I Bolivija svog konja za trku ima! Grad čijom se ljepotom mogu ponositi i isticati ga kao ogledni primjer čudesnog spoja tradicionalne quechuanske i španjolske kulture zove se Sucre. Bijeli grad, kako ga još zovu zbog bijelih građevina u središnjem dijelu, smjestio se na visini od 2.850 metara, u njemu vlada umjerena klima. Upravo će za ovaj grad Bolivijci reći kako je možda i najpogodnije mjesto za život u cijeloj Latinskoj Americi.
Ime je dobio po Antoniju Joseu de Sucreu, revolucionaru i nacionalnom heroju, jednom od najzaslužnijih osoba za nezavisnost zemlje. Zbog nesvakidašnje ljepote čijim centrom dominiraju na desetine maestralnih građevina poput zgrade Upravnog suda, Kuće slobode (po mnogima najbitnija zgrada u povijesti nacije jer je upravo ondje potpisana nezavisnost), Nacionalne knjižnice, Nadbiskupskih dvora, Metropolitanske katedrale i još mnogih drugih, Sucre je 1991. godine uvršten na popis UNESCO-a kao mjesto svjetske baštine.
Sucre je službeno glavni grad Bolivije, ali samo na papiru, jer glavno administrativno središte u kojem zasjeda Vlada nalazi se u La Pazu. A upravo je to razlog velikog animoziteta koje vlada između ova dva grada. Prvi veliki sukob dogodio se još 1898. godine kada je počela borba za prevlast, Sucre je bio bitan kao glavno središte srebra, a La Paz je važnost imao zbog jako vrijednog kositra. Rat je trajao godinu dana a onda je postignut dogovor kako će La Paz biti sjedište vlade, a Sucre pravosuđa. No, mržnja ajmara na Sjeveru i quechuanaca na Jugu nikad se nije ugasila. Bolivija je u suštini razjedinjena zemlja, sloge nema i svaki departament živi sam za sebe, a upravo kao glavni razlog navodi se netrpeljivost ova dva grada. Zanimljiva je anegdota koja datira još iz 2. Svjetskog rata. Iako Bolivija zapravo vojno nije sudjelovala u ratu protiv Hitlerovih snaga itekako je bila uključena na strani Saveznika pomažući Francusku i Veliku Britaniju ogromnim količinama metala od kojeg su se proizvodila oklopna vozila i oružje. Saznavši za to, Hitler je pobjesnio i poslao prijeteće upozorenje gradonačelniku La Paza kako će, ne prestane li Bolivija sa slanjem metala, bombardirati glavni grad zemlje.
Gradonačelnik La Paza odmah je odgovorio Führeru navodeći kako je on bespomoćan i kako mu želi skrenuti pažnju da glavni grad Bolivije nije La Paz, već Sucre, te kako se tamo zapravo vuku ključni potezi. Naravno, lagao je. Bolivija je nastavila sa slanjem metala u Europu, a Hitler je naredio bombardiranje na Sucre koji je u posljednji tren spasila samo puka sreća. Naime, baš u tom trenutku kapitulirala je Italija, zbog čega su na koncu Nijemci morali odustati od takvog plana.
Iako je La Paz u svijetu puno popularniji grad i turistički puno poznatiji iznenađujuće zvuči podatak da godišnje više novca državnoj blagajni od turizma donese Sucre. U La Paz pretežno putuju backpackeri, avanturisti, ekstremisti, turisti koji nisu baš financijski moćni, dok u Sucre dolaze većinom stariji bogati bračni parovi iz SAD-a i Europe u potrazi za ljepotom i poviješću, željni odmora i mira u ugodnoj klimi. Ali upravo je to najveći neprijatelj Sucrea. Zašto? Saznavši da u službeno glavni grad dolazi najbogatija kasta stranaca, mnogobrojna bolivijska sirotinja u nekoliko se godina sjatila upravo ondje i dosađuje i pomalo bezobrazno vuče za rukav svakog bijelca čim proviri kroz vrata hotela.
