Poslije višednevnih napada postrojbe JNA iz smjera Crne Gore i istočne Hercegovine 1. i 2. listopada 1991. probile su linije obrane Konavala. Do 15. listopada, kada je pao Cavtat, hrvatski branitelji uzalud su pokušavali zaustaviti napredovanje srpsko-crnogorskih postrojbi kroz Konavle. Nakon toga glavnina se branitelja povukla prema Dubrovniku. No ne svi. Na okupiranom su teritoriju s oružjem ostala 33 branitelja – policajci, gardisti, pripadnici Odreda narodne zaštite i članovi mjesnih kriznih štabova (KŠ). Razlozi njihova ostanka bili su različiti. Nekolicina se namjerno odlučila na ostanak, želeći nastaviti borbu protiv JNA u Konavlima. Druge je brzo napredovanje JNA onemogućilo da se na vrijeme izvuku prema Cavtatu i Dubrovniku te su se našli u neprijateljskom okruženju.
Kako su svi pokušaji da se probiju do slobodnog teritorija u Župi dubrovačkoj bili neuspješni, a oni se nisu htjeli predati, preostalo im je samo da kao gerilci ostanu na okupiranom teritoriju i u neizvjesnosti čekaju rasplet situacije. Božo Martinović, član KŠ Konavala, ovako objašnjava odluku o ostanku i nastavku otpora: „Kako su neprijateljske snage probile našu liniju u Prapratnom (klanac – prometnica k istočnoj Hercegovini, o. a.), počelo je povlačenje i civila i vojske pa smo i mi počeli razmišljati što raditi, da li se povlačiti ili početi s gerilskim djelovanjem. Kako su Konavljani 1918. krenuli u ilegalnu oružanu borbu protiv srpske vojske, 1944. protiv komunističkog je režima oko 100 naoružanih Konavljana pod vodstvom pok. Petra Bakića krenulo u brda i šume... da bi se borili za Hrvatsku. Ova dva povijesna događaja davala su nam snagu da I mi krenemo istim putem nadajući se da ćemo više koristiti iza leđa neprijatelju nego što možemo koristiti ako se povučemo s ostalom vojskom. Tako sam tu ideju prenio 5. 10. 1991. god. gosp. General bojniku Nojku Marinoviću, zapovjedniku obrane Grada i načelniku PU Dubrovnik gosp. Đuri Kordi, s čime su se oni složili...“
Martinović je poslije povratka iz Dubrovnika za ostanak i izviđačko-diverzantsko djelovanje uspio pridobiti skupinu branitelja iz više sela u Konavoskim brdima. Međutim, poslije okupacije Konavoskih brda dio ih je otpao tako da je na kraju ostalo 12 ljudi koji su formirali gerilsku skupinu „Konavoska brda“. U njoj su bili: Božo Martinović, Luka Bego, Mato Dabo, Ivo Dabo, Đuro Đurković, Pero Kaulić, Đuro Orepić, Pero Orepić, Đuro Šilježar, Pero Vukota te Đuro Miladin i Mijo Martinović. Skupina se povukla u vrleti konavoske planine Sniježnice. Tu su boravili u šatoru te po špiljama, škripovima, zbog čega ih se nazivalo i škriparima. Katkad su se skrivali u skupinama, a katkad pojedinačno, često mijenjajući boravišta. Ostankom na okupiranom teritoriju našli su se u iznimno nepovoljnoj poziciji: na vrlo uskom – plitkom prostoru, s jedne strane omeđenom morem, s druge općinom Trebinje, a oni među okupatorskom JNA.
U prvih dvadeset dana okupacije ova je skupina bila dezorijentirana i na rubu gladi, a potom su uspostavili vezu s preostalim stanovnicima sela Konavoskih brda te od njih dobivali hranu i informacije. Posebice se u pomaganju istakao Niko Šilježar iz sela Šilješci, u čijoj su kući proveli dio zime. Druga skupina naoružanih branitelja ostala je blokirana u planinskom selu Kuna. Bili su to uglavnom mještani ovog sela. I oni su se pred JNA, koja je u selo ušla 5. listopada, povukli u Sniježnicu odlučivši se za gerilski otpor. Pošto su okupirana sela gornjih Konavala, otamo je u Sniježnicu izbjeglo još nekoliko vojnika. Zajedno su oformili „Kunsku skupinu“ u kojoj je bilo 15 branitelja: Antun Banović, Đuro Banović, Đuro Bete, Marko Bete, Pasko Bete, Andro Burđelez, Andro Hanzijer, braća Miho i Vlaho Miholjica, Jako Obrad, braća Andro I Marko Šturica te Niko Burđelez iz Dube i Pero Grmoljez iz Dubravke. S njima je bio i Đuro Čagalj, član KŠ Cavtat kojeg je prodor JNA zatekao u izviđanju te se u dogovoru s KŠ Cavtata s oružjem i radiopostajom povukao u Kunu i odatle održavao vezu s Cavtatom. I oni su u prehrani i obavijestima ovisili o malobrojnim preostalim mještanima sela Kuna, Dubravka i Dunave. S dolaskom zime gerilci su često boravili i u Kuni jer tu JNA nije bila stacionirana, već su samo povremeno navraćale patrole. Kako se do sela može doći samo 6 km dugom, strmom cestom iz dolinskog sela Pridvorja, dok dalje u planinu vode samo kozje staze, izolirano i siromašno, ono je pružalo veliku sigurnost gerilcima.
