- Pogledali smo se, i isti čas uprla ja prstom u njega, a on u mene, pa istodobno da ćemo nešto reć. Krenula sam prva. "Ja o vama sve znan", počela sam. "Rekli su mi da ste gangster, da ste lopov, da ste nitko i ništa, da ste pokeraš, da ste jebač, da ste bižali od rata i sakrivali se i marendavali gore u crkvici, i tamo činili kažin dok su drugi ginili, i da ste puni ušenaka ka i svi iz Velog Varoša."
Orden za hrabrost
On je sve mirno slušao, kao da mu dodjeljujem orden za hrabrost. Smješkao se i sigurno se pitao: "A šta san joj ja učinija?" "Sad ću ja vama reć što sam ja čuja o vama. Vi ste jedna Židovka, Cigančura, došli ste iz neke crnogorske vukojebine, glupi ste ka top i ružni ka crni vrag". "A sad, posli svega, da se upoznamo", rekla sam. "Ja sam Lepa Čatipović. A ja san Miljenko Smoje". Ovaj susret, koji je Lepa tako slikovito opisala u svojoj autobiografiji, dogodio se prvog dana svršetka Drugog svjetskog rata, kada je otpočela jedna od najljepših hrvatskih ljubavnih priča.
Kada je u Lenjingradskoj ulici nedaleko od svoje kuće srela dvije godine mlađeg Smoju, iza sebe je imala propali brak, iz kojeg se 1942. rodila kći Renata. Baš kao i Smoje, najbolji splitskog plesač tanga, ali i strastveni igrač pokera koji je sav novac zarađen cjelonoćnim kartanjem često trošio u otmjenom bordelu "Zelena kuća", sve dok se u jeku rata nije zagledao u mladu Ines Nikolić. Prvu je zajedničku noć, međutim, proplakao, a mladi brak okončao je prije nego je i zaživio, no i iz njega je rođena djevojčica, Smojina kći. No, Miljenko Smoje, to je već dobro znano, imao je u životu samo jednu ljubav, Lepu, svoju muzu, s kojom je proveo čitavih pola stoljeća. Ta mu je ljubav bila uzvraćena.
"Našli smo se. Ništa se tu drugo ne more reći. Našli se. Spleli se, ovako, ka dvi ruke. Samo san njega volila. Sad to mogu reći, onako skroz... Jest, zaljubljivala san se, nisam bila baš svetica, u svece ne vjerujem, ali... Samo sam njega volila. Zavoljeli smo se istog momenta, to je bila kemija, nešto jače i od ljubavi. Otkako smo se sreli, uporno me nagovarao, ali nisam se htjela udavati. Šta nam je falilo, živjeli smo zajedno, slagali se beskrajno, nismo gnjavili jedno drugo. Pa mi smo se vjenčali kad smo se sreli. Udali su me na prevaru: farmaceutkinja Vera Margetićka, valjda se dogovorila sa Smojom, došla je po mene, pa ja pitam di ćemo, a ona kaže: "Ideš se udat", prisjetila se Lepa Smoje tog 10. travnja 1963. kada su otišli u matični ured u Žrnovnicu.
Opraštala je nevjere
Znao je Smoje da je treba "privezati" uz sebe. Bila je žena koja je znala opraštati njegove nevjere, ali i zateći ga kako joj u pet ujutro piše ljubavna pisma. "Žena mora imati duha. Tko nema duha je mrtvo puvalo", govorila je, priznajući kako su njih dvoje oduvijek spavali u odvojenim sobama ("nema serviranja, nego dođi, posjeti me, zavedi me"), priznati da zbog njegovih preljuba ni na tren nije pomislila kako je voli manje, pa i nasmijati opisom njihova rasporeda i prvenstva u odlascima na zahod.
Sve je to opisala Lepa u svojim memoarima nakon što je 1995. otišao Smoje, ostavivši svoje junake, ali i uspomene pune ljubavi i poštovanja.
"Prema meni je bio nježan. Enormno nježan. Pretjerano. On je jednom prilikom u jednom svom intervju jednom malom kaza: Volio sam Lepu više nego samog sebe. Pazite, to se samo tako ne govori."
>> Zbog 'ubojstva Bepine' autor Smoje dobivao je i batine na ulicama Splita
>> Lepa Smoje: Osjećam se kao da mi je Severina rodila praunuka
Ni dam čitao pa ne bih je li najljepša no pitam se po čemu je ovo hr priča, jugo možda ne. ulazim u to