Na vratima sobe piše Poludnevni boravak, Ivan za stolom rješava zadatke iz matematike, Tihana lista časopis.
Traži slike koje će izrezati i spremiti u album, prije no što časopis završi u Tominim rukama. Tomo za to vrijeme sprema kocke u kutiju. Nedostaju im Tibor i Marko, jedan je bolestan, a drugi na moru.
Poštuju se pravila
U Centar za rehabilitaciju Silver njih petero dolazi kako bi nastavili razvijati vještine koje su svladali u školovanju po programu prilagođenom osobama s teškoćama u razvoju. Iako su stariji od 21 godinu, puno toga ne mogu sami. Ne mogu biti sami kod kuće dok roditelji rade, a za njih nema mjesta na kojem bi mogli boraviti, ali i napredovati.
Radna instruktorica Ljiljana sa štićenicima je od početka poludnevnog programa
– Iako je riječ o odraslim osobama, intelektualno su na nivou djece predškolske dobi. No, njihovi se interesi ne razlikuju od interesa generacije. Zanima ih glazba, sport, računala, igrice i televizija. Bez problema mogu komunicirati s nama, a najviše vremena posvećujemo upravo njihovoj socijalizaciji – kaže Ljiljana Topić, radna instruktorica koja program poludnevnog boravka vodi od njegova začetka 2010. godine. U svemu joj pomaže i njegovateljica Anita Host Hari.
Nije im bilo lako kad su krenuli, ističu obje, trebalo je naučiti komunicirati, prepoznati raspoloženja, pravilno i na vrijeme reagirati. Učili su zajedno, napominju, i zato sad savršeno funkcioniraju. Uspijeva im to i zato što poštuju pravila ponašanja koja su sami donijeli, a jedni druge opominju ako ih prekrše.– Svako se jutro dogovorimo što ćemo raditi, oni sami odlučuju, a mi ih vodimo. I kad su prijedlozi naši, odluke su njihove. Probleme odmah rješavamo.
Podržavamo ih u svemu što naprave, no jednako tako ih upućujemo na to što je ispravno, a što nije – kaže Ljiljana Topić i dodaje kako je ovo posao koji voli. Koliko god je naporno, ne bi ga mijenjala. Ovi mladi ljudi, dodaje, dali su joj puno toga, a naučili su je i što je to strpljenje.
– Svi vole dolaziti u Centar. Jednom je Ivana mama morala dovesti da vidi da ne radimo. Bio je praznik, a on nije vjerovao da je Centar zatvoren dok nije došao pred zatvorena vrata – ističe.
Priča nam i kako Ivan najviše voli matematiku i najuporniji je u grupi, nikad ne odustaje. Njezine riječi Ivan uz smiješak negira i dodaje kako on tu muči muku, ali onda ipak zaključuje:
– Ovo je ozbiljan posao.Tihana i Ivan objašnjavaju nam kako ovdje sade i beru povrće, čiste dvorište i skupljaju lišće, rade herbarije, pomažu domaru kad treba nešto popraviti, sami peku pizzu i vafle, kuhaju čaj. Za to vrijeme Tomo i dalje slaže kocke u kutiju, izgleda potpuno nezainteresirano za naš razgovor. Ipak, pozorno sluša o čemu se priča i u jednom trenu kaže:
– I Tomo voli dolaziti.U Silveru ih svi prihvaćaju kao odrasle ljude, dodaje instruktorica, pa s njima o svemu razgovaraju. A kao odrasli, osnovali su i vlastito poduzeće.
Nazvali su ga “Brza izrada sve i svašta”, narudžbe primaju od 1. do 5. u mjesecu, a plaćanje je po predračunu.
Svi kao jedna obitelj
– Rekli smo im da se za rad dobije novac. Stvari koje sami izrađujemo prodajemo, pomažu nam u tome i roditelji, a sve što zaradimo trošimo na zajedničke izlete. Tvrtka ima i direktora – kaže gospođa Ljiljana. I dodaje kako korisnici ne razumiju vrijednost novca, ali znaju da se s njime kupuje sve što nam je potrebno.
– Kažu da tvrtka ove godine lošije posluje pa neće biti regresa i 13. plaće – uključuje se Ivan u razgovor.
Svaku ozbiljnu situaciju ovdje pretvaraju u humor. No, autoritet se poštuje. To je i preduvjet kako bi mogli realizirati sve što program poludnevnog boravka obuhvaća.
Uz razvoj vještina komunikacije i poticanje na pravo izbora, puno vremena posvećuje se socijalnim interakcijama. Zbog toga odlaze i u trgovine, na kioske, samo tako mogu naučiti kako tražiti pomoć i od nepoznatih osoba. Puno se radi na higijenskim navikama, od osobne higijene i izgleda do čišćenja prostora u kojem borave. Nezaobilazna su i pravila ponašanja i radne navike, u čemu im pomaže i vrt i cvjetnjak u kojima sami sade. Tako razvijaju senzo-motoričke vještine koje im nedostaju. Tu je i likovna terapija, ali i rad s terapijskim psom.
Štićenicima je obveza i briga o psima, koje češljaju, a uz nadzor i šeću, dok se psi uče drukčijem ponašanju i dodirima
– Obveza im je i briga o psima. Češljaju ih, hrane, čiste za njima, igraju se, uz nadzor ih i šeću – kaže instruktorica i dodaje kako je tu dobit obostrana. Uz njezine štićenike i psima iz Centra ovo je dio terapije. Uče se na drukčije ponašanje, drukčije dodire i govor, uče se strpljenju.Sve što u poludnevnom boravku rade i postižu dogovara se s roditeljima, oni su neizostavni dio terapije. Potvrđuje to i Gordana Maros Major, Ivanova mama, koja je uz sadašnjeg ravnatelja zaslužna za pokretanje programa.
– Ovo mjesto ima pozitivnu energiju, Ljiljana i Anita brinu se o djeci kao da su njihova. Ljudi koji ovdje rade zadovoljni su time što rade, a zadovoljni su i roditelji. Jedni drugima pomažemo, svi smo jedna obitelj – kaže i dodaje kako ne zna što bi radila da nema ljudi koji se o Ivanu brinu dok ona radi. O budućnosti ne razmišlja. Ne razmišljaju ni Ivan, Tihana i Tomo. Znaju da ih Ljiljana i Anita čekaju u sobi u kojoj će dan započeti pričama o seriji ili filmu koje su gledali na televiziji. A onda će se dogovoriti što dalje, i tako iz dana u dan.
>>Prilika da socijalizirate pse i naučite ih da budu pomagači
