Možete biti vrhunski stručnjak, svakodnevno u rukama držati ljudske živote, liječiti, pomagati, uljepšavati, no dogode se situacije i susreti koji vas promijene, ljudi koji zauvijek uđu u vaše živote i ostanu u njima na posebnim mjestima.
– Upravo takav je bio moj susret s mladom djevojkom, Meri Vukićević – govori doc. dr. sc. Aleksandar Milenović, specijalist maksilofacijalne kirurgije u KB Dubravi prisjećajući se dana kada je Šibenčanka u ranim dvadesetim godinama hitno dovezena k njemu na stol nakon teške prometne nesreće.
Cjeloživotna povezanost
– Meri, sjajna djevojka koja se ozbiljno bavila košarkom, mladenački je istraživala adrenalinske granice vozeći motor i u sudaru joj je teško ozlijeđeno lice. Ozbiljne politraume lica, zdrobljene kosti, vilica, meka tkiva... sve to Meri nije životno ugrozilo, no perspektive da joj se lice spasi u Splitu nije bilo. Poslali su je k nama u KB Dubravu i primili smo se posla – prisjeća se ugledni liječnik.
Kako pomoći djevojci na pragu života i ne ostaviti je s licem koje će je obilježiti i izolirati? Kako joj vratiti mladenačku ljepotu koju je imala prije kobne noći?
Ugradili smo joj pola ‘željezarije’, a kada me je pismom zahvale pozvala na svadbu, ganula me do suza obećanjem da neće nikada više sjesti na motor
Stotine pitanja rojilo se u glavi liječničkog tima dr. Milenovića.
– Operirali smo je punih sedam i pol sati, improvizirali na licu mjesta, spajali gornju čeljust koja je bila razdvojena, ugradili smo joj pola ‘željezarije’, dvadesetak pločica, šake vijaka... Slagali smo lice sve dok nam nije bila lijepa.
Dok otekline nakon operacije nisu splasnule, ni sami nismo znali koliko je taj filigranski vez koji smo izveli na Merinu licu uspio – objašnjava doktor. Nakon te zahtjevne operacije slijedilo je još desetak korekcija ožiljaka, ali Meri se vratila normalnom životu.
– Iako vam kroz ruke prođu tisuće pacijenata, svaki od njih ostavi neki svoj osobni pečat. Tako i Meri. Pamtio sam je kao veoma zahtjevan slučaj. Iznenadilo me kada sam nakon nekoliko godina dobio od nje pismo. U naše moderno doba pisma su prava rijetkost – smješka se dr. Milenović.
– Bilo je to pismo u kojem je prepričala naš susret, kako me doživjela i kao čovjeka i kao liječnika. Tada mi je napisala kako se, da mene nije bilo, nikad ne bi udala te me s posebnim emocijama i zahvalnošću pozvala na svoj pir. Pa tko bi odolio? Kako ne bih otišao? Pa ne bih to propustio nizašto na svijetu – ganuto će kirurg.
Kako to biva u situacijama nabijenim emocijama, dr. Milenović odjurio je u Šibenik, ravno pred katedralu i zagrlio pogrešnu mladenku, dok su njegova Mari i njezini svatovi tek dolazili.
Doveli su nam iz Splita djevojku posve uništenog lica. Operirali smo je više od sedam sati, sve dok je nismo vratili među ljepotice kakva je bila prije
Danas jer Meri zdrava i sretna supruga svog Tomislava, majka dvoje djece, a svog omiljenog kirurga nikada neće zaboraviti. Kao ni on nju.
– Obećala mi je kada je odlazila iz Dubrave da više nikada neće sjesti na motor, a ja sam joj zaprijetio da je, prekrši li riječ, neću više ‘'krpati’' – smije se dr. Milenović.
Dakako, Meri se ne vozi na motoru, ali doktor svakodnevno i dalje radi i veze svoj filigranski vez na svim onim pacijentima kojima je iz bilo kojeg razloga narušeno zdravlje. Posvećen je poslu do posljednje minute dana, jer kako sam kaže, ujutro liječi u KB Dubravi, a poslijepodne uljepšava u Poliklinici Imed.
Učiti, učiti, razvijati nove metode i tehnike moto je kojim se vodi dr. Milenović, Slavonac koji je u Zagreb stigao studirati medicinu iako je – odao nam je – majka željela da joj se sin bavi brojkama.
– Bio sam toliko zagrizao za medicinu da sam diplomirao u roku, dakako, na ponos moje majke, s prosjekom ocjena 4,9, volontirao na Rebru i čekao priliku da specijaliziram plastičnu kirurgiju – prisjeća se dr. Milenović.
Ona je postala on
– Prilika da 1996. godine uz prof. Džepinu i prof. Žica budem u timu za prvu promjenu spola bila je jedinstveno iskustvo. Ženi koja je živjela zarobljena u muškoj glavi pružili smo priliku da nastavi život onako kako je željela, odnosno želio. Od dijela fibule, lisne kosti, napravili smo penis, obukli ga u kožu od njezina spolovila, a grudi su atrofirale od hormonske terapije. I sve funkcionira – objašnjava jednostavnim rječnikom iskusni liječnik.
Posebno je, kaže, ponosan što je dobar dio radnog vijeka proveo uz prof. Viragu koji ga je pamtio kao studenta koji je najbolje položio njegov zahtjevni ispit.
– Energija i znanje koju taj čovjek ima fascinira me. On je najveći radoholičar kojeg znam, a u tome sam se sasvim ugledao u njega. No, on mi je otkrio da u ovom poslu moraš imati jake “ispušne ventile” – kaže dr. Milenović.
Nesebično dijeljenje znanja koje je životni moto prof. Virage potaknulo ga je, kaže, na boravak u Škotskoj i dodatnu specijalizaciju za režnjeve.
Upravo to znanje pokazalo se presudnim da se malom Josipu iz Vukovara, koji se rodio bez uha, ‘'uzgoji’' i nadomjesti uho.
– Od hrskavice sa šestog, sedmog i osmog rebra Josipu smo oblikovali čvrste dijelove uha i ugradili ih u podlakticu da koža obraste oko njih, a potom zajedno sa žilom spojili na glavu. Sve ostalo bila je tek estetska dorada – ponosno će liječnik koji vraća osmijeh.
Meni se sviđa tekst....napokon i malo lijepog teksta i riječi o liječnicima...kao o ljudima koji mogu tako pozitivno utjecati na naše živote. Ne samo poslom koji trebaju obavljati i za koji su na kraju krajeva i plaćeni, nego svojim duhom, pozitivnošću, istinskom brigom za pacijenta i velikim trudom. To je ono što najviše i cijenimo kod liječnika, dok nekima zamjeramo kako su hladni prema svojim pacijentima. Napokon tekst koji ne govori o novcu, liječnicima i odlasku iz zemlje u istom kontekstu...