Mobiteli su promijenili svijet, ali sami su se zapravo vrlo malo
promijenili. Kolikogod nam se zbog marketinške i medijske halabuke oko
njih čini da u svijetu mobitela “samo mijena stvarna jest”, u
posljednjih deset godina zapravo se vrlo malo promijenilo, a u
posljednjih dvije-tri gotovo ništa. Dakako, današnji mobiteli su manji
i privlačnije dizajnirani, no jedina bitna razlika je u tome da imaju
gomilu ne-telefonskih funkcija.
U trenutku kad je tržište – barem ono u razvijenijim zemljama – došlo
blizu točke zasićenja, proizvođačima mobitela nije preostalo ništa
drugo nego da gomilaju funkcije. 3G o kojem se toliko pričalo pokazao
se kao totalan promašaj, a ni jedna nova usluga nije kupce zanimala ni
izdaleka kao “stari, dobri” SMS; dapače, ljude najmanje privlače one od
kojih se najviše očekivalo: WAP i MMS.
Ne bi li nekako navukli razmažene kupce da nabave svoj treći, četvrti
ili peti mobitel, proizvođači su stali panično trpati sve i svašta u
mobitele: toplomjere, baterijske svjetiljke, menstrualne kalendare...
Nešto od svega toga je moralo upaliti. I jest: negdje tijekom 2004.
iskristaliziralo se da je dobitna kombinacija mobitel s integriranim
digitalnim fotoaparatom ili, još bolje, kamerom.
Kombinacija se pokazala vrlo praktičnom, čak i za one koji već
posjeduju kvalitetan digitalni aparat: njega ne nosimo uvijek sa sobom,
a mobitel je uvijek uz nas i može poslužiti za memoriranje trenutaka
koji bi inače otišli u zaborav. Fotoaparat ili kamera u mobitelu nije
nešto što koristimo svaki dan, ali ponekad je praktično, a kako je
kamera tek neznatno poskupljuje mobitel – dobro dođe.
Kad je kamera već postala uobičajena mogućnost na svim novim
mobitelima, proizvođači su brzo našli novu zlatnu koku: MP3 player. Baš
kao i s kamerama, MP3 player u mobitelu nije nešto bez čega se ne može
živjeti, ali s vremena na vrijeme bit ćete vrlo zahvalni toj
mogućnosti: dok se vozite u sredstvima javnog prijevoza, čekate u redu
ili se dosađujete na neki treći način. Poput fotoaparata, MP3 playeri
imaju i socijalnih kvaliteta: pravi glazbeni telefon ima i Bluetooth
preko kojeg možete razmijeniti glazbu s nekim – tu istu mogućnost nema
većina “pravih” MP3 playera, zbog straha glazbene industrije od
piratizacije. I opet, baš kao kod kamera, mobilna industrija isprava
nije očekivala toliki uspjeh glazbenih mobitela: prvi telefon s
integriranim MP3 playerom predstavio je Siemens, no nije nastavio taj
trend i – otišao je na bubanj.
Prvi “pravi” glazbeni telefon bio je Sony Ericsson W800, model koji je
požnjeo golem uspjeh, četiri nasljednika u svega nekoliko mjeseci
(četvrti, W810, najavljen je prošlog tjedna, a najkrupnija novost u
odnosu na gotovo savršenog prethodnika je crna boja umjesto bijele) i
mnoštvo imitacija. W800, ili Walkman Phone, nije uspio (samo) zbog toga
što je Sony odlučio njime oživjeti nekad legendarni, a danas pomalo
zaboravljeni brend Walkman, već zato što je u jednom kućištu ponudio i
kvalitetan telefon i izvanredan MP3 player koji se koristi jednako
jednostavno i zvuči jednako dobro kao “samostalan” uređaj.
Glazbene telefone koji se mogu mirne duše mjeriti s “pravim” MP3
playerima danas nude i Samsung, Nokia, LG i druge tvrtke. Motorola je
tako prošlog tjedna predstavila ROKR E2, drugu verziju telefona koji je
nastao u suradnji s autorima najpopularnijeg MP3 playera, iPoda, a koji
ispravlja čitav niz nedostataka i ograničenja prošle verzije.
Dodatna oprema
Glazbene telefone možete pretvoriti u prave zabavne centre uz pomoć dodatne opreme. Nude se mali prenosivi zvučnici s kojima telefon može poslužiti kao zamjena za mini-liniju; kablovi preko kojih se glazba s telefona može slušati preko standardne hi-fi opreme; radiopredajnici koji omogućuju slušanje glazbe s telefona na autoradiokasetofonu... Sve su popularnije i bežične Bluetooth stereo slušalice.
