Rijetkima je uspjelo tolikim ljudima uljepšati Božić i Uskrs kao Salajevima iz Čazme.
Obiteljsko imanje u selu Grabovnica, pet kilometara od centra tog pitomog gradića, svojim se božićnim svjetlima proslavilo i izvan naših granica, a tisuće gostiju ima i uskrsna čarolija koju priređuju posljednjih nekoliko godina.
Teško mi je bez supruge
Ovih dana Zlatko Salaj sa svojim zadrugarima u poslu je koji će potrajati još barem mjesec dana; skida, popravlja i sprema kilometre uskrsnog nakita, ali nedostaje par vrijednih ruku. Nakon posljednje Božićne priče s čak 1,4 milijuna lampica, na kraju siječnja, ugasila se i njegova bračna družica. – Teško mi je bez nje, ali još teže bi mi bilo da sve ovo prestane... – stisnuta će grla Zlatko Salaj, – A da nije bilo moje Nade, nikad se ni ne bih vratio u Grabovnicu. Svugdje me bilo, posao me nosio od Zagreba do arapskih zemalja i Njemačke, i tko zna gdje bismo se skrasili u mirovini da ona nije inzistirala samo i uvijek na Grabovnici – prisjeća se kraja devedesetih i odluke o povratku u rodni kraj. U malo čazmansko selo, na imanje na kojem su svi, od Zlatkova pradjeda do oca, imali mlin, umirovljenik Salaj se iz Njemačke vratio 2000. Već za Božić iduće godine imanje je planulo desecima tisuća šarenih božićnih lampica. Desetljeće i pol kasnije, o gospodarstvu koje je ostalo bez gazdarice bruji okolni kraj. U susjednim selima priča se da imanje kupuje Ivica Todorić, a da će Zlatko Salaj otići sinu u Njemačku.
– I ja sam to čuo, spominju se već i razni milijunski iznosi. Ta je priča oživjela vjerojatno zato što je našim lampicama za lanjski Božić bio ukrašen i jedan zagrebački Konzum. Ali ne, nikad o prodaji s Todorićem nisam osobno razgovarao. Istina je da me prije dvije-tri godine pitao jedan njegov lovočuvar bih li prodao imanje. Odgovor je tada bio ne, a prodaja ni sada ne dolazi u obzir. Nema tog novca... – odlučan je 71-godišnji Zlatko na svojoj zemlji proživjeti starost.
Pogotovo kad zna da će Božićna bajka u Grabovnici živjeti i poslije njega. Već sada veliku pomoć ima u sinu Alanu, koji također pečalbari u inozemstvu, ali za svaki je praznik i godišnji odmor u Grabovnici. Živi nedaleko od Berlina, a baš kao i otac u svome radnom vijeku, u poslu je s telekomunikacijama. Da je, pak, do Alanove supruge Njemice, obitelj mladih Salaja već bi bila na grabovničkoj adresi. – Ona obožava biti ovdje, kao i osmogodišnji unuk Luka – zadovoljan je djed Zlatko. – I sin je obećao da će se vratiti, ali kaže da će sve preuzeti kad ja više sam ne budem mogao – otkriva planove svoga nasljednika.
Od sedam na nogama
U međuvremenu, senzacija izrasla na umirovljeničkom entuzijazmu obitelji bez ikakvog turističkog pedigrea, koja samo za Božić privuče do 70.000 posjetitelja iz zemlje i inozemstva, nastavlja rasti. Idući Božić na Salajevu imanju bit će bogatiji za još sto tisuća lampica. I drukčiji, obećava Zlatko. – Nikad ne smije biti isto. Pa ja prvi ne bih išao nešto gledati ako je jednako kao lani – tumači filozofiju svog svjetlećeg spektakla.
Božićna raskoš Salajev je djetinji san, ali i dokaz da za snove nikad nije kasno. – Od četvrte godine sam ostao sam s ocem i s tugom sam gledao kako se u drugim obiteljima slavi Božić. Nitko tad nije živio u raskoši, a meni je pojam bila i jela s koje su visjeli šareni bomboni... Te prve godine, kad smo postavili 70.000 lampica, ljudi su se zaustavljali i s ceste gledali. Ustručavali bi se ući u dvorište pa bih ja izlazio i pozivao ih. Bili su oduševljeni, a ja sam si mislio: kad im se sviđa, dogodine ćemo postaviti sto tisuća – prisjeća se Zlatko kako je krenulo.
Danas se, pak, na najpoznatijem čazmanskom imanju turistička ponuda za blagdane zaokružuje pa se može kušati nešto domaće, kupiti suvenir, a ulaz se plaća. – Ne radim ovo radi zarade i to nije moj novac, već od ljudi koji dođu vidjeti imanje. Sve se ulaže u uređenje i novi nakit koji nije jeftin. Jedan lanac sa 120 lampica stoji 400 kuna – kaže Salaj i napominje kako djeca do 10 godina u pratnji odraslih, invalidi, domska djeca i odrasli s posebnim potrebama ne plaćaju ulaznicu.
A kad posjetitelja nema, dani su na Salajevu imanju obični, seoski. – Kad god da legnem, u sedam sam na nogama. Imam i kokice, svinje, a one traže svoj red – ističe Zlatko, čija se svakodnevica razlikuje od susjeda samo po danima i večerima, ponekad i do sitnih sati, u kojima se udubi u popravke, zamjene i slaganje beskrajnih nizova ukrasnih žaruljica.
>>Obitelj Salaj imanje ukrasilo s 10.000 svjetlećih pisanica, zečeva, pijetlova...
>>I ekipa uglednog portala Mashable oduševljena Božićnom pričom obitelji Salaj
>>Pogledajte kako je obitelj Salaj imanje ukrasila za Uskrs
Bajkovito