Treću skupinu činilo je pet mještana sela Mihanići: Niko Đukan, Đuro Kukuljica, Miho Kukuljica, Pero Kukuljica i Perica Miljas koji su tvorili „Mihanićku skupinu“. Poslije rata Đuro Kukuljica objavio je knjigu „Između zamki“ u kojoj je opisao njihovu sudbinu. Kao i druge skupine, i ova se pred JNA s oružjem povukla u Sniježnicu i isprva skrivala u pećinama, a potom su noću boravili u Mihanićima, a danju u brdima. U prvo vrijeme prehranjivali su se onim što bi našli po selu. Potkraj listopada počeli su posjeti, a u studenom trajni povratak dijela prognanika iz Cavtata u sela, što je olakšalo položaj gerilaca jer im je među više ljudi bilo olakšano kretanje, a uz to su im seljani pomagali u nabavi hrane. Veze između triju skupina uspostavljene su u studenom, kada je dogovorena suradnja i ispomaganje te održavanje sastanaka na kojima bi se razmjenjivali prikupljeni podaci o zbivanjima u Konavlima. Naime, gerilci su bili izuzetno mobilni te su se osim po Sniježnici, selima Konavoskih brda i gornjih Konavala kretali i po donjim Konavlima gdje je uzduž Jadranske magistrale bila najveća koncentracija JNA. Tako je npr. Đuro Kukuljica obišao spaljene Čilipe i uvjerio se u razmjere destrukcije: „Slika je bila užasna. Kuće su imale četiri zida. Uokolo hrpe pepela. Vrata crkve bila su otvorena, unutra krš, jedan je dio crkve izgorio. Idući dalje, posvuda ista slika: paljevina, paljevina I opet paljevina...“
Glede zbivanja u vanjskom svijetu, informacije su dobivali i slušajući hrvatske I crnogorske radijske postaje. Prvih mjeseci poslije okupacije gerilci u Sniježnici nisu imali nikakve veze sa Zapovjedništvom HV-a u Dubrovniku. Promjena je nastala na početku prosinca 1991., kada je u Dubrovnik stigao brigadir Sigurnosno-informative službe HV-a Vlado Matulović I doznao da se na Sniježnici skriva grupa naoružanih pripadnika hrvatskih oružanih postrojbi. Pošto su iz crnogorskog logora Morinja (kraj Herceg Novog) 12. prosinca 1991. pušteni članovi Kriznog štaba Cavtat, brigadir Matulović u siječnju 1992. godine stupio je u kontakt s Antunom Kraljem, članom KŠ-a Cavtat. Dao mu je pisanu ovlast da u ime Zapovjedništva obrane Dubrovnika stupi u kontakt s gerilcima, ustanovi točan broj, lokaciju gdje se nalaze i naoružanje kojim raspolažu. Kralj je uskoro u Dubrovnik dostavio informaciju da se na Sniježnici nalazi četrdesetak vojnika naoružanih lakim pješačkim naoružanjem. Dio ih je bio pripravan po zapovijedi iz Dubrovnika izvršiti diverzije protiv JNA te likvidirati članove kvislinškog Odbora Pokreta za Dubrovačku Republiku koji su djelovali u Cavtatu. Međutim, Zapovjedništvo u Dubrovniku procijenilo je da bi diverzije i likvidacije kvislinga izazvale odmazde JNA prema stanovništvu na okupiranom teritoriju (u Konavlima je pod okupacijom ostalo više od 3000 Hrvata) te je zapovjedilo da ih ne vrše. Iako nevoljko, jer dio ih je ostao baš s namjerom nastavka borbe, gerilci su se dogovorili da ne vrše oružane akcije kako se JNA ne bi svetila nad stanovništvom. Izuzetak su mogli biti samo slučajevi kada vojnici JNA napadnu civile. Tada su gerilci trebali djelovati i zaštititi ih.
Pukovnik Matulović put Konavala poslao je i niz zapovijedi o ustroju. Sve ljudstvo smatralo se zasebnom vojnom postrojbom HV-a šifriranog imena „Brđani“. Zapovjednikom „Brđana“ imenovan je Antun Kralj, a svaka je skupina imala svog zapovjednika; skupinom „Konavoska brda“ zapovijedao je Božo Martinović, „Mihanićkom skupinom“ Đuro Kukuljica, a „Kunsku skupinu“ isprva je vodio Đuro Čagalj. Skupine su podijeljene u trojke sa zapovjednicima i lokacijom smještaja, a koja se nije podudarala s lokacijom druge trojke. Osnovni zadatak koji je Zapovjedništvo HV-a iz Dubrovnika dalo „Brđanima“ bilo je prikupljanje podataka o JNA; pokretima, broju i rasporedu postrojbi i naoružanja, minskim poljima, vatrenim točkama i sl. Podatke su trebali putem mrtvih javki dostavljati obavještajnoj mreži, koja je organizirana preko stanovnika Cavtata i konavoskih sela kao tekliča. Oni su ih potom brodom za humanitarne pošiljke, koji je prometovao između Dubrovnika i Cavtata, slali u Dubrovnik.
