Prigovor hrvatskim sudovima da su spori relativiziran je početkom
razmatranja hrvatske tužbe protiv Srbije. Međunarodnom je sudu pravde u
Haagu trebalo gotovo devet godina da krene s procesom Hrvatske protiv
Srbije, s hrvatskom tužbom za genocid.
Dok se sudski proces završi, možda će Sudu proći još toliko vremena. A
moguće je da će proces vrlo brzo i završiti. Da je Sud hrvatsku tužbu
razmatrao prije devet godina, vijest o početku sudskog procesa sigurno
bi imala i puno važnije mjesto u hijerarhiji novinskih vijesti. Nakon
devet godina na tužbu gotovo da se zaboravilo, pa joj je i medijski
tretman usputan i rutinski: ne može je se prešutjeti premda više i ne
slovi za osobit “novinski štof”.
U devet se godina puno toga promijenilo na prostoru a kojeg je agresija
na Hrvatsku krenula. Hrvatska je za genocid tužila jednu državu, a na
Sudu se susreće s nekom trećom. Barem po imenu. Hrvatska je tužila
tadašnju “skraćenu Jugoslaviju”, koja se potom preimenovala u Srbiju i
Crnu Goru, a u Haagu joj proturječi Srbija! A ta Srbija na Sudu
izjavljuje da se ne osjeća nasljednicom SRJ! Hrvatska, dakle, tuži
nekoga koga nema.
Kao da za tvorni napad tužiš nekoga, a on, zbog sudske sporosti, u
međuvremenu umre. Ili, kao da tužiš neku tvrtku, a u međuvremenu
propadne, proglasi stečaj i promijeni ime. Krene li se od te analogije,
odnosno od elementarne laičke logike, onda je sumnjičavost u krajnji
ishod hrvatske tužbe – neizbježna.
Od hrvatske tužbe tužena je država promijenila svoj formalni identitet.
I sigurno će se braniti da ona nije ta koju Hrvatska tuži, da je ona
drugo no prvobitna tuženica. Njezina će tvrdnja sigurno imati
zagovornika i podupiratelja. Današnja Srbija niječe državni,
pravno-politički kontinuitet s nekadašnjom SR Jugoslavijom.
Da joj to odgovara, zagovarala bi ga i izvodila na sve načine. Ako si
je prisvojila sve osvajače olimpijskih medalja iz nekadašnje SFRJ,
držeći se njezinom sljednicom, onda bi se, da joj to odgovara, sigurno
proglasila i sljednicom SRJ. No, kako joj to ne paše, vjerojatno će
pred sudom braniti “pogrešnim identitetom”, tj. da je se tuži za nešto
za što bi trebao odgovarati netko drugi, a ne ona.
Pa i unatoč tome što bi se DNK-analizom lako i brzo ustanovila
nepobitna identičnost velikog dijela “genetskog materijala” negdašnje
SFRJ i današnje Srbije.
Hrvatska tužba za genocid bit će osporavana ne samo srbijanskom obranom
o tzv. pogrešci, odnosno zamijeni identiteta, nego će na nju vjerojatno
utjecati i tzv. sudska praksa. Ako je, naime, već presuđeno da ni u
Srebrenici nije bilo genocida, onda je malo vjerojatno da će biti
presuđeno da ga je bilo i u Hrvatskoj. Ako ga nije bilo u razorenom i
ubijenom Vukovaru i na pustari Ovčari, gdje jest? Ako Srebrenica nije
paradigma genocida – što onda jest?!
Slično je bilo i cijelom Bosnom i Hercegovinom. Plansko
protjerivanje, konc-logori (Bučje, Knin, Glina, Stajićevo, Begejci) i
masovne egzekucije (Ovčara) bili su i hrvatska ratna realnost. Osim
toga, Hrvatska još uvijek nije zatvorila stranicu ratnih stradanja s
rubrikom “nestali”. Moguće je da ih ima pokopanih i ispod srbijanskih
ledina, u Srbiji, koja će se, nedvojbeno, u Haagu držati kao da s
Hrvatskom nikada zaista i nije ratovala.
Odbaci li Međunarodni sud hrvatsku tužbu za genocid, onda neće ništa
biti ni od ratne odštete. Hrvatska se može napiti vode. Srbijansko
haaško priznanje da je bilo zločina, ali ne i genocida, moglo bi biti i
jedina hrvatska zadovoljština. Puno toga upućuje da bi sve drugo bilo
iznenađenje.
Bude li se dugo sudovalo u i, inače zaboravnoj Hrvatskoj, vrlo će se
brzo i zaboraviti zašto se spor uopće vodi.
BIJEDA POLITIKE
