Nije sve krenulo baš tako romantično i bajno. Našu ideju da oživimo sjećanja iz djetinjstva, vožnju starom cestom, omeli su radovi već u Stupniku na izlazu iz Zagreba. Nema časti i poštovanja u Banderasa i njegovih gradskih otaca, sada već epopeja obnove ceste kroz Stupnik i dalje je prepreka ležernom putovanju, opoziciji autocesti A1 koja je nekadašnji pothvat odlaska na more zamijenila jurišem bez šarma. No, kako ćemo se i sami uvjeriti, život na staroj cesti i dalje ima svojih prednosti. Ali, kao i uvijek, njih ćemo posljednji prepoznati mi.
Nakon par kilometara gombanja, jer iz principa nismo htjeli obilaznim putom preko Hrvatskog Leskovca, konačno smo izbili na staru Karlovačku i krenuli na putovanje na kojem ćemo upoznati mnoga lica današnje kontinentalne Hrvatske. Odmah upozorenje – na staru cestu sa starom tehnologijom, (pre)često je internet prespor za Google Maps, bolje je nabaviti kakvu staru kartu ako već odavno, poput nas, niste putovali na jug ovim putem.
Već kod Karlovca – kupanje
Odlučili smo se na malo skretanje, umjesto ravno na staru cestu na izlazu iz Karlovca otputili smo se do Donjeg Zvečaja. Iako tamošnji Zeleni kut obitelji Puškarić postoji već desetljećima, ipak još čeka da bude otkriven u svojoj cijelosti. Pogled s objekta na krajolik teško usporedive ljepote, rijeku Mrežnicu koja će ponuditi paletu boja i sjaja koji se mogu mjeriti kakvim smaragdom, ima taj terapijski učinak koji vas u nekoliko trenutaka smiruje, odnoseći vas u zaborav gradske vreve kojoj ste netom umakli. Privatna plaža sa šankom, mostić koji vodi na otok ponad slapova na rijeci gdje će, kažu nam tamo, uskoro niknuti i nekoliko bungalova, mogu postići da želite ostati.
– Ovog nas je ljeta malo omelo vrijeme, inače gostiju imamo stalno, dosta je stranaca. Svatko se može pronaći, možete se kupati ili koristiti kajak, ljeti je voda savršena za kupanje, a prirodu vidite i sami – kažu nam u Zelenom kutu.
Cijene su slične zagrebačkima, u restoranu koji radi čim se otvori objekt, može se dobro pojesti, no vjerojatno će mnogi cijeniti intimu koja je metropoli nadohvat ruke. Kao i dvoje mladih Zagrepčana, Matko i Lucija, koje smo tamo susreli, a koji su došli do Zelenog kuta gdje je doista lako izgubiti se u ljepoti Mrežnice. No, razlika je unatrag nekoliko godina, prostor ponad Zelenog kuta aktivirao se pa tu sada imate niz potpuno opremljenih kućica za odmor pa i cijele vile poput Sonje s čijih trijemova pogled puca na smaragdnu rijeku.
Krećemo dalje, ne predaleko. U Gornjem Zvečaju nailazimo na lokalnu radionicu ispred koje je, s druge strane ceste, nekoliko starih traktora.
– Majstore, ima li koga? – zazvali smo. Javio se gospodin Ivan čiji sin danas nastavlja obrt popravka automobila na staroj cesti.
– Odakle traktori?
– Volim stare traktore! Zanimljivi su mi, podsjećaju na ona stara vremena, dobra. Dijelovi? Pa nađe se, može se naručiti. I preko interneta. Ili date napraviti, poput ove poluosovine koja treba još malo tokarenja pa može na montiranje – kaže nam gospodin Ivan sjedeći ispred karavanskog Audija. Iako smo naše domaćine našli u jutarnjem miru, nije tako baš uvijek.
– Pa tu dolje su vam imali one festivale – kaže gospođa Ankica baveći se finim domaćim povrćem. Doista, tek nedaleko su u razmaku od tjedan dana održana čak dva različita ‘partijanja’.
– Bilo je dosta ljudi i dosta glasno, baš je nedavno to završilo. Da ste došli koji tjedan ranije, još biste ovdje pronašli partijanere. Zgodno je to, jedino su malo poremetili planove uobičajenim gostima – kaže nam Ankica.
– Kakvim gostima?
– Pa tu vam ruta ide, svako toliko prođe neka grupa migranata, ne znamo baš kako su reagirali kad su na to naletjeli – govore nam domaćini.
– Migranti? Pa ima li problema?