Prvo što napravim u svakom bolivijskom gradu obilazak je Plaze Principal. Dosad kao da je to u mojoj glavi uvijek bilo ono najbitnije. Srce svakog grada, njen izgled, količina žamora ili tišine... Plaza Principal mjesto je po kojem se određuje ima li taj grad dušu ili nema. A ova u Sucreu je upravo po mjeri, jednostavno najljepša od svih, savršenih dimenzija, točno odgovarajući broj stabala, skulptura, ljudi, klupa... Savršeno! Ma, kao da ju je projektirao sam Leonardo da Vinci. Tu pozitivnu energiju koju sam osjetio na tom fantastičnom mjestu prekinulo je tapšanje po mom desnom ramenu. Naglo sam se okrenuo i ugledao prljavo lice sedmogodišnje djevojčice tužnog pogleda. Progovorila je nešto nerazumljivo, vjerojatno na quechuanskom, a potom pružila ruku prema naprijed sa zgrčenim dlanom.
Iako nisam razumio što govori potez ruke bio je univerzalan u cijelom svijetu a u nas bi glasio - “Imaš kunu?” Izraz njenog lica govorio je kako bi već sutra mogla umrijeti pa bi bilo lijepo da danas nešto pojede. Naravno, zavukao sam ruku u džep, izvukao nešto BS-a i položio ih na njenu ruku. Zgrabila je ponuđeno i munjevito potrčala u smjeru od mojih leđa. Nisam se uspio ni okrenuti, a ona je nestala.
Dan je bio predivan, kao stvoren za uživanje, za sjedenje na klupi među palmama, za promatranje ljudi koji na isti ili sličan način pokušavaju zaboraviti na sve probleme koje mi donosi surova bolivijska realnost.
“Sutra ću misliti o tome”, poput Scarlett O'Hare govorila su ta tamna indijanska lica. Godišnji odmor kojem se prepustio moj mozak prekinula je petogodišnja djevojčica koja mi se prikrala s desne strane. U ruci je imala mali radio rođen još tamo negdje sredinom prošlog stoljeća. Iz njega je treštala nerazumljiva glazba. Djevojčica je stala točno preda mnom, imala je izgorene obraze i žutu haljinicu s 1000 mrlji. Njen pogled letio je svugdje samo nije gledao u moje oči. Podigla je radio i počela pjevati. Neodoljivo je podsjećala na legendarni video male Korejke koja pjeva u Titovu čast. Gledao sam je i nasmijao se, a onda sam je pogledom pitao što želi. Ni tad me nije pogledala, nastavila je pjevati, da bi me nakon nekoliko sekundi udarila nogom u cjevanicu.
“O.K., O.K.”, nasmijao sam se i izvukao nekoliko kovanica koje je ova doslovno iščupala iz moje ruke. Čim je dobila ono što je tražila nestala kao jamajkanski sprinter.
Promatrao sam skupinu bljedunjavih staraca, rekao bio da su bili Nijemci, kako se naslikavaju pored kipa generala Paza. Jedan se od njih pokušao popeti i zagrliti bistu, ali su ga vremešne kosti spriječile u naumu. Umalo je pao, a Plazom se prolomio krik jedne starice iz spomenute skupine. Cijela Plaza refleksno je pogledala u njih, no to nije spriječilo desetogodišnjaka u dronjcima, koji se stvorio niotkud, da zastane ispred mene i pruži ruku. Počeo je pričati na španjolskom.
“Ma, tko sam ja? Karitas?”, nervozno sam upitao iako sam znao da me ne razumije. On je bio uporan, a ja sam se pokušao obraniti činjenicom da ne pričam španjolski. “Only few coins”, dobacio je na čistom engleskom. Prvotno sam bio šokiran, a potom sam se počeo smijati kao da je izveo najsmješniju točku svih vremena. Nevjerojatno kako dječak koji očito da nikad nije išao u školu, a kamo li učio engleski, za potrebe preživljavanja nauči ono što mu treba. Nakon ovog nisam ga mogao odbiti, zaslužio je ''few coins'', zar ne?
Na Plazi sam htio ostati cijeli dan, ali znao sam da ove male napasti neće stati. Ostao sam bez kovanica pa sam odlučio usitniti krupnu novčanicu u obližnjem kiosku. Kad ono... Sva djeca koja su ordinirala po Plazi i žicala novce trčala su prema jednom mjestu i iskrcavala dobiveno. Bila je to kutijica koja je stajala ispred čovjeka nekih srednjih godina koji je sjedio upravo pored kioska, pušio je cigaretu, pio pivo i gledao u jednu točku. Djeca su kao maleni zrakoplovi nastavila kružiti po Plazi sakupljajući novce, a potom ih ponovno nosila u bazu. U tom trenutku zgadio mi se cijeli svijet...
