O rukometašima će barem nekoliko dana ovisiti raspoloženje u Hrvatskoj.
Kao član vladajuće stranke, izbornik Lino Červar je na to raspoloženje
mogao utjecati više nego njegov stranački šef, premijer Ivo Sanader.
Pobjeda naših rukometaša nad Francuzima u Hrvatskoj bi pobudila opće
veselje. Poraz će izazvati dešperaciju. Dok se premijer negdje na
pučini opušta, uživajući u mirisu borovine, smilja i gradela, izbornik,
i ne htijući, utječe na nacionalno raspoloženje više od njega. Poraz
rukometaša nije smak svijeta. Ali bi mogao biti kraj jedne rukometne i
nekih njezinih aktera.
Poslije gubitka protiv Francuske nitko se, unatoč razočaranju, neće
vratiti s godišnjeg odmora. Pa ni premijer čiji stranački kolega nije
uspio naše rukometaše uvesti u olimpijski finale. Premijer će, kao i
mnogi, vjerojatno biti ljutit zbog poraza. Vjerojatno i puno više nego
zato što mu se zamjera što on i njegovi ministri ljetuju na tuđim
jahtama.
Što bi se u Hrvatskoj nekoga ticalo na čijoj se jahti premijer izležava
da su rukometaši pobijedili? Osim toga, da političari ljetuju s tzv.
tajkunima, i nije neka novost. Zar i Ivica Račan, dok je bio
premijer, nije bio gostom na jahti tadašnjeg mu prijatelja Damira
Vrhovnika? A možda i najvažnije... Još je dobro dok nam političari
Jadran obilaze tuđim jahtama. Puno će gore biti kada ga budu obilazili
svojima.
Nedugo nakon zajedničkog ljetovanja Račanovo i Vrhovnikovo
prijateljstvo neslavno je završilo. Ne mora to biti obrazac po kojem će
završiti svako ljetovanje nekog moćnog političara na brodu nekog
bogataša. Ne mora, ali i može. U politici su prijateljstva krhka.
Osobito stranačka. Ljudi koji znaju što je politika i koliko vrijede u
njoj nastala prijateljstva, kažu da u politici postoje: prijatelj,
neprijatelj i stranački prijatelj! Da takvo “stupnjevanje” nije tek
nečija lucidna ironija, dovoljno je tek prolistati vlastiti mentalni
katalog, prisjetiti se tko je sve s kim u politici prijateljevao te se
sjetiti gdje je tko završio.
Račan i Vrhovnik su u tom albumu političkih prijateljstava mala
djeca. Šeks i Glavaš egzemplari su “stranačkih prijatelja”. Njih
dvojica nisu slovili samo za prijatelje nego za prijateljine. Što je od
svega ostalo?
Dok je netko uspješan i od političke koristi, u stranci ga se
prijateljski tapše. Tako je bilo i s Linom Červarom, koji je za izbore
kao političke manekene svoje stranke doveo gotovo cijelu
reprezentaciju. Nakon što je već dugo i trener i političar, a postao je
nekako i manje uspješan otkad je u politici, možda će i Červar nakon
što je “slabo utjecao na biološko-meteorološke prilike” u Hrvatskoj
poslije Olimpijade imati svoje (nove) “stranačke prijatelje”?
U POVODU
