Radila je kao medicinska sestra na odjelu kirurgije Varaždinske bolnice, a na samom početku Domovinskog rata, kada su ondje počeli stizati prvi ranjenici, Božena Šimek-Šuplika osjetila je potrebu i priključila se tada tek osnovanoj Sedmoj gardijskog brigadi, s kojom se 5.8.1995., kao jedina žena, prva popela na Kninsku tvrđavu.
– Moja odluka da odem u oružane snage bila je, zapravo, sasvim normalna i logična. Jer ja sam medicinska sestra, a u ratu je zdravstvenih djelatnika uvijek premalo. Oduvijek sam bila sportski tip, trenirala sam streljaštvo i streličarstvo i naprosto sam imala osjećaj da mi je mjesto tamo – priča nam Božena, danas umirovljena natporučnica Hrvatske vojske.
– Presudan trenutak da odem su bili prvi ranjenici koji su dolazili iz Slovenije. Jedan pacijent je došao vrlo teško ranjen, vrlo mlad dečko, ročnik, vojnik. I on je u jednom momentu rekao: 'Osjećao sam ko da život ističe iz mene'. Ali nisam odmah otišla, već je ubrzo stigao i jedan pacijent iz Slavonije koji je stjecajem okolnosti ostao bez noge iznad koljena, a u normalnim okolnostima je možda mogao ostati bez potkoljenice samo i to je bio jedan od ključnih trenutaka kada sam donijela konačnu odluku – dodaje Božena.
Dvije je godine, dodaje, tako u oružanim snagama radila kao medicinska sestra, a onda je postala i časnica pa na fronti ostala do samog kraja rata.
– Poginuo nam je jedan PD-ovac, što je danas časnik za informiranje i bila sam zamoljena, odnosno upitana bi li prihvatila njegovo mjesto. Odmah sam nazvala tatu i pitala: 'Tata, kaj da radim?'. I tako sam prihvatila, a kako sam imala osjećaj da sam se jako dobro snašla u čitavom tom sustavu, odlučila sam ostati do kraja, odnosno punih 15 godina, sve do odlaska u mirovinu – dodaje. Njezina majka pak nije dijelila mišljenje s ocem, već joj je bilo jako teško prihvatiti da joj je kći u ratu, no Božena, kaže, nikada nije razmišljala o nekom strahu jer to u tim trenucima nije bilo nimalo produktivno.
VEZANI ČLANCI:
– I kad ste mladi i kad vidite koliko je mladih ljudi oko vas, o strahu ne razmišljate. Normalno da nije bilo jednostavno čuti granatiranje. Granate koje vam padaju maltene na par desetaka, par stotina metara od vas, ali to sve s vremenom prođe. Moja mama je imala jako veliki problem s tim. Stariji ljudi vam se puno više boje nego mladi i ona se s tim nikada nije pomirila, ali funkcionirali smo – govori.
Jedina žena na kninskoj tvrđavi
Nakon oslobođenja Grahova, kaže, diskutiralo se ide li se i na Knin, a ubrzo je stigla i ta zapovijed. Vodile su se borbe, hodalo se po crvenoj zemlji, odnosno makadamu, ali s velikim oprezom jer nisu znali ima li još putem zaostalih ljudi neprijateljske vojske.
– Čini mi se da je bilo oko četiri, pola pet ujutro kada smo posjedali u aute i krenuli prema Kninu, put je bio malo napet, ali uzbudljiv, a onda smo stigli pred tablu Knin i sve je krenulo. U samom centru grada, budući da nismo znali gdje je tvrđava, pitali smo neke ljude koji su nas vodili, a tvrđava je izgledala kao na dlanu, no nije baš bilo tako. Kako je bilo ljeto i strašno vruće, dušu smo ispustili dok smo se penjali, ali cijelim putem sve nas je držao neki adrenalin. U Knin nas je došlo, naravno, jako puno. Pješadija, tenkovi koji su još i putem skupljali ljude, međutim na tvrđavu nas se penjalo sedam, osam i to se odlučilo u hodu, po principu tko je zapovjedniku prvi bio u videokrugu – ističe Božena.
A potom je stigla i najava da sutradan u Knin stiže i tadašnji predsjednik Franjo Tuđman pa su, dodaje, krenule ubrzane pripreme, no nije sve išlo po planu.
– Pripremili smo se najbolje što smo mogli u datim okolnostima i bilo je predviđeno da predsjednik sjedi unutar tog jednog objekta. Međutim, kako je bilo lijepo vrijeme on je izrazio želju da sjedi vani pa smo sve navrat i nanos ponovo sastavljali vani. Bio je to prelijep doživljaj, a predsjednik mi se u jednom trenu obrati i pitao: 'Tko ste vi?'. Ja velim: 'Ja sam ta i ta...', a on me gleda i kaže: 'Vi to meni morate sporije ponoviti. Ja vas nisam razumio'. Ja sad laganije ponovim: 'Ja sam Božena Šimek-Šuplika, narednica', a veli on meni: 'Da. Brzo ste ušli u Knin. Ne čudim se, budući da ni govorit ne znate sporo' – prisjeća se kroz smijeh Božena koja, kako i sama kaže, nikada nije imala problem s muškim rodom jer se uvijek oslanjala na svoje samopuzdanje, ali i još nešto.
– Pa ja sam zapravo poznata po tome da imam "poganu jezičinu" i zajedno sa samopouzdanjem, to je nekako uvijek ljude držalo na distanci i mislim da je to u redu. Štoviše, mislim da bi svaka žena morala funkcionirati na taj način. Ali, naravno, sve se svodi na okolnosti u kojima ste odrastali i na sve ostalo što je vezano za to – dodaje.
Po završetku rata osnovana je i Udruga 7. gardijske brigade Puma, kojoj se ubrzo priključila i Božena, udruga je bila izuzetno aktivna, no ne miruje ni danas.
– Dakle, mi sad više nismo samo udruga branitelja, već smo definitivno udruga koja brine o općoj dobrobiti, dakle o dobrobiti šire društvene populacije i radimo puno projekata. Ja doduše, nisam više toliko aktivna kao što sam bila jer sam u jednom momentu otišla intenzivnije u sport. Ali rado se sretnemo, a i na fešte morate otići – kaže.
VEZANI ČLANCI:
Nakon 15 godina rada u Varaždinskoj bolnici te isto toliko u oružanim snagama i gotovo osam godina beneficije, Božen je 2007., s 38 godina staža otišla, kaže u punu mirovinu. Kroz cijeli taj put, dodaje, inspirirala ju je svaka žena koja je u životu odvojila vrijeme, energiju i trud da bi nešto postigla pa bila to majka ili primjerice sportašica.
– Teško je nekome dijeliti savjete i nekakve poruke, osobito ženama. S obzirom na to da mi još uvijek živimo u muškom društvu, u muškom okruženju. I ja znam da puno žena danas ima problem s kojim se bori, ali je sve stvar donošenja odluke. Odluku ili donesete ili ne donesete. Ne možete živjeti u zrakopraznom prostoru. Dakle, žene, djevojke, majke, djevojčice... Molim vas, naučite donositi odluke. Neće svaka odluka biti ispravna i savršena. Ali na greškama se uči – zaključuje Božena.
Nikakvo cudo da je napredovala...takve zene su bile trazene