Barack Obama nije nikakav gospodarski američki projekt. Nije ni porezni projekt. Nije ni socijalni projekt. On čak nije ni projekt američke Demokratske stranke. On je projekt koji je iznad svih tih ograničenih aspekata i koji je od svih njih neusporedivo značajniji.
A on se jednostavno zove - američki nacionalni projekt. Takav, izrastao je iz najveće krize koja je Ameriku pogodila posljednjih desetljeća, a to je kriza nacionalnog identiteta. Englez, Nijemac, Francuz, Kinez, Hrvat, Iranac, Indijac, Talijan ili Bugarin nikad neće napisati knjigu kakva je knjiga “Tko smo mi?” Samuela Huntingtona (objavljena 2004.), mnogo poznatijeg po prilično zloglasnom “Sukobu civilizacija”.
Države starih nacija znaju tko su, ali “misao o američkoj naciji”, piše Huntington, “stala je sazrijevati postupno i s oklijevanjem u devetnaestom stoljeću poslije stjecanja nezavisnosti.” Nacionalni identitet počeo je prevladavati nad ostalima poslije Građanskog rata. Nacionalizam doživljava procvat u 20. stoljeću. Ali u drugoj polovici toga stoljeća nacionalni identitet ugrožavaju transnacionalni i dvojno-nacionalni ideniteti sve do 11. rujna 2001. godine kad se zbog osjećaja ugroženosti Amerikanci vraćaju američkom nacionalnom identitetu.
Je li Americi, pita se Huntington, uvijek nužna spoznaja o opasnosti da bi u njoj američki nacionalni identitet nadjačao ostale? Kao ilustraciju pojačane opasnosti koja izaziva pojačano domoljublje, Huntigton spominje ulicu Charles Street u jednoj bostonskoj četvrti, u kojoj je prije 11. rujna vijorila samo jedna američka zastava, dva tjedna poslije bilo ih je sedamnaest, te poslije godinu dana određen broj manje.
Slijedimo li logiku Huntingtove knjige, i Baracka Obamu možemo svrstati u izrazito jake čimbenike iznova probuđenog američkog nacionalnog identita. Naime, koji Crnac ili pripadnik bilo koje druge manjine u Americi nakon izbora Baracka Obame za predsjednika SAD-a može reći da Amerika nije njegova nacija, domovina, zavičaj i nacionalni identitet te da se s njom ne može poistovjetiti kao bilo koji Anglosaksonac?
U knjizi “Smrt Zapada” Patrick Buchanan piše o nepravednom teretu što ga sadašnja generacija Amerikanaca nosi zbog ropstva koje je postojalo u američkoj prošlosti, pa otprilike kaže: da, Amerika je imala ropstvo, ali ga je Amerika i ukinula! I ne samo da ga je ukinula, nego je predstavnik rase koja je sinonim za ropstvo postao vladar Sjedinjenih Američkih Država! U spomenutoj knjizi Huntington piše: “Amerika postaje svijet. Svijet postaje Amerika. Amerika ostaje Amerika. Kozmopolitska? Imperijalna? Nacionalna? Izbor za koji se Amerikanci odluče oblikovat će njihovu budućnost kao nacije i budućnost svijeta”.
Je li toj Americi koja “postaje svijet” i tom svijetu koji “postaje Amerika” izborom Baracka Obame poručeno nešto jako dobroćudno ili nešto jako opako? Dobroćudno bi bilo: pogledajte kako smo dobri, izabrali smo Crnca za predsjednika! Opako bi bilo: ako smo izabrali Crnca za predsjednika, imamo pravo gaziti i amerikanizirati svijet kakve god boje kože, vjere ili nacije bio.
Lako je moguće da je američki politički genij s Barackom Obamom računao na dva velika cilja: definitivnu amerikanizaciju same Amerike, to jest svih koji u njoj žive, i definitivnu amerikanizaciju svijeta, to jest nametanje američke volje i interesa gdje god to Americi zatreba. Možda se pitate - a što ako Obama izmakne nadzoru i nakanama stratega koji su ga izabrali kao sredstvo za ostvarenje tih ciljeva? Odgovor na to pitanje potražite u izvjesnosti da se nikad neće doznati tko je ubio Kennedyja te da odgovore na takva pitanja eventualno nude filmovi pravljeni na osnovi alternativne istrage.