U stvaranju ove mreže veliku je ulogu, uz Antuna Kralja, imao cavtatski župnik don Vlado Puce. Obilazeći vjernike i vršeći obrede po Konavlima (mise, pokopi), on je uspio pridobiti ljude po selima za ulazak u obavještajnu mrežu. Uz don Pucu kao tekliči su se angažirale i tri redovnice Družbe Kćeri milosrđa koje su ostale u samostanu u Cavtatu: čs. Gonzaga Peras, Vilma Gašpar i Laura Ivandić. One su obilazeći brdska sela, s pošiljkama odjeće I hrane dubrovačkog „Caritasa“, na mrtvim javkama uzimale izvješća gerilaca te im ostavljale poruke brigadira Matulovića poslane iz Dubrovnika. Također su se brinule da dio humanitarnih pošiljki dospije u ruke gerilaca. Veliku pomoć gerilcima u opskrbi hranom i distribuciji informacija pružali su i aktivisti konavoskog Crvenoga križa. Uz njih, još se niz osoba aktivno angažirao u održavanju mreže. Posebice se istakao Niko Zlovečera koji je bio veza „Mihanićke skupine“ i skupine „Konavoska brda“ s Cavtatom, odakle im je dopremao lijekove, obuću, obavijesti, poruke i sl. Poruke i pošiljke nekad bi dostavljao osobno, a nekad ostavljao kod Pave Džajić iz Pridvorja gdje bi ih gerilci preuzeli. Zlovečera je također preuzimao, i do Cavtata dostavljao izvješća gerilaca o JNA u Konavlima, odakle bi ih Antun Kralj i drugi slali put Dubrovnika.
Ova je obavještajna mreža tijekom cijele okupacije uspješno funkcionirala unatoč svim pretragama i mjerama sigurnosti koje je okupacijska vojska poduzimala. JNA je u ožujku 1992. posumnjala da bi iza svega mogao stajati župnik don Puce te ga je namjeravala likvidirati. Doznavši za to, on se uspio skloniti u Dubrovnik, odakle je nastavio raditi. No i poslije toga su, otprilike, jednom u tjednu iz Cavtata u Dubrovnik stizala pisana izvješća, koja su po liniji zapovijedanja omogućivala poduzimanje odgovarajućih mjera (reagiranje kod UNPROFOR-a, Crvenog križa, objavljivanje u tiskovinama i sl.), što je JNA dovodilo u nezgodnu situaciju te je poduzimala stalne pretrese tražeći radiopostaju, vjerujući da se podaci tako dostavljaju.
Podatke o JNA gerilci su dobivali dalekozorskim praćenjem kretanja pješaštva i tehnike s visova Sniježnice te odlascima u izvidnice prostora gdje je bila veća koncentracija JNA, kao npr. Zračne luke „Dubrovnik“ kraj Čilipa koja je bila jedno od najjačih vojnih uporišta u cijelom dubrovačkom kraju i odakle je topništvo JNA mjesecima razaralo Dubrovnik i okolicu. Izviđanjem su otkrili da se uz velik broj vojnika i tehnike u hangarima nalaze i velika skladišta streljiva i vojne opreme, što je upozoravalo na to da JNA tu namjerava još dugo ostati. Osim samostalnog prikupljanja podataka, gerilci su iz Dubrovnika povremeno dobivali zapovijed da ustanove jačinu okupacijske vojske na nekoj konkretnoj lokaciji. Uz praćenje JNA glavni posao gerilaca bilo je nabavljanje hrane. Ono što su dobivali od seljaka, Caritasa, Crvenoga križa i obavještajne mreže bilo je nedovoljno te ih se dio bavio poljoprivredom, berući masline, hraneći stoku preostalu nakon pljačke JNA, sadeći u proljeće povrtlarske kulture po vrtovima i poljima. Neki su se bavili lovom na divljač u dubini Konavoskih brda te po hercegovačkim Zubcima, a s dolaskom toplijih dana prikupljali su samonikle plodove. Nakon uspostave veze s Dubrovnikom još više su radili na proizvodnji hrane jer im je boravak produljen na neodređeno, a hrana je bila najvažniji čimbenik opstanka. Kako je zima 1991./1992. u usporedbi s prijašnjima bila neobično oštra i duga, gerilci su se boraveći na planini, na snijegu i ledenoj kiši, dosta napatili. Uvjeti života poboljšali su se tek s dolaskom toplijih proljetnih dana. Uza zimu i glad život su im otežavale divlje životinje, zmije, ose i dr. Pero Grmoljez to slikovito opisuje: „Jedno jutro, kada sam se probudio, poskok mi je nekih petnaestak minuta lizao znoj, s noge. Nisam se smio ni milimetra pomaknuti. Znao sam, ako se mrdnem, da mi je preostalo malo vremena za život... Jazavac me najviše zeznuo. U jednoj noći pojeo mi je punu vreću jabuka što sam ih ubro u Gornjim Mrcinama. Divlja svinja me mogla raskomadati. Uhvatio malog praščića, teška tri kila, da se igram, a kad je ona to vidjela, spas sam morao potražiti penjanjem...“.
Povremeno je bilo i lijepih trenutaka kao npr. kada se na Badnje veče veća skupina okupila u jednoj špilji kod Kune, i uz molitve I pjevanje „U se’ vrijeme godišća“ dočekali i proslavili Božić. S dolaskom proljeća neki od gerilaca odlučili su se pokušati probiti prema slobodnom teritoriju. Tako je npr. Niko Đukan krenuo k Neumu, u blizini kojeg je od prosinca 1991. bila linija bojišta. Nakon četverodnevnog probijanja kroz brda, tijekom kojih je prešao više od 150 km, dospio je do dubrovačkog primorskog sela Orašca, odakle se posve iscrpljen vratio u Konavle. Jednostavno, slobodni je teritorij bio predaleko.
