Dom umirovljenika u Novalji. Svaka čast nabildanim i istetoviranim dečkima na Zrću koji skaču u bazenu, ali ovdje se kriju pravi frajeri. Znali smo to, nitko nas nije trebao uputiti. Lako za partijanere, tu više-manje sve znamo, idemo vidjeti što krije društvo koje je ovdje "drmalo" prije njih. Tko su ljudi koje se pitalo. Čak nismo ni znali koga tražimo. Pokucali smo na vrata i: – Dobar dan. Priča je krenula brzo.
– Došli ste na pravo mjesto, imam pravog čovjeka za vas! – smijao se Josip Dabo (45), vlasnik prvog doma za umirovljenike na otoku. Mobitel mu je zazvonio. – Evo ga, zove! Na vezi je Boris Palčić Caskin (84), jedan od "stare garde", svjedok vremena. Kaže nam, malo kasnije u Novalji, kako ga u mjestu bije glas "boema", jednog od prvih vlasnika restorana u Novalji, uvijek uredno ošišanog, sa šeširom koji bi skidao kada bi pozdravljao. Novaljski gospodin. Nekoliko sati prije, kada smo razgovarali, takav smo dojam dobili i mi.
Kočija za šešir
– Svi ga znaju pod imenom Boris. Ostavio je svoj pečat. Poznat je po anegdoti kako se u Opatiji u jednoj kočiji vozio on, a u drugoj, iza njega, vozio se njegov šešir – ispričali su nam poslije u Novalji kada smo ga spomenuli. Razgovarali smo u njegovoj, za starački dom, prilično lijepo uređenoj sobi. Sjedio je u pidžami na rubu kreveta i veselim glasom, pun zanosa, pričao: – Da nema nesretnog bronhitisa, bilo bih super, osjećam se kao da imam 40! Joj, da sam koju godinu mlađi, sad bih ja. Na stolu pisaći stroj, oko njega gomile ispisanih papira. Pišete?
– Volio bih poživjeti još malo, dosad sam napisao šest knjiga, imam ih u planu još 30! Pisao sam nekad i kolumne za Večernji list.
Zanimalo nas je sjeća li se prvog dana turizma u Novalji. Kako je to sve počelo, s obzirom na to da danas znamo kako je završilo.
– Naravno, upravo je sada jubilarna obljetnica, 1953. godine, tu dolje na rivi pristao je brod pun Slovenaca. Trebao je netko održati govor našim gostima i izabrali smo tada Teofila Slojevera, koji im je nešto pričao, a na kraju zaključio s rečenicom: "Naše more, vaše more. Vaše žene, naše žene." Umirali smo tada od smijeha – prisjeća se Boris. Smije se kao da je bilo jučer. A i fora je dobra. Je li bilo uistinu tako?
– Kako ne. Austrijanke, Njemice, Slovenke... Bio je jedan konobar, Rodo se zvao. Volio je žene, a kada ga je njegova supruga pronašla kako izlazi iz šume s drugom, počela ga je tući, a on je vikao: "Ženo, nemoj, neću više." Ma bilo je tu ludo. Inače, pišem knjigu "Otrkani", odnosno odvojeni, jer u to se doba nije moglo rastajati, a žene, kada bi uhvatile svoje muževe u nevjeri, što je bilo često, jer su ih pratile noću, kažnjavale bi ih tako da bi cijelu zimu morali spavati na hladnom podu... A one, naravno, u toplom bračnom krevetu same – opet sa smiješkom govori Caskin.
Živi škampi oko gostiju
Kažu nam da ste bili vlasnik jednog od prvih restorana ovdje, kako je to izgledalo nekad?
– Ma bio sam ja sve, od čobana, ribara, težaka... Bio sam i upravitelj ovdašnje Liburnije. Što se mog restorana tiče, zvao se Laguna loža, otvorio sam ga 1968., imao je i kavanu. Na meniju janjetina, bifteci, roštilj, ali atrakcija su bili živi škampi, koje sam jedini puštao da hodaju oko gostiju. Živio sam za goste, ali sam pogriješio, zaboravio sam na svoju obitelj i sve drugo. Ako želiš biti pravi u poslu, moraš dati sve od sebe, zaboraviti na ostalo. Veselo je bilo.
Prošlo je 60 godina otkako ste počinjali ovdje turizam, jeste li zadovoljni dokle je dogurao?
– Zrće i cijela ta priča mi se nikako ne sviđa. Bili smo nekad veliko selo, s turizmom je počelo novo doba, ali nije to što je trebalo biti. Možda je to doseg ljudi koji su radili posao. Znate, neki imaju granicu preko koje ne mogu prijeći. Znaš u čemu je problem... Jedino što na svijetu dosad nismo riješili jest enigma "Je li čovik beštija ili je beštija čovik". To je misterija...
>>Jadranske Casanove: Namazat ću vam leđa, nitko ne mora znati...
