Opsežna knjiga “Zvijezda baruna Beckersa” koju je napisao osječki sveučilišni profesor i povjesničar književnosti Milovan Tatarin, a objavila Matica hrvatska doista je iznimni izdavački, ali i istraživački pothvat. Na čak osam stotina stranica Tatarin je napisao literarno utemeljenu, a opet povijesno relevantnu studiju o povijesti osječke Tvrđe koju autor uporno naziva Nutarnjim gradom. Knjizi je, uostalom, i dao točan podnaslov “Sentimentalna povijest Nutarnjega grada” iako je povijest Osijeka i njegove Tvrđe sve samo ne sentimentalna.
Čitajući Tatarinovu knjigu koja doista obiluje povijesnim arhivskim izvorima i citatima, mahom i na latinskom i njemačkom jeziku, podsjetio sam se na opus bjeloruske nobelovke Svjetlane Aleksijevič i njenu specifičnu dokumentarističku prozu, baš kao i na frišku poljsku nobelovku Olgu Tokarczuk i njen monumentalni roman koji se također bavi stvarnom poviješću “Knjige Jakubove”. Naravno, Tatarin nije mogao poput Svjetlane Aleksijevič osobno porazgovarati s brojnim poznatim, manje poznatim i potpuno nepoznatim junacima svoje knjige i osječke Tvrđe. Njegov put je stoga sličniji putu Olge Tokarczuk, koja se također pri pisanju svog romana konzultirala s brojnim povijesnim vrelima, ali ipak je ostala vjernija beletrističkoj slobodi i opuštenoj fikcionalnosti izbjegavajući gotovo sasvim povijesne citate i doslovnosti. I da. Olga Tokarczuk je imala glavni lik, Jakuba Franka, vjerskog mistika, dok je Tatarinov glavni lik austro-ugarska carska utvrda koja je do dana današnjeg, nažalost, prilično temeljito srušena i to ne zbog ratnog razaranja, nego zbog ljudske nebrige i kratkovidnosti.
Tatarin je svoju priču o mitskom Nutarnjem gradu ispričao s pomoću čitavog niza stvarnih likova o kojima je podatke pronalazio po arhivima, točnije gradskim protokolima, franjevačkim i isusovačkim kronikama, njihovoj korespondenciji, ali i po ostacima ostataka materijalnih spomenika kulture u kojima se ti likovi spominju. Svoje je junake pratio poput minucioznog policijskog istražitelja koji ništa ne prepušta slučaju. Istraživao je njihove pretke, mjesto rođenja, podatke o bračnim drugovima, tj. družicama, o djeci, o daljnjim potomcima, imovini, obrazovanju, karakteru, sudskim sporovima, zločinima, ljubavima... Pri tome se koristio i fikcijom, vlastitim sjećanjima i reminiscencijama, maštom, erudicijom i iznimno toplim odnosom prema osječkoj Tvrđi o kojoj mi u Hrvatskoj znamo katastrofalno malo.
Pisao je Tatarin o carevima (napose o Josipu II. koji je pet puta posjetio Nutarnji grad), ali i o kraljevima. O caricama (poput Marije Terezije) i kraljicama, feldmaršalima i vojskovođama, osmanlijskim dostojanstvenicima, baš kao i o osječkim obrtnicima i krčmarima, dobrotvorima i svećenicima, pa čak i o jednom skopskom nadbiskupu koji je mir našao u ograđenoj tišini dravske Tvrđe. Nije Tatarin zaboravio ni slavonske pisce iz tog vremena, kao što su Matija Antun Reljković ili pak Petar Katančić, poznate franjevce i isusovce, ali nije zapostavio ni bečkog glumca Josipa Novaka ili pak osječke pionire tiskarstva i građane koji su i u ona davna doba imali lijepo opremljene knjižnice.
Spomenuo je Tatarin i valjda prvi carski osječki rez, orguljaša Temellija, Perzijanca Johanna Manucka koji je u Nutarnjem gradu prodavao kavu te tako Osijeku, ali i Slavoniji dao potpuno novu dimenziju pretvarajući daleku povijest u nešto opipljivo i blisko. Istina, “Zvijezda baruna Beckersa” (a barun Beckers je ključna osoba zaslužna za dovršenje Tvrđe) knjiga je doista prepuna mrtvih duša, i to napose onih najmlađih, koji su u smrt otišli ili odmah po porodu ili za rane mladosti. Stopa dječjeg mortaliteta u tim je postosmanlijskim vremenima u Osijeku (ali i drugdje) očito bila enormna i danas nama neshvatljiva. Ali, naprasno su umirali i stariji i žilaviji i od najbezazlenijih bolesti, a ne samo od opake kuge.
Sve je njih marljivi Tatarin doista vratio na povijesnu scenu i to u velikom stilu. Gospodski, bez pretjerane patetike, ali s puno pouka nad kojima se doista vrijedi zamisliti.