– Ha čujte, nije najsigurnije, neki dan su nam ukrali dva bicikla, uđu u šljivik pa se naberu šljiva. Nikad ne znaš kako je, je li stvarno neka sirotinja ili je netko drugih namjera. Tko zna, sada kada to izađe u Večernjaku, možda policija obrati malo više pozornosti. Kao kod onog zavoja koji ste prošli, svako toliko bi netko izletio. Mi nazvali, vi objavili, odmah su to uredili i od tada više nije izletio nitko! – kaže veselo gospodin Ivan.
Pogledajte video - Poznate osobe na ljetovanju u Hrvatskoj
Nastavak istim putem vodi nas do Tounja i rijeke Tounjčice koja je pritoka Mrežnice. Točnije, destinacija nam je odmorište Tounjski most. Znaju vjerojatno mnogi da se ovo mjesto nalazi na Jozefinskoj cesti, ondje gdje prekrasni dvokatni kameni most prelazi kanjon Tounjčice. Ovo je jedinstvena građevina ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe, pogotovo kada se uzmu u obzir na njemu postavljeni kipovi i spomen-ploče. Do kanjona rječice vodi cesta uz koju je i malo odmorište. Ondje nalazimo obitelj Cvirn iz Zagreba koja se ovdje našla iz istog motiva kao i mi.
– Krenuli smo kamperom koji smo posudili od prijatelja, a koji u njemu zapravo i žive, počinje nam priču Ana Cvirn sa sinčićem Mikom. Njezin je suprug Ivan inače poznati televizijski producent koji je prije desetak godina u fokus javnosti došao zbog nošenja majice zanimljiva natpisa na sjednici Vlade.
Red za “lički hamburger”
– Nekako nam se čini da nećemo tako skoro do mora. Ako uopće, jer stvarno se po putu ima što vidjeti. Isto smo odlučili krenuti starom cestom, a kamper uzeli baš zbog toga što smo se nekako nadali da se nećemo morati žuriti do mora. I bili smo u pravu, već ovdje je sjajno, tko zna što nas sve još čeka do obale. Taj je kamper i bio neka motivacija da idemo na ovaj način jer možemo stati gdje želimo. Ali, i techno festival koji ste spomenuli naveo nas je da krenemo jer organiziraju ga naši prijatelji – kaže Ivan.
Isplatilo se skrenuti s planirane rute, vrijeme je da se vratimo. Put starom cestom zapravo počinje na jednom od najljepših mjesta kontinentalne Hrvatske. To su, naravno, Rastoke. Prigradsko naselje grada Slunja mjesto je gdje se preko sedrenih stijena rijeka Slunjčica ulijeva u Koranu stvarajući na svojem putu kroz naselje koloplet jezera, brzaka i slapova. Rijetko je nadahnjujuće posegnuti rukom u bistar i hladan tok Slunjčice i umiti se. Nema traga više situacijama iz lanjskih napisa o zapuštenosti Rastoka. Sve je čisto i održavano, i veliki nadvožnjak iznad kupališta obnavlja se. A dolazak do njega preko drvenog mosta unikatan je doživljaj jer se mirisi prirode stapaju u koloplet arome sasvim nalik onima s Jadrana. I nije zato čudno što ćete ondje susresti uglavnom strance, nerijetko Azijate, koji će sjesti u lokalne restorane u kojima su cijene također slične onima u metropoli. Nadamo se samo da ćete biti te sreće pa pronaći smještaj odmah pored Slunjčice gdje su i starije kuće pretvorene u apartmane.
Teško je pronaći ovakav lokalitet koji je prirodno disponiran za uživanje baš svakome. No, ipak, ništa nije poput Plitvica. Već kada priđete lokalitetu koji štiti i sam UNESCO, otkrivate kako to sasvim sigurno više nije nešto što se treba otkriti. Zmijolika kolona od valjda tisuće ljudi puni se iz obližnjeg, nekoliko puta proširivanog parkirališta, na koje se oko podneva kada smo i mi tamo stigli ne može više ni igla baciti. Prelazeći preko drvenog mosta, susrest ćete opet glavninu turista s Dalekog istoka. A i ni to nije čudno, prije par godina u Hrvatskoj je sniman korejski reality show The Romantic in Croatia u kojem su Plitvička jezera bila jedna od glavnih lokacija. I danas se za posjet Plitvicama i drugim mjestima na kojima se taj reality snimao organiziraju putovanja, pa prisustvo gostiju s tog podneblja ne treba čuditi. Jasno, turista koji strpljivo čekaju na temperaturi od oko 30, ne žaleći što nisu u obližnjem hladu, ima odasvuda.