Drugi su planirali da se preko Trebinja probiju do Stoca, dijela Hercegovine koji je do travnja 1992. godine bio pod hrvatskobošnjačkim nadzorom. Iako je prije bilo dogovoreno da se ne ide u napade na JNA, dio gerilaca nije bio zadovoljan time da obavljaju samo izviđačke zadatke. Smatrali su da nisu dovoljno iskorišteni i da bi ipak trebali i borbeno djelovati. „Borbeno“ raspoloženje bilo je izraženo u „Kunskoj skupini“ te su polovicom ožujka 1992. njezini članovi izveli nekoliko manjih sabotaža i akcija protiv JNA. Najveću su pozornost privukli oružani napadi. Prvo je na cesti između sela Gruda i Dubravka puščanom paljbom izrešetano vozilo JNA, a nakon nekoliko dana gerilci su pucali na armijske stražare u Grudi, gdje je bila smještena „Komanda mesta“ JNA za istočni dio Konavala. Bio je to šok za okupatora jer, kako je u priopćenju izjavio pukovnik JNA Milorad Radojević, prvi se put dogodio da se na „teritoriju koji kontroliše JNA javlja terorizam“. Zbog tih napada okupacijsko Zapovjedništvo JNA nekoliko je puta protestiralo kod Zapovjedništva HV-a u Dubrovniku optužujući ga za „akte terorizma“.
Uslijedile su i mjere odmazde – ograničeno je kretanje stanovništva u Konavlima, Župi dubrovačkoj i Mokošici te otežan rad Crvenog križa u Konavlima. Uz to su vojnici JNA u Dubravki proveli istragu među mještanima tko je pucao na njih. Ni u Dubrovniku nisu bili „oduševljeni“ akcijama gerilaca te se nastojalo spriječiti nove akcije. Okupacijske su vlasti već od početka znale da su po Konavlima zaostale grupice naoružanih hrvatskih vojnika i policajaca te su još tijekom osvajanja teritorija poduzimale niz akcija čišćenja. S organiziranim potragama nastavilo se i idućih mjeseci. U povremenim racijama na sela vojnici JNA katkad su znali zateći u kućama ponekog od gerilaca, koji su tijekom zime znali često silaziti u sela. Uglavnom su na vrijeme uspijevali pobjeći u planinu, osim člana „Mihanićke skupine“ Pere Kukuljice koji je 27. listopada 1991. zarobljen. U Morinju je pretrpio tešku fizičku i psihičku torturu. Nakon razmjene vratio se u Mihaniće, gdje je tijekom idućih mjeseci živio uz dozvolu okupacijske vlasti. JNA je preostale mještane sela često ispitivala o gerilcima, no nisu uspijevali ništa doznati, jer su to bili njihovi sinovi, braća i rođaci. Rezultati potrage tijekom prvih mjeseci okupacije bili su slabi, čemu je dijelom pomogao oprez gerilaca i njihovo poznavanje terena, a dijelom hladno zimsko vrijeme koje je vojnicima JNA otežavalo aktivnosti, pa je opao intenzitet pretrage terena. Iako su viši okupacijski zapovjednici zasigurno znali o čemu je riječ, JNA je gerilce proglasila ubačenim diverzantima. U priopćenjima za javnost Informativne službe Vojno-pomorskog sektora JNA „Boka“ često je spominjana velikaskupina opasnih diverzanata u Konavoskim brdima. Zbog tih priopćenja, ali i svijesti da je riječ o naoružanim ljudima u bezizlaznom položaju, opkoljenima, bez mogućnosti izvlačenja na slobodni teritorij, ali nespremnim na predaju, dakle spremnim na očajnički otpor ako ih se napadne, srpsko-crnogorski su ih se vojnici bojali.
Zbog gerilaca vjerojatno u selima u podnožju Sniježnice nije bilo masovnog paljenja kuća, kao u donjim Konavlima. Postupno se između srpsko- crnogorske okupacijske vojske i hrvatskih gerilaca oblikovala svojevrsna „granica straha“. Činila ju je trasa negdašnje željezničke pruge usječena u južne obronke Sniježnice, iznad sela u gornjim Konavlima. Vojnici JNA zazirali su od ulazaka u brojne tunele na ovoj trasi, kao i u šumovite obronke planine koji su počinjali iznad pruge, dok dublje u planinu, u krševite gudure, nisu ni išli osim uzduž nekoliko glavnih prometnica i u tamošnja malobrojna sela. Željeznička je pruga do kraja okupacije ostala granica između prostora koji je JNA držala pod punim nadzorom i gornjeg dijela planine Sniježnice gdje je boravila većina gerilaca, i koji bi se uvjetno mogao nazvati slobodnim teritorijem. Premda su bili svjesni postojanja ove „granice straha“, gerilci su tijekom cijele okupacije očekivali da će JNA pokušati ubaciti ljude u brda te su pozorno pratili sve možebitne tragove neznanaca na prostorima Sniježnice.
