Dragi moji čitatelji, sjećate li se prošle kolumne o strašnim (ne)ljudima i potrebi odupiranja?
Aktualni događaji potaknuli su nas na to jer se jedna hrabra žena oduprla svojem zlostavljaču. Njezino iskustvo pokazuje nam da je to ipak moguće.On ju je dugo uvjeravao da je voli, a svi mi želimo čuti takvo uvjeravanje. I nakon što imamo dokaze da je to uvjeravanje manipulativno, mi i dalje često vjerujemo.
Zlostavljač je često spretni manipulator. On laže i gleda nas ravno u oči. Zaljubljeno? Kao. Oduševljeno? Kao.
Nakon što nas uvjeri, počinje nama gospodariti. Kritizira nas za svaku sitnicu da nam sruši samopouzdanje. A drugima se s nama hvali dok mi ne čujemo. Izolira nas od rodbine i prijatelja na više načina. Ne voli da se mi sami družimo ni s kim. A ni mi se ne volimo družiti i s njim i s drugima istodobno jer se bojimo da će neke od scena koje inače često doživljavamo izaći na vidjelo.
Bojimo se pitanja i užasa na licima drugih kad bi shvatili da tu nije riječ o ljubavi nego o kontroli i posjedovanju. Kritike i kazne povećavaju našu nesigurnost pa povjerujemo da mi griješimo. Zrnca razuma sporo se počinju sklapati: pa kad toliko griješimo, zašto je još s nama? I dođe trenutak u kojem progledamo.
Ponekad se to otrežnjenje dogodi u trenutku kad netko svjedoči prizoru zlostavljanja ili kad kod zlostavljane osobe očaj nadvlada strah, kad se u njoj javi instinkt preživljavanja koji nadvlada sve ostalo. Ili kad, povjeravajući nekome svoju muku, dobije i vanjsku potporu.To se dogodi kad zlostavljač počne zlostavljati djecu, braću, sestre – nemoćne, premlade, prestare, bolesne…
U namjeri da zaštite druge, a ne sebe, neki ljudi dobiju posebnu snagu da se odupru – uspravnog tijela, sigurnog glasa i bez suza u očima kažu: „Sad je dosta! Vidim te što radiš i to ti više ne dopuštam!“
Te dvije kratke rečenice zapravo znače – ne bojim te se, znam da me ne voliš i da manipuliraš sa mnom. Ne osjećam se sigurnom pod tvojom lažnom zaštitom koja je zapravo ugnjetavanje. Ne vjerujem tebi i moram spriječiti zlo da ostanem čovjek!
Ponekad je zlostavljana osoba toliko oštećena da to više nije u stanju reći pa umjesto nje to moraju reći liječnici, sudski vještaci, odvjetnici, a suci zaključiti. Naravno da je bolje da se to kaže prije, da zlostavljana osoba nađe saveznike u obitelji, rodbini i prijateljima te spriječi ili barem zaustavi zlostavljača koji dugo spretno uvjerava da je zlostavljana osoba kriva pa ponekad potpuno uvjeri i nju samu.
Zna se dogoditi da se unatoč pomoći drugih zlostavljana osoba nikada ne uspije othrvati igri koja se temelji na toplo-hladnom, na prijevari “volim te – ali te okrutno ispravljam”.
Zlostavljana osoba riješit će situaciju samo onda kad sama shvati da ni ona ni itko pod kapom nebeskom nije zaslužio biti zlostavljan pa nakon toga dobije svoj mir i prihvati se kao vrijedno ljudsko biće – to je meni psihologično, a vama?
>>Sliče ljudima, ali to nisu. Oni umjesto srca imaju rupe
