ovdje tek očekujemo senzaciju. Malo po malo ćemo pokušati spojiti brdo s ostalim vinogradima, napraviti jednu šetnjicu do nove vinarije da mogu naši gosti iz vinarije doći tu u vinograd i kušati vina ako žele, vratiti se u vinariju ili samo prošetati kroz vinograde. Imamo projekte za dugo vremena, ali već smo u 10 godina uspjeli puno napraviti, doći od 4 do 47 hektara. Ne bojimo se rada! Kad imate neki dobar rezultat to vas samo ponese dalje. Veći mi je gušt uzeti zemlju za koju znam da je na njoj neki moj predak ili susjed teško radio i nastaviti njegovim stopama. Želim biti tu i uživati u tome, žao mi je da sve ode na gradnju nekih vila i kuća za odmor. Kao klinac sam trčao po ovim vinogradima, vežu me neke lijepe uspomene uz njih. Ne želim da to zemljište ode u krive ruke. Moram biti tu gdje je tako lijepa zemlja.