Međutim, oružani napadi na JNA u Dubravki i Grudi naveli su okupacijske vlasti da pojačaju progon gerilaca. Prisluškujući radijske veze JNA 16. ožujka 1992., HV u Dubrovniku uhvatio je razgovor kapetana Kneževića i pukovnika Džajića, koji je djelovao u Konavlima i obavijestio Kneževića da ima „podatak da je grupa od pedesetak dušmana ubačena tu u Konavlje, poduzmite mere pojačanja bezbednosti i b.g.“ Ovaj razgovor odnosio se na spomenute napade koji su se dogodili tih dana, jer je i u priopćenjima za javnost JNA tvrdila da je vozilo JNA u Dubravki napala ubačena diverzantska grupa HV-a. U „lov“ na gerilce poslana je antiteroristička grupa Vojne policije JNA iz Cavtata pod zapovjedništvom majora Delića. Učestale su noćne racije po selima, odvođenje i zlostavljanje civila. No i ovaj put rezultati su bili slabi. Tri stanovnika sela Duba pod mukama su priznali vojnim policajcima JNA kako znaju da mještanin Đuro Vidak pomaže gerilce iz skupine „Konavoska brda“. Iako je bio bolestan, Vidaka su policajci JNA potom pretukli gotovo do smrti, ali ga nisu uspjeli prisiliti da oda gerilce, dio kojih su mu bili rođaci. Obaviješteni o pojačanoj potrazi, gerilci su smanjili odlaske u sela, a „Mihanićka skupina“ koja je prezimila u u Mihanićima, preselila se u planinsku kućicu u obližnjem šumovitom brdu.
Potkraj svibnja 1992. postrojbe Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka oslobodile su Dubrovačko primorje i Župu dubrovačku te prekinule osmomjesečnu opsadu Dubrovnika. Srpsko-crnogorske postrojbe tek su u Platu, samo nekoliko kilometara od Cavtata, uspjele uspostaviti novu liniju bojišta. Uspjesi HV-a gerilcima su isprva ulili nadu da će i Konavle biti uskoro oslobođene. Međutim, pokreti i koncentracija okupacijskih vojnika bili su takvi da je većina zaključila kako se u Konavlima okupila glavnina ljudstva i naoružanja koji su do tada bili na cijelom okupiranom području dubrovačke općine i da sloboda neće tako lako doći. Vjerojatno kao mjeru opreza zbog tolike koncentracije ljudstva i tehnike vojne okupacije vlasti potkraj svibnja 1992. pojačale su lov na gerilce. Formirana je specijalna postrojba sa zadatkom da traži i lovi konavoske gerilce. Postrojba je bila stacionirana u Herceg Novom, zapovijedao joj je oficir prezimena Jusić i raspolagala je s dva transportera, dva pinzgauera i dvije kampanjole. Specijalce su gerilci zbog maskirnih odora nazivali „šareni“. Čim su došli na teren, počeli su s pretraživanjem sela u gornjim Konavlima i Konavoskim brdima. Uz pretragu kuće „šareni“ su na različite načine zlostavljali seljake za koje su sumnjali da skrivaju i hrane gerilce, nastojeći ih natjerati da izdaju gdje se skrivaju; ljudima su gurali pištolj u usta, vodili ih na lažna strijeljanja, tukli šakama, prijetili im vješanjem, stavljali im nož pod grlo prijeteći klanjem (bilo je slučajeva da djetetu pred majkom I ženi pred mužem stavljaju nož pod grlo prijeteći klanjem ako ne odaju gerilce), uništavali preostalu imovinu itd. Neke od gerilaca poimenice su tražili po njihovim selima, mučeći njihove rođake, susjede i znance kako bi ih natjerali da ih otkriju. Dio su odveli na višednevna maltretiranja u zatvorima. Tako su npr. jednog starca, čiji je sin bio u „Mihanićkoj skupini“, „šareni“ odveli iz sela i danima mučili. Čak su ga izvodili na magistralu, gdje bi zaustavili promet i pred „publikom“ ga prisiljavali da pleše Žikino kolo. Seljaci, za koje je ustanovljeno da su pomagali gerilce, otpremani su u logor ili zatvor. Tako su 3. lipnja 1992. u Morinje odvedeni Ivo Lasić iz Dunava i Luka Urlović iz Dubravke jer su davali hranu gerilcu Peri Grmoljezu, a 20. srpnja 1992. iz istog je razloga uhićen i podvrgnut dvodnevnoj torturi u „Komandi mesta“ na Grudi Emilio Slomović iz Mihanića. „Šareni“ su do gerilaca pokušavali doći i tako što su im preko seljana slali prijetnje da će im spaliti kuće ako se ne predaju. Nitko od gerilaca nije na to ni pomišljao. Naprotiv, kako tvrdi Pero Grmoljez „ne bismo im se nikad predali. Za sebe sam čuvao i metak i bombu. U njihove ruke nikako!“
Zbog nasilja „šarenih“ nekolicina mještana s dozvolom boravka napustila je sela i otišla u Cavtat, a već spomenuti Pero Kukuljica, koji je pretrpio mučenje u Morinju te je, pošto su ga „šareni“ zlostavljali, odlučio da „tko jednom dođe u njihove ruke – nikad više“. Stoga se odmetnuo u Sniježnicu i otamo se po cijenu života opirao ponovnu zatočenju u Morinju. Zbog aktivnosti „šarenih“ položaj gerilaca postao je krajnje opasan. Nisu se više usuđivali tako često kao prije ići u sela po hranu niti odlaziti na njive po svoju ljetinu. I seljaci, iako ih nisu izdali, više im nisu pomagali kao prije. Naime „šareni“ su zaprijetili da će spaliti cijela sela i pobiti sve ljude u njima otkriju li da i dalje pomažu gerilcima. Prijetnja je izazvala velik strah među seljacima, koji su time postali taoci JNA, jer su bili svjesni da će na sebi osjetiti bijes okupatora ako ih uhvate u pomaganju gerilaca. Tek se poneki mještanin i dalje usuđivao povremeno im dostaviti hranu. Nastojeći smanjiti dotok hrane gerilcima, VJ je zabranio odlazak civila u Konavoska brda. Sprječavali su i otpremu hrane te humanitarne pomoći u brdska sela, posebice u Kunu. Kako im je zbog toga ponestalo hrane, gerilci su bili prisiljeni sve više se orijentirati na hranu iz prirode – lov i skupljanje divljih plodova, na što su trošili većinu vremena. Kako hrane nikad nije bilo dovoljno, glad ih je gonila na riskantne silaske u sela, na prometnice i u Konavosko polje.
