Bio je jedna od najvećih beba rođenih te 1951. na području cijele bivše Jugoslavije. Majka ga je krenula rađati u Metlici, slovenskom gradiću smještenom na jugozapadnim obroncima Žumberka, a na svijet je Mile Vranešić došao nekoliko sati kasnije, u dvadesetak kilometara udaljenom Novom Mestu. Težio je čak 5,5 kilograma.
Kao da je, kako kaže taj žumberački biskupski vikar, ujedno i župnik grkokatoličke Župe sv. Jurja u Stojdragi, Bog već tada predvidio da će puno toga biti na njegovim leđima. A ako pitate bilo kojeg Žumberčanina, Mile Vranešić praktički od rođenja na sebi nosi cijelo to gorje. Ondje poznaje, i ovo nije floskula, doslovce svakog stanovnika. O povijesti Žumberka zna više nego što je moguće pronaći u bilo kakvoj knjizi ili enciklopediji. Prošao je svaki šumski put, prehodao svako brdo ili proplanak.
Zauzimao se gdje god je stigao i mogao da se taj kraj obnovi, da se ljudi vrate ili prestanu iseljavati. Još 1978. kao mladi svećenik pokrenuo je Žumberački krijes, godišnjak u kojem još uvijek piše, koji još uvijek uređuje. Na nabrajanje svega što je, zahvaljujući njemu, obnovljeno na Žumberku otišao bi cijeli ovaj tekst, pa ćemo samo nabrojiti neke od najbitnijih stvari.
Zajedno sa sinom pokrenuo je Žumberački uskočki muzej u Stojdragi, zahvaljujući njemu u istom je mjestu otvoren i Lovački muzej, a kad je 1992. došao služiti u tu župu, ondje su uređeni i crkva, zgrada župnog dvora, perivoj. Možda najbitniji angažman odradio je početkom devedesetih, kad je sa svojim Žumberčanima iz šikare iskopao ostatke kapele sv. Ilije na Svetoj Geri. Međutim, tih godina do tog najvišeg vrha Žumberka s hrvatske je strane vodio samo jedan šumski put, dok su Slovenci imali cestu. Iako je već i pothvat obnove kapele bio, u ono vrijeme, pomalo lud, sama ideja da bi se s naše strane izgradila cesta koja bi do tog vrha vodila bila je još luđa. Vranešiću je i to pošlo za rukom. Nakon što je napravljena cesta, obnovljena kapela i krenula zimska i ljetna hodočašća koja se i danas održavaju
– Za svećenika sam zaređen 1977. godine, a praktički cijelu svoju službu obavljao sam u župama na području Žumberka. Kad sam 1992. došao u Stojdragu, ljudi su bili jako sretni, jer ovdje stalnog svećenika nije bilo više od tri desetljeća, samo bi povremeno u prolazu odslužili misu. Dočekalo me puno posla i veselja, ali i ljudi su to s radošću dočekali i odazivali su se na akcije koje su bile mnogobrojne. Ilustracije radi, kuća koja je danas Uskočki muzej je bila tolika ruševina da je u njezinoj unutrašnjosti i svugdje oko nje rasla kupina – kaže taj “frontmen” Žumberka koji je uvjeren kako će taj kraj u sljedećih nekoliko desetljeća ljudi, pogotovo oni kojima je dosta, kako kaže, urbanog fašizma, opet krenuti naseljavati
