Najprije je, tijekom nekog bezazlenog čišćenja Velikog Tabora, utvrde na sjeverozapadu Hrvatske, te 1982. pronađena jedna lubanja, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. A onda su u rujnu 2012., tijekom konzervatorskih i restauratorskih radova u rupi kamenog dovratnika pronađena dva pramena kose. Jesu li pripadala nesretnoj Veroniki Desinić koja je prema nalogu grofa Hermana Celjskog mrtva zazidana u sjeverni zid peterokutne utvrde?
Tijekom više od pet stoljeća duge povijesti dvorca nastale su legende o sablastima, o jezivom stenjanju za olujnih noći, o povorci kostura uoči Svih svetih, o ukletom kaštelanu, o bijelim prikazama, o ponoćnom lupanju na gradskim vratima, crnom psu, zakopanom blagu... ali nijedna od njih nije tako odjeknula poput one koja govori o duhu lijepe i nesretne Veronike koja se zimi pojavljuje u narodnoj nošnji točno u ponoć.
U dugim zimskim olujnim noćima, zapisao je dugogodišnji upravitelj Velikog Tabora prof. Josip Štimac, uz zov i krik velike sove pokoji put čuje se jecanje Veronike Desinićke, seoske ljepotice koja je u 15. stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni hrvatski ban grof Herman II. Celjski. Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagledao se u ljepoticu Veroniku.
Njihova ljubav bila je uzajamna, silovita, snažna i – neželjena: Fridrihovu moćnom ocu Hermanu nije bila po volji. Mladi, pak, odlučni da sačuvaju svoju ljubav, bježe u slovenski grad Fridrihštajn, u blizini Kočevja, koji je dao sagraditi upravo stari Herman za svog sina kao lovačku kuću pa je tako i građevina nosila Fridrihovo ime. Tu, usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj svadbeni pir.
Nije dugo trajalo
Medeni im mjesec, na žalost, nije potrajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje im je skrovište pa odmah uputio vojsku s nalogom za uhićenje mladih ljubavnika. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn, no Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča pa je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod nekog seljaka gdje je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se zadržao u lovu u tom kraju bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama.
Fridrih, međutim, nije mogao umaći očevoj vojsci pa su ga vojnici nakon nekoliko dana vratili u Veliki Tabor. Razjareni otac ni pogledao ga nije, samo je naložio da nesretnika odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u kulu visoku 23 metra. Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah kad su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su mu, s vremena na vrijeme, ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio više od četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi. Naposljetku, kada su Fridriha pustili iz kule, koja se i danas naziva Fridrihova kula, bio je psihički i fizički posve nesposoban za život pa ga povijest više i ne spominje.
Nezadrživo napredovali
A Veronika? Hermanovi žbiri ubrzo su je pronašli, uhvatili i priveli u Veliki Tabor gdje je strpaju u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada. Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je coprnica koja je zavela njegova sina. Saslušavanje je trajalo puna dva dana, a pred večer drugoga dana suci izjavljuju:
“Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane, završen.”
Suci još nisu ni zamakli za vrata kada je grof Herman dao nalog kaštelanu dvora da Veroniku smjesta udave. Istoga dana sluge su na sredinu dvora iznijeli poveću drvenu bačvu pa u nju nalili vodu. Potom su uhvatili nesretnu Veroniku i gurnuli joj glavu pod vodu, sve do posljednjeg mjehurića zraka, do posljednjeg trzaja. Njezino mrtvo tijelo izvukli su iz vode i krenuli prema prvome katu, gdje su ga zazidali u poveliki zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulazom. Je li ženska lubanja pronađena 1982. godine pripadala nesretnoj djevojci, znanost ne može ni tvrditi ni negirati, no literatura može, s vremena na vrijeme, održati spomen na nju... koja je svoju zabranjenu ljubav platila životom.
>> Počelo snimanje Matanićeva filma 'Zvizdan' o tri zabranjene ljubavi koje prati teret prošlosti
Ljubav je vječna što potvrđuje ova legenda.U stvari svi bismo željeli biti zaljubljeni i biti strasno voljeni do smrti. Ljubav nas diže na neku višu razinu.