Velik je problem u tim ljetnim mjesecima bila i voda. Kako nisu smjeli ići u sela, uglavnom su bili osuđeni na rijetke bunare i pojila u Sniježnici. Uz pritisak na seljake, „šareni“ su rabili još niz metoda lova na gerilce, a koje je Đuro Kukuljica opisao. Prva je bila dnevne i noćne racije: „Jedna skupina naših progonitelja, pod okriljem mraka ili preko dana, ali veoma tiho i neprimjetno, postavila bi zasjede okolo sela, a zatim bi druga skupina poslije određenog vremena upadala u selo. Sve su to radili u namjeri da mi, bježeći od jednih, padnemo u zasjedu drugih jer su vjerovali da dolazimo u selo po hranu.“ Druga je bila metoda noćnih prepada – pretraga terena oklopnim vozilima i helikopterima. Naime od svibnja pa do kraja okupacije „šareni“ su, uz dnevne pješačke, oklopnim vozilima vršili i noćne patrole cestom kroz sela gornjih Konavala. To bi se patroliranje iznenada pretvorilo u akciju, a Đuro Kukuljica svjedoči: „Oklopno vozilo sa strojnicom, vrlo sporo i dosta tiho kretalo bi se cestom, a onda bi najednom počela jaka pucnjava poslije koje bi slijedilo osvjetljavanje šume reflektorima. Iako se mogao steći dojam da četnike najviše interesiraju kuće pored ceste, oni su jednako tako prebirali po čitavom brdu. Vjerojatno su mislili da smo poslije njihove pucnjave napuštali svoja skloništa, a oni bi nas mogli uočiti reflektorima... jedne noći odjednom se preko brda, u podnožju kojeg smo se nalazili, pojavio helikopter. Jakim je snopovima svjetla pretraživao šumu. Najdulje se zadržao upravo poviše nas i oko bivše željezničke stanice, temeljito pretražujući svaki detalj...“ Ponekad su iz daljine reflektorima pretraživali obronke Sniježnice te bi, nakon što uoče nešto sumnjivo, tukli iz doline po obroncima svijetlećim metcima iz teških tenkovskih strojnica.
Treći je oblik bilo postavljanje zasjeda – sačekuša na puteljcima blizu sela, za koje je procijenjeno da se njima gerilci služe za dolazak u sela te oko kuća vlasnika – gerilaca ili njihove rodbine. Sačekuše uz neke brdske staze organiziralo se i noću, s reflektorima i automatskim oružjem. Kako je JNA pretpostavljala da gerilci imaju radiopostaje za komuniciranje s Dubrovnikom, u kolovozu 1992. Konavlima je krstario kamion s radarom za otkrivanje radiosignala. Djelovanje „šarenih“ gerilcima je bilo najteže jer, kako konstatira Đuro Kukuljica, „posvuda smo nailazili na postavljene zamke i na svakom koraku vrebala su iznenađenja i opasnosti“.
Iako su se gerilci bojali da će „šareni“ ući i na prostor Sniježnice, to se nije dogodilo. Specijalci su se koncentrirali na intenzivne pretrage naselja i područja oko sela te patroliranje prometnicama, ne odmičući se odveć od putova i naselja. Kao i postrojbe prije njih, ni „šareni“ se nisu upuštali u pretragu Sniježnice bojeći se mogućeg izravnog oružanog sukoba s naoružanim gerilcima. U neprohodnim bi vrletima Sniježnice njihova nadmoć u tehnici nestala, a opkoljavanje bi gerilce moglo navesti na fanatičan otpor. Stoga su radije provodili strategiju pritisaka i ispitivanja seoskog stanovništva koje se nije moglo braniti te postavljanja zasjeda, noćnih prepada i pretraga nizinskog terena. Rezultat aktivnosti „šarenih“ bio je ubojstvo dvaju i uhićenje jednoga gerilca te nekoliko civila koji su se s njima skrivali. U raciji na Pridvorje 26. lipnja 1992. zatečen je na spavanju i ubijen gerilac Stijepo Kralj (1949.) dok je pokušao pružiti otpor puškom kojom je bio naoružan. Vojnici su i prije vršili racije po Pridvorju, no bez rezultata. Mrtvo tijelo Stijepa Kralja, koje su na zahtjev JNA identificirali mještani Jozo Zlovečera i Božo Vodopić, najprije je otpremljeno u Vojnu bolnicu JNA u Meljine kraj Herceg Novog, a potom u zdravstvenu stanicu u Cavtatu gdje je od domaćih liječnica Nere Vrkaš i Marije Baćan zatraženo da tijelo pregledaju i izdaju službeni dokument kako je riječ o nesretnom slučaju, jer je JNA tvrdila da nije mučki ubijen već da je stradao pri pokušaju bijega. Nakon njegove likvidacije, ostali mještani – civili koji su se s njim krili po Pridvorju; otac Božo Kralj, Ivo Marinović i Miho Čulić predali su se „Komandi mesta“ na Grudi. Poslije višednevnog maltretiranja u zatvorima na Grudi i Cavtatu, Čulić i Marinović otpremljeni su u logor u Morinj, a Kralj za koga je procijenjeno da je zbog mučenja na samrti, pušten je. Od smrti ga je spasila liječnica Marija Bačan prebacivši ga u bolnicu u Dubrovnik.