Pogledajte video - Sezona partijanja na Zrću
U obližnjem lokalu strpljivo se čeka, primjerice, hamburger. Ne možemo se ne prisjetiti zgode iz restorana nešto niže koji je prije par godina postao poznat po “ličkom hamburgeru”, jer, eto, prisjetio se kolega, nisu tada očekivali takav interes pa je peciva za hambije jednostavno nestalo, a ostao samo – kruh. Ili možete pričekati domaću kobasicu koja je kao i drugo ipak pristojnih cijena, ali se čeka u redu od desetak metara. Što je čudno, jer odmah je preko puta Lička kuća.
Nismo primijetili nekoga tko bi turiste, koji su odlučili svoj red pričekati na klupicama uz bocu vode kupljenu valjda na nekoj benzinskoj pumpi, usmjerio prema velikom zdanju u kojem bi ih trebale dočekati prave ličke delicije. Kakvo je, primjerice, točeno Velebitsko pivo, simbol kraja, a koje je, ovako blizu izvora, kuha se, naime u Pazarištu pored Gospića, zaista izvrsno. Toliko da su konobari pitali je li s autorom ovog teksta sve u redu ili ga je stisla nužda jer nisu već neko vrijeme vidjeli nekoga tko je tako brzo odvalio pola litre. No, ispostavilo se kako nije bilo nečega drugoga po čemu je Lika ipak dosta poznatija. Popunjena terasa restorana otkrila je da su gosti pretežito stranci, uživaju u ličkom krumpiru i mesu pripremljenom na tradicionalni način. Možda bi isto bilo s interijerom da je ponuda taj dan bila malo bogatijom.
– Dobar dan, što imate danas? – pita dvoje sredovječnih gostiju.
– Ovisno što želite, ribu ili meso – odgovara vrlo pristojan i profesionalan konobar, ne može se tome ništa prigovoriti.
– Pa janjetinu s ražnja, normalno, zato smo ovdje stali – kažu gosti.
– Nemamo nažalost, imamo ispod peke, isto je jako dobra – kaže konobar.
– Kako to mislite, u Lici na Plitvicama usred dana nema janjetine s ražnja? Nije peka isto, jedna je lička janjetina s ražnja – govore sada već pomalo iritirani gosti.
– Nažalost nema, imamo odličnu ribu ako želite – odgovor je.
– Kakva riba!? S mora dolazimo, deset dana jeli smo samo ribu, ovamo smo došli samo zbog janjetine s ražnja. Nevjerojatno je da nešto što se zove Lička kuća toga nema usred dana – brz je odgovor bijesnih sada već potencijalnih gostiju.
– Idemo, daju konačni odgovor na to jesu li gosti ili nisu.
Doista, po cijenama koje ipak jesu, kako će se ispostaviti, osjetno veće od drugih mjesta u kraju, čini se i nama da bi bilo u redu da u ponudi ovala s domaćim mesom ipak bude i janjetine s ražnja.
Nastavljamo dalje kroz hlad šume oko Plitvica do zamišljene granice našeg puta, Korenice. Promet je doista pristojno osrednji pa se može dosta brzo jer, priznajmo si, nisu ovo više 80-e i “stojadini” s 55 “konja”, manje-više svatko ima stotinjak konjskih snaga ispod stražnjice. A ni policije nismo nigdje vidjeli, oni se, doznat ćemo poslije, bave nečim, odnosno nekim drugim – migrantima. Tko je mislio da u Korenici ne vrijedi stati, shvatit će da se prevario već na njezinu ulazu. Ondje je, naime, kineski restoran Kun Lun. Morali smo stati jer vlasnik je odmah stavio i čvrstu poveznicu s krajem – reklamu kineskog restorana sa slikom janjetine i odojka na ražnju. Morali smo ući. Odmah smo dobili i jelovnik. Niz kineskih jela kao u sličnom zagrebačkom restoranu, sličnih cijena, na kraju to isto, ali ispisano – kineskim slovima.
– Oprostite, ali odakle u Korenici kineski restoran? – pitali smo.
– Pa zbog turista iz Kine – dobili smo odgovor.
– Ima ih toliko? – uporni smo.
– Ima.
– Plitvice? – opet mi.
– Da, Plitvice – pristojno je odgovoreno.
– Ali ne vidimo na jelovniku janjetinu i odojka s ražnja, a imate to vani na reklami – opet ćemo.
– Pa to su nacionalni specijaliteti, može prema narudžbi. Napravimo je s ražnja, ali onda je ta janjetina malo slađa, oni tako vole. Ali, lička je, normalno, bolja! – odgovor je.
