Čovjek koji je hodao po Mjesecu, hodao je i ovdje po Prečkom. Štoviše, bio je na klopi u kultnoj zagrebačkoj roštiljarnici, u Starom kotaču. I ustvrdio je kako je ovdje najbolja hrana koju je kušao u našoj zemlji.
”Draga Julijo Ivić, pozdrav i hvala vam što ste nam pripremili najfiniju hranu koju smo kušali u Hrvatskoj. Neka vas Bog čuva, Charles Duke s Apolla 16”, piše astronaut u zahvalnici koja je stigla iz Charlotte, Sjeverne Karoline, gdje danas živi. Zahvalnica s njegovom fotografijom s Mjeseca stoji tu u Starom kotaču.
Nije to samo pizza sa sirom, evo što sadrži prava Margherita:
Torta od malina za astronauta
Julija Ivić, koja je prije 40 godina sa suprugom Duškom u obiteljskoj kući na kraju grada otvorila mali restoran sa šest stolova (dva velika i četiri mala te daleke 1982. godine), govori o slavnom gostu:
– Duke je bio deseti i najmlađi čovjek koji je hodao po Mjesecu, bio je pilot lunarnog modula 1972., poznat po tome što je ostavio plastificiranu fotografiju svoje obitelji na površini Mjeseca. Ova je posveta nešto čime se malo ljudi na Zemlji može pohvaliti, zar ne? – kaže pa nastavlja priču o nesvakidašnjem gostu:
– Tu smo sjedili, za ovim stolom u kutu, a prije nego što je Charles Duke došao u Zagreb sa svojom suprugom, doznala sam da jako voli maline. Pa sam im, nakon što su pojeli ćevape, ražnjiće i pljeskavice, donijela tortu koju sam ispekla, dakako od malina. Bilo je to iznenađenje, razgalio se. Dugo smo se družili te večeri, ja sam godinama vrijeme provodila u zvjezdarnicama, od one u Zagrebu pa sve do one u Višnjanu, proučavala sam sve što sam mogla vezano uz Svemir. Znala sam i da je na Mjesecu boravio puna tri dana. I te je listopadske večeri 2008. vani bila prekrasna mjesečina. Kada su odlazili kući, stajali smo ispred Starog kotača, on je pokazao gore prema Mjesecu i rekao: “Gospođo Julijo, znate, mi smo stvarno bili gore, ma što teoretičari zavjera govorili.” Odgovorila sam mu: “Uopće u to ne sumnjam”, a on je iznio dobru teoriju. Rekao je: “Ako se Rusi nisu bunili i tu činjenicu nisu opovrgavali, a znamo da smo ih pretekli u utrci tko će prvi hodati Mjesecom, tada je sve jasno...” – kaže gospođa Ivić.
Kako to da je slavni astronaut došao baš u Stari kotač?
– Ništa čudno, bio je gost Društva hrvatskih astronoma, bio je tu te večeri i Ante Radonjić, a željeli su mu pokazati kako se kod nas fino može pojesti. A ja sam se godinama bavila upravo – astronomijom. Sjećam se da sam im pekla i pečene paprike. Drugog je dana u Tehničkom muzeju održao predavanje, a ondje sam, jasno, i ja bila. I pitali su me tamo je li zaista bio kod mene. Samo sam klimnula glavom. Bila sam uvijek skromna...
Tko je još bio od poznatih u Starom kotaču?
– Jean-Claude Van Damme! Došao je i jedan kineski znanstvenik, prvi čovjek svijeta za sve meteorološke satelite. A od naših, nema toga tko ovdje nije bio. Sjećam se kako je Dražen Petrović s Cibonom ovdje u našem malom buffetu slavio titulu europskog prvaka. Arsen Dedić i Gabi Novak tu su se družili s prijateljima, dolazila je i Tereza, Drago Diklić, dečki iz Prljavog kazališta…
Mnogi od njih dolaze i danas. Idemo u kuhinju. I ovdje je zanimljiva priča. U kuhinji rade tri sestre. I dvije kćeri, odnosno nećakinje. Zajedno.
– Ksenija ovdje radi 33 godine, njezina sestra Ajša već je 28 godina roštilj-majstor, treća sestra Silva radi s nama 30 godina, zadužena je za pljeskavice. Ksenijina kći Ana glavna je za ćevape, a ovdje radi i njezina sestra Katarina. Ja sam zadužena za ražnjiće – pripovijeda Vinka iz kuhinje.
