Kao što sam za Krk na Krku ljestvicu očekivanja stavio ispod gležnja, tako sam je za Poreč podigao visoko iznad glave, baš poput Salingerovih tesara.
Kumovala je tome prijateljica koja mi je rekla da ću se zaljubiti u taj grad i njegove lagune. Vozim tako svoj tuđi sportski auto (Bože, kako ću se teško rastati od te jurilice nakon ove patrole), dolazim do hotela Valamar Diamant, koji vidim meni s lijeve strane, uz obalu, gdje mu je i mjesto, a ploča me vodi desno.
Nepoželjni štandovi
Odlučujem vjerovati očima pa preko pune linije skrećem ulijevo i jedva, uz pomoć ručne kočnice, svladavam krivinu koja je onima koji idu iz suprotnog smjera samo blago skretanje udesno. Čeh u luksuznoj škodi, koji je bio ispred mene, vjerovao je ploči pa je skrenuo kuda su ga oznake vodile i lijepo prošao podvožnjakom do istog hotela.
Od velikog parkirališta do recepcije Čeh je opet bio brži. Dok je on tražio parkiralište, starijeg je sina poslao prema recepciji (neki mali atletičar, brz k\'o munja), mlađeg da traži pješice parking, a ženi je uvalio kufere pa i nju uputio prema recepciji. Nisam imao šanse protiv tako uigranog tima.
Kad sam se pojavio na recepciji, Čeh je već obavljao registraciju i uzimao ključeve sobe. Nakratko me pogledao i dobacio onaj smiješak zbog kojeg bi kod mene u kvartu dobio po lampi. Okrenuo sam glavu i otišao do druge recepcije, one koja je svima okupljenima nalikovala na šank. Nakon treće, rekoh okupljenima: „Što k\'o mi se smijao? Čeh mi se smijao!\"
Predvečer sam se uputio pješice iz naselja Brulo preko Novog naselja u stari grad. Šetnja je to od svojih desetak minuta, maksimalno petnaest. I odmah razočarano ugledao stotine štandova na rivi kod marine. Načičkani jedan do drugog, izgledali su kao kombinacija legolanda i neuredne dječje sobice s mirisom kombinacije pučke kuhinje i restorana na sajmovima automobila. Nije mi se svidjelo. Srećom, kad sam pokraj njih nastavio dalje Obalom maršala Tita, situacija se promijenila.
Taj je dio starog grada uistinu lijep. Sjeo sam u General lounge i popio jedan od boljih mojita do sada (kako pijem sam taj koktel, vrlo dobro pravim razliku među njima, od toga kako je nadrobljen led do listića metvice).
Tu mi se pridružio fotograf Edi Đoni i odmah me razveselio rekavši kako grad ima u planu maknuti štandove u marini na neko drugo mjesto. Drugi me put razveselio kad je platio mojito koji sam pijuckao uz ugodnu muziku koju je upotpunjavao momak svirajući trubu. Bilo mi je žao svih tih vrijednih ljudi koji po vrućini zarađuju za kruh na tim štandovima, uistinu jest, ali za vizualni dojam Poreča bilo bi bolje da su negdje drugdje.
Bogat noćni život
Ljubazni Edi pričao mi je o Poreču, rekao da obvezno posjetim Eufrazijevu baziliku i peterokutnu kulu iz 15. st. na početku Decumanusa. Orijentacije radi, treba znati da su Rimljani svoje gradove arhitektonski gradili tako da su imali uvijek dvije glavne ulice, cardo i decumanus, koje su bile okomite jedna na drugu i tako dijelile grad na četiri dijela. Nakon što mi je udijelio još nekoliko korisnih informacija, odjurio je na svom skuteru, a ja nastavio pješice u noć.
Od Trga slobode Ulicom Bože Milanovića stigao sam do lounge bara La Cioccolate u kojem je uz popularnu glazbu uživala oveća skupina mladih ljudi. La Cioccolata radi do 2 sata ujutro. Onima kojima se ni tada ne spava potrebno je napraviti još nekoliko koraka do diska Saint & Sinners (ili se odvesti autom do Lagune u Byblos gdje muziku puštaju renomirani DJ-evi. Meni se spavalo (umor, godine, mojito...) pa sam se vratio na Brulo u svoj hotel.
Ujutro sam krenuo u obilazak Plave i Zelene lagune iz hotela u smjeru suprotnom od starog grada. Te su lagune uistinu predivne. More, plaže i ponuda su na vrhunskom nivou pa bi traženje minusa na njima nalikovalo traženju igle u plastu sijena. U Zelenoj sam se laguni dobrano isplivao, pojeo sladoled za 7 kuna pa se vratio u stari grad vidjeti sve što mi je Edi prošlu večer pričao. Šteta bi bilo ne vidjeti Eufrazijevu baziliku, vjerojatno najljepše sačuvani spomenik ranobizantske umjetnosti Sredozemlja kad je čovjek već u Poreču. Uličice starog grada imaju onaj topli štih koji privlači sve te Germane, Slavene i Romane (koji ove godine dobrano kasne) da svoj godišnji odmor provedu upravo ovdje.
Ako im sve što Poreč nudi nije dovoljno, u okolici ima toliko sadržaja da će i oni najzahtjevniji pronaći sve što im treba.
Zadovoljan viđenim, sjedam u prvi bar. Dva stola od mene eto ti njih. Sjeo onaj Čeh iz mog hotela zajedno sa svojom obitelji na piće. Prvi je naručio. Sebi pivo, ženi limunadu, djeci gazirana pića. I ja sam naručio pivo. I popio ga brže nego on svoje pa zadovoljan napustio ovaj lijepi grad!
