Dragi moji čitatelji, često me pitate tko to najviše dolazi na savjetovanje kod psihologa?
Moram reći da je raspon širok. Ipak ima nekih problema koji se češće javljaju pa ću ovaj put reći ponešto o problemu koji je težak i po svojem karakteru i po svoj učestalosti. Jedna od nemalih poteškoća s kojima se ljudi muče je – kolerik.
Mislite da dolaze kolerici? Ne. Rijetko, gotovo nikada. Dolaze oni koji s njima žive, rade, druže se. Život s kolerikom često je previše uzbudljiva pustolovina pa oni koji su oko njega dođu po savjet prije nego što odustanu od njega.
Kolerična reakcija je nagla provala negativnih emocija kojom kolerik kao lavinom zaspe svojeg sugovornika. Glasno, preglasno, žestoko, previše žestoko, u riječi i slici, grmi kolerik na svoju žrtvu. Stušti obrve, krili ruke, udara, nažalost, ne samo šakom po stolu, ne samo po namještaju nego i po priboru za jelo, na primjer.
Poleti neka čaša, tanjur, mobitel… čak skine vjenčani prsten s ruke i baci ga?! Kad netko prvi put doživi takvu reakciju, ona mu izgleda nejasna, teška, opasna, nerazumljiva, nezamisliva… Pa što mu je? – pita se žrtva takve eksplozije? Povod zna biti prava sitnica pa sugovorniku ništa nije jasno. Ali uzrok takve bombe je zapravo velik – uzrok je narav kolerika.
On se tako ponaša jer ima naslijeđeni oblik naglog, negativnog emocionalnog ponašanja, jakog po intenzitetu i često razarajuće bolnog za one prema kojima je ta provala upućena. Jedina dobra strana takvog ponašanja je da obično vrlo kratko traje. Nakon ponašanja koje se ukratko može opisati riječju “eksces”, dolazi do smirivanja. Kolerik brzo „okrene ploču“ i ponovno iznenadi onoga na koga je do prije minute urlao, unosio se u lice, gestikulirao… A što je sad? – pita se sugovornik. Kakva je ovo promjena raspoloženja? Je li ovaj čovjek i dalje na mene ljut? Zašto se pravi da je sve u redu? Ne mogu s njim normalno razgovarati nakon što me je uvrijedio svojom galamom. I kolerik se čudi: – Pa u čemu je problem? Zašto se tako kiselo držiš? Pa sve je u redu. Ja sam se malo razgalamio — kaže kolerik.
– Ali to nije normalno – kako ti urlaš na mene.
– Nije?! Tko ti je rekao da urlam, ja samo imam takav temperament!
On ima takav temperament koji je njemu normalni način komunikacije, a onima oko njega problem. Neki se naviknu na kolerika – manji broj njih. Neki zbrajaju kolerikovo ponašanje. Neki plaču. Neki objašnjavaju da je Zemlja okrugla i da voda vrije na 100 stupnjeva, ali to je, naravno, suvišno.
Kolerik galami jer je kolerik, a ne zato što misli da je Zemlja ravna ploča. On se jednostavno svako malo mora razgalamiti, inače se ne osjeća dobro. Ali kad se on razgalami – ovi oko njega se ne osjećaju dobro. Ljudi govore stvari poput: “Šef nam reže krila.” “Majka me ubija u pojam.” “Muž me ne voli.” A nakon pažljivog razgovora i analiziranja ponašanja dolazi se do zaključka da su taj šef, mama i muž – samo kolerik.
– Samo? – pita uplakana žrtva.
– Meni to nije samo. Meni je to strašno. Što da činim? A najbolje bi bilo da to dođe pitati kolerik – meni to izgleda psihologično, a vama?
>>Ljudi često psihologa brkaju sa psihijatrom, a ja tvrdim: psiholog vam je najbolji prijatelj
