Davnih dana, na početku svoje novinarske karijere, poslao me tadašnji urednik, pokojni Darko Draženović, da napravim reportažu s prvenstva Hrvatske u trapu. U redu, znao sam otprilike da je riječ o gađanju glinenih golubova, ali nisam imao pojma gdje se nalazi ta streljana Luže.
Rekli su mi da hvatam autobus za Odranski Obrež i onda malo hodam po šumi i da nikako ne sjednem u autobus za Gornje Trpuce jer ću se izgubiti. Sredinom osamdesetih mobiteli i GPS-ovi nisu postojali pa je bilo – snađi se, druže. Prvi susret s “golubovima” bio je odličan.
Prvi metak ispalio 1991.
– Dečec, odi, buš si pojel dobar srneći gulaš – rekao mi je tada Željko Vadžić, legendarni strijelac iz Lukavca.
Streljana Luže izgledala je kao pravo malo obiteljsko izletište. Jedna omanja zgrada s birtijom, a ispred kotlić za gulaš, uz roštilj. E, upravo je na toj streljani svoju karijeru počeo Josip Glasnović, osvajač zlatne olimpijske medalje.
– Tata mi je bio lovac pa smo se brat Ante i ja onako lagano zainteresirali da idemo s njim. I tako nas je poveo prije dvadesetak godina, a s vremenom smo zavoljeli gađanje pa nas je tata upisao na streljaštvo. No, gađanje iz zračne puške bilo nam je dosadno. Stojiš na liniji, ne krećeš se i ispucaš pedeset, šezdeset metaka. Gdje si bio, što si radio? Ništa. Htjeli smo nešto atraktivnije, a da opet pucamo. I pala je odluka – trap. Moj prvi nastup u trapu – od deset meta pogodio sam samo jednu – govori Josip Glasnović.
Sjeća se i kad je ispalio prvi metak.
– Je l’ smijem reći? Bilo je to 1991. godine, kad sam imao devet godina – rekao je Josip.
Zašto je trap toliko popularan u Hrvatskoj, zašto već na drugim Igrama zaredom imamo olimpijskog pobjednika? Sigurno se svi to pitaju s obzirom na to da u Hrvatskoj postoji tek nekoliko streljana na kojima se mogu gađati “golubovi” – Luže, Lukavec, Osijek, Novigrad. Nekako se ne mogu sjetiti neke pete u kojoj su se održavala natjecanja kod nas.
– U Hrvatskoj je jako popularan lov. Puno se ljudi bave tim “sportom”, bilo iz zadovoljstva, bilo iz nadmetanja za trofeje koji kasnije krase njihove sobe. Kako se u lov ide sa sačmaricom, onda se većina ljudi, da ostanu u šuterskoj formi, odluči na gađanje letećih meta. To je sva mudrost zašto je trap kod nas dosta popularan – istaknuo je Vadžić.
Naravno da je i naš “Jole snajper” ustrijelio “nekoliko” pataka i veprova.
– Moj najveći lovački trofej je brončani vepar. Zlatni? Ne znam nikoga kod nas tko ima taj trofej – istaknuo je Josip koji se kao mali bavio karateom i tenisom.
U Turopolju i Cernogoraz
Oni slabiji poznavatelji ovog sporta čuli su, ali možda, tek za braću Glasnović, Cernogorza, Kancelara. No, imala je Hrvatska još jako dobrih trapaša. Osim Vadžića, odličan je bio i Saša Sedmak koji je bio osvajač brončane medalje na svjetskom prvenstvu.
Na streljani našeg kluba Turopolje svoju je karijeru počeo Cernogoraz. Inače, Turopolje je klub s najviše registriranih članova, istaknuo je Vadžić.
Uz kvalitetne trenere, a Hrvatska ih ima dosta, ovaj sport brzo je došao do Olimpijskih igara. Prvi put smo imali predstavnike u Pekingu, pa u Londonu i sada u Riju. Troje Igre, dva zlata. Nije loše. Uopće, nije loše.
– Nadam se da će novi uspjeh potaknuti još mladih da se počnu baviti ovim atraktivnim sportom. Nije sve u nogometu, zar ne? – zaključio je Vadžić.
Po zadnjem popisu Dubrava ima oko 100 000 stanovnika, sad sve one zeke o Dubravi kao olimpijskom selu drže vodu. Izuzetno mi je drago i čast mi je što smo po broju stanovnika prema osvojenim olimpijskim medaljama bez premca u svijetu.Kaj se tiče Glasnovića, većina janjevaca su časni i radišni ljudi..Prema tome, Dubravo, mirno spavaj ti!