Gledao sam Dražena Petrovića, Krešimira Ćosića i Janicu Kostelić, Matu Parlova samo na televiziji, pratio vatrene, ma brojne olimpijske odličnike, velike pobjede, ali Ivica Kostelić, naš profesor, prirastao mi je srcu kao rijetko koji sportaš.
U rujnu 2011. godine na Zermattu gledao sam Ivicu kako se kupa u ledenom potoku, kako se diže u četiri jutro i zafrkava me kako sam se to odjenuo za ledenjak, nakon toga u noćnim satima sjedio u apartmanu, a pokraj njega otac s velikim albumima, svojim dnevničkim zapisima.
Došao sam na taj ledenjak naoružan životnim, ne skijaškim pitanjima. Tražio sam zapravo odgovor od oca – kako je stvorio šampione nad šampionima. Iako čarobnu formulu nisam doznao, ipak se na kraju sve svodi na samo jedno – rad!
Spartanski život Ivica Kostelić nije želio napustiti ni u 38. godini života. Svako jutro u četiri sata, kao i prethodnih 30 godina svog života, dječački zaneseno obuo je pancerice, stao na skije i želio pobijediti. Jedan od najemotivnijih sportskih trenutaka koje sam vidio je bila slika iz švicarske bolnice. Teška operacija koljena, opravak i jedna jedina želja.
– Ja želim biti olimpijski pobjednik.
Ne postoji sportaš kojem sam to više poželio, kojem sam čvršće držao palčeve. Četiri srebra, nikada neću napisati da su kao zlato, ali meni je kompletan opus, stav prema sportu, ponašanje prema suparniku nešto najuzvišenije što jedan sportaš može imati u svom životu. Nitko nikada to nije imao kao Ivica Kostelić.
Hvala, profesore! U svakom pogledu bili ste velikan sporta.
Legendo!