„Općina je dala na korištenje zidine Društvu prijatelja dubrovačkih starina, a oni investiraju, obnavljaju, održavaju zidine i naplaćuju ulaznice. Zidine je prošle godine obišlo 57 tisuća posjetitelja. Društvo gleda dugoročno, ulaže 15 milijuna kuna u obnovu zidina. Da nije Društva, mogu slobodno reći, zidine se ne bi ni obnavljale“, kaže Vedran Antunica, načelnik općine Ston.
Društvo prijatelja dubrovačkih starina već deset godina kontinuirano radi na obnovi velikog zida koji spaja Ston i Mali Ston. Općina ima veliku korist od prodanih ulaznica za posjet zidinama jer je u tu svrhu zaposleno nekoliko ljudi. Prihod sa stonskih zidina je 1,5 milijuna kuna godišnje, a 1,2 milijuna kuna je rashod za plaće, razlika je 300 tisuća kuna.
– Iskreno, da je to dano općini, raspalo bi se sve jer kad vodite općinu imate stotinu drugih prioriteta: vodovod, kanalizaciju itd. Tko će voditi brigu o zidinama, ako imate druge prioritete? Nitko! – dodaje načelnik Antunica.
Unatoč atraktivnosti, vrlo malo ljudi u Hrvatskoj, a pogotovo u svijetu, zna da su stonske zidine najdulje obrambene zidine u Europi. Obnova zidina se dijelom financira i iz fondova EU, a više je projekata integralni program obnove cjelokupnog područja Stona.
No, zašto su i kako stari Dubrovčani gradili stonske obrambene zidine?
Nakon što su 1333. i 1334. stekli Ston i Stonski rat, kako se tada zvao poluotok Pelješac, Dubrovčani su željeli pošto-poto zaštititi i očuvati novu stečevinu zbog solana koje su proizvodile strateški proizvod – bijelo zlato.
Neime, prije nego što su Dubrovčani stekli Ston, bosanski ban Stjepan Kotromanić je 1325. zavladao Zahumljem. Bio je u sukobu sa srpskim županima, što je Dubrovnik iskoristio i došao u posjed Stona i Pelješca.
Vlasti su planove za gradnju Stona donijele već 1335., s ucrtanim ulicama, stambenim blokovima i zgradama javne namjene. Ston je jedan od najstarijih europskih gradova koji je planski građen.
– Ston je jedini grad u Europi, uz jedan francuski, koji ima plan uređenja star gotovo 700 godina. Dubrovnik ga za to doba nema, Dubrovčani ga za Dubrovnik nisu čak ni radili, ali za Ston jesu – kaže načelnik Antunica. U novi grad Ston, prema povijesnim vrelima, najprije se naselilo 150 dubrovačkih obitelji. Međutim, koliko god ta tvrdnja zvučala idilično, u Ston se selio onaj tko je ili morao ili bio u nevolji. Ston je sagrađen uz močvarno zemljište iz kojeg je vrebala malarija.
– Dubrovačka Republika je područja oko Stona spaljivala, rušila, nije dopuštala nikakvu gradnju kako bi natjerala ljude da se nasele u Ston, a oni nisu baš drage volje dolazili u Ston radi malarije i bolesti – pojašnjava načelnik Vedran Antunica koji je dobro upućen u povijest mjesta kojim upravlja.
Istodobno s gradnjom urbanih naselja Stona i Malog Stona počela je i planska gradnja obrambenih zidina. Kako bi očuvala novu stečevinu, vlast Dubrovnika odlučila je podići Veliki zid dug 1,2 kilometra. Veliki zid išao je vrhom brda Podzvizd i tako presjekao i zatvorio cijeli poluotok od Stona do Maloga Stona. Taj je obrambeni zid završavao kulama sagrađenim na obali Malostonskog zaljeva i Stonskoga kanala. Gradnja je trajala godinu i pol, za što je Dubrovnik iz državnog proračuna izdvojio 12 tisuća dukata. Namjena je zida bila da Ston Mali Ston i poluotok Pelješac brani od napada s kopna odnosno da obrani solila ili solane. Godišnji prihod Dubrovnika od solana iznosio je više od 15 tisuća dukata. Stoga je dvostruki obrambeni zid vrlo brzo sagrađen, već do 1359.
No, pokazalo se da je to bio samo početak gradnje velikog obrambenog sklopa koji je trajao gotovo četiri stoljeća. Rijetko koja europska država je, poput Dubrovnika, za to vrijeme izdvajala toliko novca za gradnju obrambenih zidina. Zid je cijelo vrijeme poboljšavan i dograđivan, ovisno o razvoju naoružanja i vojnoj taktici. Duljina je zidina bila oko 5,5 kilometara, a pod obrambene fortifikacije uključuju se zidine oko Stona i Maloga Stona.
U sklopu Velikog zida sagrađene su tri tvrđave – Veliki kaštio, podignut pokraj solana zbog izravne zaštite, Koruna i Podzvizd; 41 kula, 7 bastiona (Sokolić i Arcimon u Stonu, tri bastiona Velikog kaštela, bastion Podzvizda i malostonski Arcimon), četiri predziđa (istočno i jugozapadno u Stonu, jedno pred Malim Stonom i jedno pred tvrđavom Korunom) i jarka s vodom koji je bio iskopan uza zapadni, južni i istočni dio Stona.
