Njegovo je nasmijano lice u fotoalbumima obitelji širom svijeta, zaslužan je što se i njima razvuče osmijeh kad listaju uspomene s ljetovanja u Hrvatskoj, a nebrojeni pamti kako ih je razgalio, rasplesao, zabavio i nasmijao. Iako, mnoga su djeca zbog njega isplakala potoke suza.
Tečno pet jezika
Branko Vlačić turistički je djelatnik pune 43 godine, a ove se okitio dvjema titulama. Naš najstariji animator proglašen je na Danima turizma i – najboljim. Priznanje Valamarovu koordinatoru zabave, koji radi u Hotelima Rabac, dolazi od povjerenstva Hrvatske turističke zajednice, a da bi ga dobio, morao je biti iznadprosječno stručan, poduzetan, inovativan, ljubazan, prihvaćen od kolega... Tečno znanje njemačkog, francuskog, talijanskog i češkog te snalaženje na još toliko jezika, što se Branku podrazumijeva, nije bilo uvjet. Ocjenjivači nisu tražiti ni da najbolji animator na Jadranu ima dugogodišnja prijateljstva s gostima sa svih strana svijeta, a niti da se mnogi zbog njega vraćaju dva, tri desetljeća.
– Danas me dođu srdačno pozdraviti mlada žena i muškarac čija su djeca u u našem animacijskom klubu, a i njih sam prije dvadesetak godina ja zabavljao dok su bili djeca – kaže Branko, koji je u turizam ušao kao konobar, a vrlo brzo skočio na mjesto šefa sale.
– Bio je to najveći restoran u ondašnjoj državi, imao je 1300 gostiju. Radilo se puno, znao sam kad su se grupe smjenjivale, a u jednoj večeri presvlačio sam po dvije košulje. Sedamdesetih su gosti uzimali i doručak i ručak i večeru, pa bi se u dva tjedna odmora zbližili s konobarima. I sam imam puno prijateljstava koja sam tada sklopio.
No, naš je Branko potkraj osamdesetih poželio nešto novo. Nije dvojio kad je u Istri ‘87. organiziran prvi seminar za animatore. Tadašnja direktorica opirala se pustiti svog odličnog šefa sale, ali ipak je popustila.
– Iako sam tada išao na manju plaću, nisam požalio. Sretan sam jer radim posao koji volim – kaže Branko. A u gotovo tri desetljeća animatorskog posla naredao je more zgoda i pokoju nezgodu. Nije, veli, lako kad lica gostiju ostaju ozbiljna i nezainteresirana što god animator činio. A nije ugodno ni kad se goste angažira, uključi u potragu za blagom (buteljom vina), oni srčano pretražuju park, a u skloništu ničega – neki lokalni vinoljubac ih je preduhitrio.
Crveni krumpir na dar
– Bilo mi je neugodno, ispada da ljude vučete za nos, ali onda sam ih počastio pićem u hotelskom baru i neprilika je brzo zaboravljena – prisjeća se Branko. Teže je bilo zaboraviti njemačku obitelj s dva dječarca koja se na odlasku, u suzama, nisu dala otrgnuti od Brankove noge. Na kraju im se rasplakala i mama, a suze je skrivao i Branko.
– Vratili su se oni i dogodine – sjeća se mališana koji su danas zamalo mladići.
– Dobro pamtim i krumpir na dar slovenskih umirovljenika. Gosti treće dobi su, inače, najzahvalniji, znaju se opustiti i zabaviti, a ovi Slovenci su se vraćali nekoliko sezona. Prve su mi otkrili da je u njihovu mjestu najveće europsko skladište krumpira. I to bijelog jer, vele, crveni je za svinje. Ja sam, pak, priznao da najviše volim baš crveni i dogodine su me iznenadili trima vrećama.
Iako, kaže, današnji su gosti drugačiji nego prije 20, 30 godina godina. Nekad je i mlado i staro bilo lako dići na noge, stolove su na terasama spajali znani i neznani, ljude je bilo lako navesti da se glupiraju, skaču, ako treba, izvode i striptiz.
– Sad su ljudi malo rezerviraniji i posao je animatora teži nego nekada – kaže najbolji jadranski animator. I dok su nekad nošene lakim notama plesale cijele terase, moderni su gosti više promatrači koji odlaze na Crazy night. casino evening, izbor za miss i mistera, jazz-večeri...