Po danu ćevapi, po noći haiku Sve se radi ručno?
– Kao i prije 40 godina, tako je i danas. U smjesu za ćevape idu samo tri stvari - meso, sol i papar. Tako je bilo onda, tako je i danas. Nema nikakvih drugih aditiva, što je u ovo doba raritet. Okus je nepromijenjen od osamdesetih. A meso nabavljamo od susjeda cijelo to vrijeme. Nema mašinerije, nema strojeva, radi se kao nekada. Uzmemo komad mesa i na običnu flajšmašinu vrtimo jedan po jedan ćevap. Zavrtiš jedan ćevap, staviš ga sa strane, pa opet... I ako tko drugi napravi ražnjić, odmah se to primijeti! Svaka od nas brine o svome dijelu posla – govore kuharice.
Imate li rekordera u pojedenim ražnjićima, po njima ste poznati?
– Eto, nedavno su dva gosta sjela za stol oko podneva i nisu se dizala sve do fajrunta. Pojeli su ravno 70 ražnjića! Nevjerojatno. Naš dostavljač, recimo, obožava punjene pljeskavice. Jednu pojede prije, a drugu poslije posla. I tako godinama, svaki dan! – pripovijedaju u Prečkom.
U čemu je tajna okusa?
– Roštilj na drveni ugljen. Ujutro se oko sedam naloži roštilj, a kad se razgori, od 10 do 22 više se ne dodaje ugljen, temperatura mu je konstantna. Svaki dan u njega stavimo barem 50 kilograma ugljena. Važna je i jednostavnost, u ćevape ide samo meso, sol i papar, a u smjesu za pljeskavice samo crveni luk. Ražnjići su od svinjskog mesa sa soli, nema papra. Sve je
jednostavno.
Mogu li se tako ćevapi kod kuće ispeći?
– Nemoguće je... To je sasvim drugi okus. Nije plin ili električna ploča kao drveni ugljen. Važna je i vrsta mesa… Roštiljnica u Prečkom poznata je po zelenilu, po vinovoj lozi koja raste na terasi, gdje je ljeti prekrasan hlad.
Zelena oaza usred metropole.
– Gosti nam govore da, osim hrane hrane, vole sjesti ovdje i imati osjećaj da su u prirodi. Desetljećima smo imali tek šest jela na meniju, a nedavno smo i malo proširili meni. Pa sad uz ćevape, ražnjiće, pljeskavice, krmenadle i miješano meso imamo i juneće ćevape punjene sirom i šiš-ćevape. Novi je specijalitet kuće biftek punjen drniškim pršutom i sirevima. Htjeli smo da naši gosti kušaju i neke druge okuse osim onih na koje su godinama navikli.
Zašto ime Stari kotač?
– Suprug Duško bio je u Slavoniji i jedan mu je prijatelj darovao stara drvena kola. Dovezao ih je iz Novske i tako je krenulo. Duško je rastavio kola i donio ih ovdje, u Prečko. I tako, kotač po kotač, danas je bistro pun drvenih kotača. Sjećam se te 1982. godine, prvi su nam gosti bili iz Vodoprivrede, od radnika, šofera do direktora. Cijene su i tada bile pristupačne. Ispred Starog kotača bili su parkirane nove Lade, prvi Golfovi... U gastronomiji smo od 1967. godine, otac mog supruga bio je kuhar, nije bilo druge opcije za nas – govori gospođa Ivić.
Kad slavite okrugli rođendan?
– U lipnju će biti 40 godina, popit će se puno gemišta, to naši gosti vole. Pa gemišt i Karlovačko najbolje prijaju uz roštilj... – kaže i dodaje:
– Moja je strast oduvijek bila haiku. Svemir i haiku. I kada bih završila s poslom, tamo oko jedan ujutro, pisala bih pjesme. Neke su dobile nagrade, neke su čak i objavljene u Japanu! To je ono što me cijeli život veseli. No ja sam u osmom desetljeću života, vrijeme je za mlade...
[ANKETA] Koji su najljepši ljubavni stihovi svih vremena? "Pjesma nad pjesmama iz Biblije", "Crvena jabuka..." 😍❤
Lijepa reklama i to od ne bas koga.covjek koji je bio na.mjesecu