Tijekom svih stoljeća na dogradnji i utvrđivanju stonskih zidina, uz velike investicije, izredali su se najbolji europski projektanti i graditelji. Uz domaće tako su na zidinama, među ostalima, radili Onforio iz Napulja, Bernardin iz Parme, Michelozzo iz Firence i drugi.
– Zid su gradili cik-cak zbog statike. Ako je zid ravan, nema oslonaca u x i y osi pa se lako ruši, nestabilan je. Ovako mu ni potresi nisu mogli ništa i svako malo bi Dubrovčani te zidine ojačali ili nekom kulom ili tvrđavom. Bile su to velike fortifikacije u slučaju neprijateljskog napada. Sve su imali razrađeno – pojašnjava Antunica.
No, obrambene zidine koje su u početku građene da brane solane i poluotok Pelješac od napada iz zaleđa, s kopna, poslije su služile za zaštitu od Mletaka s mora. A od napada Mletaka s kopna Dubrovčani su se osigurali tako da su dio svog državnog teritorija poklonili Turcima.
– Kako su se Dubrovčani više bojali Venecije nego Turaka, nakon stogodišnjeg korištenja Republika je poklonila Osmanlijama Neum i Sutorinu. Tako je teritorij Dubrovačke Republike na neki način bio izoliran, nije imao izravnu granicu s Mletačkom Repubikom, koja je stalno tražila neke povode da zarati... Onaj tko je išao preko kopna napasti Dubrovačku Republiku, morao je prijeći područje pod turskom vlašću pa su u tom slučaju Mleci imali posla s Osmanlijama. Zbog toga danas imamo prijepor vezan uz granicu s Bosnom i Hercegovinom jer današnje razgraničenje ne prati liniju razgraničenja između Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva – priča Antunica.
Prihodi stonskih solana su u to vrijeme iznosili 15 tisuća dukata, onoliko koliko je plaćan godišnji danak Turcima.
– Sloboda je koštala, ali su vješti dubrovački diplomati to nadoknađivali kroz ugovore s Portom o monopolu nad trgovinom na području Osmanskog Carstva i razvijali se dalje. Bili su dovoljno mudri i pametni, izborili su se za mogućnost i svoju poziciju su iskoristili maksimalno – dodaje Antunica.
No, kad je pala Dubrovačka Republika, stonski monumentalni obrambeni zidovi izgubili su svrhu postojanja. Dekretom cara od 27. veljače 1858. stonske utvrde predane su Upravi državnih dobara.
Ta je uprava počela rasprodaju kompleksa kao građevinskog materijala. Vlasti su rušile zidine iz, kako su navodile, “higijenskih razloga” pa čak i u sklopu priprema za dolazak cara Franje Josipa 1874. Strašno obrazloženje!
– Kad su došle austrijske vlasti, svi topovi Dubrovačke Republike oteti su, pokupljeni i odvezeni u Beč gdje su ih rastalili, a neke su ostavili da bih ih proučavali i sačuvali kao muzejske primjerke. U podnožju tvrđave Stari kaštio naši arheolozi su za vrijeme arheoloških istražnih radova iskopali jedan stari dubrovački top koji je sada u procesu desalinizacije. Na topu je grb Dubrovačke Republike. Vjerojatno je pao s tvrđave, a po njemu materijal pa ga nisu vidjeli i zaboravili su ga – dodaje Antunica.
Taj tip topa je Ivan Ravljanin radio u dubrovačkim ljevaonicama. Navodno je top bio toliko dobar i precizan da su Ravljanina i drugi zvali da im lijeva topove. Sada je taj top u vlasništvu Republike Hrvatske.
A replika velikog topa koji se sada nalazi na obnovljenoj stonskoj tvrđavi Veliki kaštio je također top Dubrovačke Republike.
– Naši su ga kriomice u Bečkom vojnom muzeju snimali pa su napravili repliku. Inače, Austrijanci, koji su tolerantni, nisu dopuštali ni slikati top Dubrovačke Republike – pojašnjava načelnik Antunica.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Talijani i Nijemci su zidine prilagođavali svojim vojnim potrebama. I u vrijeme socijalizma nastavljena je rasprodaja zidina kao građevinskog materijala.
– Mogli ste doći u ondašnju Mjesnu zajednicu i zatražiti da vam, recimo, prodaju nekoliko kubika kamena – prisjeća se načelnik.
Osim toga, stonske zidine stradale su i u velikim potresima, najprije 1667., a potom 1995.
Ipak, unatoč devastacijama i prirodnim katastrofama, zidine su opstale. Ideja je Vedrana Antunice i njegovih suradnika da se sagradi žičara ili uspinjača koja bi prevozila turiste na vrh brda iznad Stona do tvrđave sv. Bartolomeja. Tako bi posjetitelji mogli panoramski gledati Ston, Mali Ston, solane i zidine.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
