Dragi moji čitatelji, sjećate li se prošle priče o tome kako je važno imati osobu od povjerenja da nas prihvati, podrži i ponekad blago usmeno korigira? Kome je važno imati takvu osobu uz sebe? Svima? Ne. Nekima to nije iskreno važno. Neki veliki i važni samo očekuju našu podršku da dobiju potvrdu da nama vladaju. Oni zapravo misle uvijek da su u pravu. Mi ostali puno, srednje ili malo griješimo. A oni znaju uvijek sve najbolje i ne žele se stoga ni s kime savjetovati. Oni vladaju jer su uvijek u pravu. Mi drugi smo glupi i nesposobni, ali oni se ipak drže nas. Mi krivo gledamo stvari – ali se to njima isplati. Dok oni nama manipuliraju svojim lažnim tvrdnjama – a mi im se blago suprotstavimo, kažu nam da ne razumijemo.
Ako se osjetimo povrijeđeni – pretjerujemo. Ako zaplačemo – preosjetljivi smo pa nas oni čak i tješe a u sebi kažu: dobro je dok plače, znači da uviđa svoju pogrešku. Oni nas ispravljaju. Nažalost, ne samo riječima, nego i na efikasnije načine. Njihove pljuske navodno njih više bole nego nas. Oni sve što čine, čine za naše dobro – a mi nikako da osjetimo to dobro. Mora da smo zaista glupi. Njihovi remeni i kopče na njima ne služe samo za podržavanje njihovih hlača. Oni su prisiljeni da nas nauče pameti sa svojim pravednim batinama. A mi smo sve gluplji. Gubimo samopouzdanje, prestanemo vjerovati u sebe jer nas oni uvjeravaju da ništa ne znamo, da smo blesavi i nesposobni i da bismo bez njihove čvrste ruke propali. Oh, kako boli ta čvrsta ruka. Oni funkcioniraju na osnovi svoje sačuvane racionalne inteligencije i često su vrlo šarmantni, duhoviti i znaju brzo i točno odgovoriti na neka pitanja. Oni savršeno objašnjavaju da nas vole, samo mi, ovakvi slabi kakvi jesmo, to ne razumijemo. Oni nas uvjeravaju da nam je dobro. A nama suze cure od toga dobroga.
Pa dobro, tko su te osobe? Jesu li oni ljudi? Sliče na ljude, ali nisu ljudi u našem smislu te riječi. Umjesto srca imaju rupu koju nikako da ispune našim emocijama iako to uporno pokušavaju, rupa postaje sve veća i oni trebaju naše ljudske emocije da bi živjeli. Tko su ti ljudi bez emocija? Mogu li ljudi biti ljudi bez suosjećanja? Ne mogu. Oni su osobe koje imaju psihopatski poremećaj osobnosti. To su prepoznati ili još neprepoznati psihopati, sociopati, moralno devijantni ljudi, i kako smo ih sve do sada imenovali, nikako ne razumijevajući zašto, ali zašto su takvi. Oni samo sliče na ljude i oni su najopasniji kad zadobiju našu ljubav, povjerenje, jer nam nakon toga utjeraju strah u kosti. Oni se hrane tim strahom jer im je strah dokaz da su moćni. Oni siluju, prebijaju, kradu. Oni opstaju jer mi od sramote i straha čuvamo njihovu tajnu misleći da je to i naša tajna. A nije.
Njih treba raskrinkati, pogledati im u oči i reći: Ne bojim te se iako si bogat, moćan, fizički jači. Ne bojim te se iako mi ljudi možda teško povjeruju kad im kažem kakav si zaista. Radi tvojeg uspješnog maskiranja ni mi sami nismo mogli vjerovati da si takav, ali sad kad smo te prozreli, nitko i ništa nas neće spriječiti da ti se odlučno odupremo. A čim se mi odupremo ti ćeš izgubiti svu svoju snagu i moć jer si zapravo kukavica. O tom odlučnom odupiranju pisat ćemo u sljedećoj kolumni. Odupiranje će nam se isplatiti i to je meni psihologično, a vama?
>>Važno je imati osobu od povjerenja i čuti njen savjet
>>'Govorim ti u povjerenju' priča je u kojoj ne treba biti
Ljubica kao da je malo otišla na kvasinu.