Po boca Velebitskog i idemo prema kraju rute, a to uvijek mora biti stari restoran Macola. Objekt koji drži legenda kraja koji je ujedno i pokretač većine zbivanja, Željko Orešković Macola, i dalje je kultno mjesto unatoč tome što je Macola otvorio sličan lokal na autocesti. Medvjedi Brundo i Mrki, suri i crni, apsolutna su atrakcija s kojima smo i mi rado napravili selfie držeći se ipak podalje od ograde – što je sigurno, sigurno je. Životinje koje su nas zanimale na kraju puta bile su unutra.
– Imate li svježe janjetine s ražnja? – pitali smo.
– Imamo – kaže simpatična konobarica.
– Cijena? – logičan je nastavak.
– 180 kuna – odgovor je koji smo priželjkivali.
I sam se Macola pojavio, par se riječi uvijek mora razmijeniti ako si po novinarskom poslu stigao u Korenicu.
– Ma čuj, otkako sam se pojavio s onom majicom, imao sam valjda na tisuće poziva. I sada sam naručio novi dizajn, bit će 500 komada. Čujem da je bilo i takvih koji su ženama gume na biciklima rezali zbog te poruke – veselo će Macola.
– Dobro, manje je posla ovdje nego prije autoceste, ali uvijek svega ima.
– Nešto ranije janjetine s ražnja nismo našli?
– A čuj, što ja znam, tako je valjda to kada o nečemu država vodi brigu. Da je to nečije, vjerojatno bi bilo drukčije, najlakše je naplaćivati ulaz i tako ubirati novac, a ovdje se on malo gdje vidi. Živi Korenica, ali ništa bez Plitvičkih jezera. Odlaze mladi, vijesti su jedino migranti, policija je stalno u akciji, zna se u danu pojaviti i njih dvjestotinjak – kaže nam Macola.
Plitvice su sjajna prilika za one koji imaju ideju i znaju kako je provesti.
– Sada zapošljavam ukupno 230 ljudi, bit će i više jer imam projekt za zdravstveni turizam, pomoći će mi prijatelj iz Slovenije. Prije 15-dana počela mi je raditi lokacija u Grabovcu, imam tako 14 kućica – obavijestio nas je lički poduzetnik.
Grabovac? Sad znamo kamo još treba. Mjesto između Rakovice i Plitvičkih jezera bilo je za nas iznenađenje. Nekoliko je tu naselja u cijelosti namijenjenih turizmu, od lijepih kućica u duhu kraja pa do pravih vila, autokampa, dobre infrastrukture s dućanima i restoranima. I mahom automobili sa stranim registracijama. Dakako, i obnovljeni Hotel Grabovac, a odmah uz njega i Holliday Park Macola. Živa atrakcija!
– Pa čini mi se da je normalno da smo usmjereni prema strancima kad je u našim glavama još uvijek more. Booking.com i za nas radi, najlakše nas tako pronalaze. Pogledajte i sami, naše kućice opremljene su WI-FI-jem, televizorom s ravnim ekranom, priručnom kuhinjom, imamo i restoran. Raspoloživ je i bazen s ležaljkama pa je jasno zašto imamo takvu klijentelu koja neće žaliti novca da ovdje ljetuje, na čistom zraku i pogledu na planinu – kaže nam voditelj Macolina naselja Dragan.
300 eura noć na staroj cesti
Lijepo uređene kućice doista vabe na odmor i pobuđuju zavist prema onima koji ovdje već jesu. I mali detalj, na svakom jastuku piše Macola.
– Jasno je da imamo već ozbiljan manjak tih suvenira – kaže voditelj Dragan.
Mislili smo da smo naše kratko putovanje završili u stilu, no spektakl nas je tek čekao. Hotel Degenija u Selištu Drežničkom kod Rakovice prizor je koji ne daje ni naslutiti što se skriva iza pogleda sa stare ceste. Hotel ima četiri zvjezdice, uz njega je i depadansa, restoran, bistro sa šankom na otvorenom i ljetnom terasom, a pored njega, na proplanku, otvoreni bazen s ležaljkama. Dođeš tamo i ne želiš otići.
– Sve ste vidjeli i sami, mi znamo što imamo, ne fali puno da bismo imali i pet zvjezdica. Da, gosti su nam mahom stranci, nešto bude domaćih, no svejedno je tko je, bitno je da zna ovo cijeniti. Plitvice su na četiri kilometra, nudimo i druge načine rekreacije, uz najbolji smještaj i uslugu – kaže nam Marko, jedan od djelatnika Degenije.
Cijene su, doznajemo, ovisno od periodu i duljini boravka od 70-80 eura, pa sve do 300 za noćenje. Ne čudimo se, Degenija je skriven biser. Za nas, ali ne i za strance koji sada prepoznaju i onu Hrvatsku koja nije obala i otoci.
Krajnje je vrijeme da se počne ulagati u Liku i zadrži ono malo ljudi što je ostalo.