Potom je 30. lipnja 1992. na lokaciji Orah, poviše sela Kune, u zasjedi „šarenih“ zarobljen gerilac „Kunske grupe“ Jako Obrad (1966.). Poslije uhićenja odveden je u Morinj, odakle je 20. srpnja posredstvom Crvenoga križa njegovo mrtvo tijelo vraćeno u Kunu roditeljima da ga pokopaju. JNA je službeno priopćila da je 9. srpnja 1992. u Morinju počinio samoubojstvo vješanjem. U taj se uzrok ne vjeruje. Suborac – gerilac Andro Hanzijer o Obradovoj smrti pripovijeda: „Sigurno se Jako kao i svi mi bio malo opustio. Uhvatili su ga 30. lipnja dok je išao prema Velikom Orahu. Bio je na čistini, netko ga je vidio i dočekali su ga u zasjedi. Odveli su ga u Morinj, tukli i mučili da prizna gdje su ostali, a onda negdje sredinom srpnja javili da se objesio. Dvadesetog srpnja doveli su ga u kapsi i ovdje je u selu bio pokopan. Nije se on objesio, nego su ga prebijali, a ništa im nije htio kazati. Na kraju su ga ubili kad su shvatili da neće doznati. Jako je bio pravi. Da nije izdržao, sve bi nas pohvatali.“ Logoraši u Morinju bili su svjedoci kako su istražitelji JNA u kontejneru za ispitivanje tako prebijali Obrada da je umro od siline udaraca te ga potom mrtvog objesili za košulju.
Nakon što je Obrad uhićen „Kunska skupina“ rasula se i gerilci su se zasebno skrivali. Unatoč tomu zarobljen je gerilac Andro Hanzijer koji to ovako opisuje: „Uhvatili su me ovdje u selu kad sam se bio spustio nešto napraviti oko kuće. Kad sam ih vidio, uletio sam u kuću i kliznuo pod krevet. Ali vidjeli su oni mene i izvadili me vanka. Počelo je ispitivanje, te zašto se krijem od vojske koju sam služio, te gdje sam služio vojsku, te gdje mi je otac bio u prošlom ratu... Potom su me vezanog odveli na Grudu kod nekog oficira koji me opet isto ispitivao... Poslije sam saznao da se zvao Kosić ili Kostić i da je prije služio u Zadru...“
Situacija u Konavlima navela je neke od gerilaca da se odluče za proboj prema slobodnom teritoriju, koji je sad bio udaljen samo nekoliko kilometara. Kako su pokušaji proboja kopnom propali zbog velike koncentracije vojske na liniji bojišta, gerilci iz „Mihanićke skupine“, prvo Niko Đukan, potom Perica Miljas i Đuro Čagalj, u kolovozu 1992. prebacili su se iz Sniježnice u Cavtat te odatle morem preplivali u Kupare u Župi dubrovačkoj. U Dubrovniku ih je primio brigadir SIS-a Vlado Matulović, nakon čega su se pridružili matičnoj 163. dubrovačkoj brigadi HV-a. U listopadu 1992. ušli su u „Konavosku satniju“ ove brigade i aktivno sudjelovali u borbama za oslobođenje Konavala. Svi konavoski gerilci nisu krenuli u izvlačenje zbog zadatka koji im je bio povjerio brigadir Matulović. Obavijestio ih je kako postoji velika vjerojatnost da će se JNA povući iz Konavala i da će ih zauzeti postrojbe hercegovačkih Srba te da je potrebno dobro promatrati i redovito obavještavati Dubrovnik šta se zbiva. Tom zadatku gerilci su se zdušno posvetili. Osim toga su u Dubrovnik uspjeli dostaviti podatke o rasporedu topništva kojim je razaran grad. Tako je Antun Kralj dojavio lokaciju topničke čete JNA zapovjednika Zogovića u kamenolomu kod Zračne luke „Dubrovnik“, pa ju je topništvo HV-a uspjelo 22. lipnja 1992. pogoditi i nanijeti gubitke u ljudstvu i tehnici.
