Hiposalivacija je objektivno smanjeno lučenje sline i definira se smanjenim lučenjem sline koje iznosi manje od 0,2 ml u 5 minuta. Hiposalivacija može biti posljedica bolesti žlijezda slinovnica poput Sjögrenova sindroma ili bakterijskih odnosno virusnih infekcija slinovnica (HIV bolest parotidnih žlijezda). Hiposalivacija se može javiti i u sklopu sistemskih bolesti (infekcija hepatitisom C, sarkoidoza, itd), ali je najčešće smanjeno lučenje sline posljedica uzimanja lijekova za liječenje sistemskih bolesti. Do danas je poznato više od 500 lijekova koji mogu dovesti do hiposalivacije i to su većina antihipertenziva, psihofarmaka, antiretroviralna terapija, i još velik broj lijekova.
Dijagnostika bolesti žlijezda slinovnica: Najjednostavnija dijagnostika smanjenog lučenja sline je izbacivanje skupljene sline u kalibriranu epruvetu dok bolesnik sjedi tijekom pet minuta i to se naziva količina izlučene nestimulirane sline. Ukoliko je količina manja od 0,2 ml u minuti smatra se da bolesnik ima suhoću usta. Zatim slijedi mjerenje količine stimulirane sline, nakon što osoba popije kiseli napitak (1 g askorbinske kiseline se razrijedi u 1 dcl vode) i postupak izbacivanja sline se opet ponavlja u trajanju od 5 minuta. Ukoliko se stimulacijom s kiselim napitkom dobije veća količina sline zaključujemo kako se stimulacijom može povećati količina izlučene sline što nam daje informaciju o tome kako slinovnice nisu uništene.
Naravno postoje i drugi, ali i kompliciraniji dijagnostički postupci vezani uz slinovnice, ali osim ovog prije navedenog je jedini funkcionalni test-scintigrafija uz pomoć tehnecij pertehnetata. Tehnecij pertehnetat se intravenski injicira te se nakuplja u slinovnicama i nakon toga se izlučuje sa slinom u usnu šupljinu. U tom smislu je uz sijalometriju koristan, ali i skup test koji je indiciran u rijetkim slučajevima.
Ultrazvukom se može vidjeti je li tkivo slinovnica jednake konzistencije odnosno uz pomoć citološke punkcije se može točno ustanoviti o kakvom procesu se radi unutar same slinovnice. Tako se citološkom punkcijom mogu dobiti upalne, masne, tumorske stanice i druge.
Sijalografija se u prošlosti češće upotrebljavala dok se nisu razvile novije dijagnostičke metode. Postupak je jako bolan budući da se u izvodne kanale žlijezda slinovnica uštrcava kontrastno sredstvo, a bila je indicirana za dijagnostiku kamenaca u izvodnim kanalima (sijalolitijazu) i eventualno tada za dijagnostiku Sjoegrenova sindroma, dok je uvijek bila kontraindicirana kod sumnje na upalne bolesti slinovnica.
U novije vrijeme se koriste magnetska rezonanca i kompjuterizirana tomografija u svrhu dijagnostike bolesti/stanja slinovnica pri čemu se meka tkiva poput slinovnica bolje prikazuju magnetskom rezonancom.
Terapija bolesti žlijezda slinovnica: Najrasprostranjenija terapija u svrhu povećanja funkcije slinovnica je kombinacija žvačne i okusne stimulacije. Ukoliko se slina može stimulirati što se vidi iz količine nestimulirane, a zatim stimulirane sline (uz pomoć sijalometrije) tada se osobama daju bomboni i žvakaće gume bez šećera (žvakaće gume mogu biti problematične u osoba koje nose proteze te se njima ne preporučuju jer dovode do slabljenja ventilnog učinka proteze odnosno padanja proteza). Osobama s protezama, a koje nemaju gastričnih problema se preporučuju kiseli napitci (limunada i sl.) u svrhu stimulacije lučenja sline.
Velik broj sistemskih lijekova djeluju kao stimulatori lučenja sline, ali su se samo neki potvrdili kao djelotvorni u kontroliranim istraživanjima. U tom smislu su djelotvorni pilokarpin i cevimelin koji djeluju na sličan način, imaju slične nuspojave i trajnost učinka. Ipak, u dosta bolesnika postoji kontraindikacija za primjenu ovih lijekova. Tako je naprimjer upotreba pilokarpina kontraindicirana u bolesnika koji imaju hipertenziju.
U novije vrijeme postoji određeni broj istraživanja vezan uz primjenu niskoenergetskog lasera u liječenju hiposalivacije, od kojih su neka napravljena i u našoj zemlji.
U postojećoj literaturi se može naći nekoliko radova o upotrebi tradicionalne kineske akupunkture u liječenju hiposalivacije posebice u bolesnika koji su zračeni zbog malignih bolesti u području glave i vrata.
U našem iskustvu s pacijentima koji imaju suhoća usta se pokazalo kako maslinovo ili neka druga ulja kada ih pacijenti stave u usta olakšavaju simptome suhoće pa se to preporuča raditi nekoliko puta na dan. Osim toga je bitno da pacijenti često piju male količine tekućine. Mnogim od ovih pacijenata pomaže i korijen bijelog sljeza (jedna žlica čaja se prelije s 1 dcl vode, ostavi preko noći) za ispiranje usta.
U osoba u koji se slina ne može stimulirati daju se preparati umjetne sline koji mogu biti na bazi karboksilmetilceluloze poput Glandosane® spreja (koji se ne preporuča osobama koje imaju vlastite zube), ali i sterilizirane sline dobivene od životinja (npr. Saliva Orthana® u velikoj Britaniji koja je dobivena od svinja). Postoje i još neki drugi nadomjesci sline koji u sebi imaju i protubakterijske enzime poput Aldiamed® i Oralbalance® gela. U Europi postoje i umjetne sline na bazi termalnih voda poput Buccotherma®.
Nedostatak sline ima za posljedicu povećanu učestalost karijesa (posebice u cervikalnom dijelu odnosno dijelu zuba uz zubno meso) pa se tako osobama preporučuje upotreba fluoridnih gelova ili tekućina za ispiranje usta. Isto tako manjak sline može u nekih osoba dovesti do pojave gljivične infekcije u usnoj šupljini odnosno kandidijaze pa je indicirana protugljivična terapija lokalnim preparatima Bitno je po noći vaditi proteze iz usta i dezinficirati ih. Zamijećena je i učestalija upala zubnog mesa u ovih osoba pa se preporučuju češće kontrole kod stomatologa.
prof.dr.sc. Vanja Vučićević Boras
Zavod za oralnu medicinu
Stomatološki fakultet
Zagreb
boras@sfzg.hr