Da je brigadir Matulović bio u pravu vidjelo se polovicom listopada 1992. kada se situacija na terenu drastično promijenila. Prema postignutom međunarodnom sporazumu srpsko-crnogorske postrojbe povukle su se iz Konavala u Crnu Goru. Međutim 17. listopada 1992. u Konavle su ušle postrojbe Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), zaposjevši visove Sniježnice iznad Konavoskog polja. Odatle su mogli kontrolirati sve prometnice, zračnu luku u Čilipima i pristanište u Cavtatu. Odmah su minirali i zarušili niz prometnica i trasu stare željezničke pruge, tj. sve putove kojima bi se tehnika HV-a mogla približiti njihovim položajima na Sniježnici. Odmah poslije ulaska u Konavle počelo je i nasilje hercegovačkih Srba nad preostalim hrvatskim stanovništvom. Seljake su zlostavljali, otimali i ubijali, pljačkali im imovinu i palili kuće. U selu Stravči ubili su stari bračni par: Božu Raše (1922.) i Katu Raše (1921.) koji su u svom domu proveli cijelu okupaciju. Uhvatili su i šesnaestogodišnjeg dječaka Miha Katušića, a iz sela Šilješci srpski su vojnici Mišo Runjavac (iz trebinjskog sela Premišlje) i Savo Marić (iz sela Poljica) odveli mještanina Marka Mišića (1950.). Oba Konavljanina odvedena su prema Trebinju. Dugo se nije znalo za njihovu sudbinu, a na kraju je M. Katušić bio razmijenjen, a Mišić ubijen. Prema izjavi gerilaca Bože Martinovića i Pere Kaulića, Mišić je „prilikom pada Konavala ostao u svojoj kući u Šilješcima gdje je bio u vezi s dijelom postrojbe koja je ostala u Konavoskim brdima 91. – 92. godine“. Vjerojatno je zbog toga Mišić poslije odvođenja bio ubijen. Mrvo je tijelo dobiveno naknadno, posredstvom Crvenog križa. U selima Dubravke i Dunave srpski su vojnici sustavno pljačkali i palili kuće pa su mještane morali evakuacijom spašavati promatrači Europske zajednice i djelatnici Crvenog križa koji su se uspjeli probiti iz Cavtata.
Zbog svega toga konavoski gerilci našli su se u teškom položaju. Kako se sa svojih tridesetak pušaka nisu mogli suprotstaviti tenkovima Hercegovačkoga korpusa, odlučili su se povući iz Sniježnice u sela gornjih Konavala, u prostor gdje se očekivao skori dolazak Hrvatske vojske. Sa sobom su evakuirali i dio civila kako ih Vojska Republike Srpske ne bi poubijala ili otela. Tu su se pripadnici „Konavoskih brda“ spojili s „Mihanićkom skupinom“ i dočekali vijest svojih suradnika da je „put čist“ i da mogu ući u Cavtat te je odmah proslijedili „Kunskoj skupini“. Tako se nakon godine patnje po Sniježnici tridesetak gerilaca od 19. do 21. listopada spustilo u Cavtat iz kojeg su se nešto prije bile povukle srpsko-crnogorske postrojbe. U Cavtatu ih je dočekao zapovjednik Antun Kralj i brigadir Matulović. On se potajno noću, sa skupinom hrvatskih vojnih obavještajaca, odmah poslije povlačenja srpsko-crnogorskih postrojbi, brodićem prebacio iz Dubrovnika u Cavtat. U Cavtatu su se gerilci odmah aktivirali; 21. listopada u ranim jutarnjim satima postrojbe HV-a i hrvatske policije izvršile su morski desant na Cavtat. Kako većina njih nije poznavala teren, gerilci su im postali vodiči u prodoru k unutrašnjosti Konavala. Uspješno su ih po noći, prikriveno, proveli kroz nepoznat teren i minska polja, doveli u povoljne pozicije za napad te obavijestili koja je jačina i raspored srpskih snaga ispred njih. Iznenađenje je bitno pridonijelo brzom i efikasnu izgonu Hercegovačkog korpusa VRS izvan granica Republike Hrvatske prema Trebinju.
Kao znak priznanja za ono što su učinili za slobodu Hrvatske, te sve patnje, stradanja i teške trenutke koje je svaki od njih proživio za jednogodišnje okupacije, Zapovjedništvo Južnog bojišta HV-a odredilo je da „Brđani“, kao zasebna vojna postrojba sudjeluju u svečanu postrojavanju hrvatskih oružanih snaga Južnog bojišta 29. listopada 1992. u Dubrovniku. Na postrojavanju, čiju je smotru kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH održao predsjednik Tuđman, kako se navodi u dokumentu SIS-a, „ispred ‘brđana’ bili su Božo Martinović, Antun Kralj, Đuro Kukuljica, Đuro Čagalj, Pero Kukuljica i Mijo Martinović”. Svi konavoski gerilci bili su izuzetno ponosni zbog onog što su izdržali i učinili te su iznijeli želju da se kao posebna postrojba (vod) uključe u 163. brigadu HV-a. No to se nije dogodilo. Dio ih je ostao u 163. brigadi, a dio ušao u Prvu domobransku bojnu „Dubrovnik“.
Konavoski gerilci poseban su i jedinstven slučaj u Domovinskom ratu. Nigdje drugdje na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske nije postojao bilo kakav gerilski otpor, niti se unutar okupiranog teritorija moglo naći enklave slobodnog teritorija, osim u Konavlima. Borbeno, „Brđani“ nisu imali većih djelovanja, no zato je njihov psihološki i obavještajni doprinos velik, jer su već svojom nazočnošću ulijevali nadu preostalom stanovništvu okupiranog teritorija, a okupatoru stvarali probleme i osjećaj nesigurnosti.
