Ako ćemo o mojoj sestri, nisam je stavio na mjesto u HEP-u, nego na streljanu. Ona je kao profesorica i majka koja živi u Našicama oličenje te izborne jedinice – izjavio je Miroslav Škoro nedavno u TV intervjuu. Komentirao je tako činjenicu da će njegova sestra Vesna Vučemilović nositi listu Domovinskog pokreta u IV. izbornoj jedinici. Upravo će Slavonija, naime, kako predviđaju i političari i analitičari, biti jedna od neizvjesnijih bojišnica za predstojeće parlamentarne izbore.
– Ja bih rekla da su sve jedinice podjednako važne. Nisu ovi izbori puno dramatičniji od prijašnjih, to se malo u javnosti stvara takva klima. Ne mogu reći ni da se osjećam kao na streljani, barem ne još uvijek, vidjet ćemo za dva tjedna – kaže nam pak Vesna Vučemilović. Pet je godina mlađa od brata Miroslava, sada su joj 52. Predaje na Veleučilištu u Slavonskom Brodu, a prije nego je stala za katedru, 26 godina gradila je karijeru u gospodarskom sektoru, najdulje u Pivovari Osijek te Nexe grupi, odnosno našičkoj cementari. U školu je pak krenula s nepunih šest godina.
– Bilo je to isključivo na moje inzistiranje. S pet godina već sam naučila čitati i pisati uz starijeg brata pa mi je jednostavno već bilo dosadno kod kuće. Već s tri godine recitirala sam u crkvi, časna Franka stavljala me na stolicu jer sam bila premalena i nitko me ne bi vidio na pozornici. No to što sam silno željela ići u školu bilo je svima čudno, ni u školi nisu baš na to gledali blagonaklono. Mama me vodila uokolo na razgovore, od pedagoga do pedijatra, i tako tri puta. Jer bilo je to protivno svim pravilima – nedostajalo mi je 10 dana do šest godina. Rođena sam 20. rujna, a u školu se kretalo 10. rujna. Svi su mislili da roditelji nešto forsiraju, iako sam im govorila kako je to moja želja. I od tih ranih dana, dobro se znam izboriti za ono što želim. Kad nešto želim, potrudim se to i ostvariti. Na kraju je, sjećam se, pedagog ocijenio da sam zrela za školu i rekao mi: “Kad si toliko navalila, i treći put već dolaziš, ajde ti kreni pa ćemo vidjeti.” Vjerovali su, naime, kako ću odustati kada vidim kolika je to obveza. Mama mi čak nije ni kutu kupila, pa sam ju svaki dan zapitkivala zašto ju ja jedina nemam, a ona bi mi diplomatski odgovarala, jer su svi čekali da odustanem. No to mi nije bilo ni na kraj pameti – prisjeća se ona.
Bila je odlikašica cijelo školovanje, oslobođena je i mature u osječkoj gimnaziji.
– Moji su svi htjeli da studiram matematiku i fiziku jer sam bila dobra u tome, no nekako sam se odlučila za ekonomiju. I to je onda bila tragedija. Moja razrednica Marija Sikora iz osnovne škole, inače matematičarka, dolazila je k nama i odgovarala me. Rekla je: “Ekonomija je za one koji ne znaju što bi, znaš?” Odgovorila sam joj kako mi dobro idu i matematika i strani jezici, zanima me puno toga i baš zato bih htjela studirati ekonomiju, jer je ona dovoljno široka da pokrije sve moje interese. I nisam nikada požalila. Među 1000 studenata bila sam prva na razredbenom ispitu, diplomirala sam u roku, prosjek ocjena mi je bio iznad 4,5, a bilo je to prekrasno vrijeme! Već u lipnju sam “čistila” cijelu godinu pa sam imala mirno ljeto, mogla sam raditi i zaraditi džeparac. Već u srednjoj školi sam, sredinom 80-ih, s prijateljicom čistila apartmane u Rovinju, kod poznanika. Spremale smo dopodne, a popodne smo se kupale na plaži – kaže naša sugovornica.
Radila je i preko student-servisa, a iz tog doba pamti i zanimljivu anegdotu.
– Bila sam fotomodel za novu kolekciju tvrtke Slavonija modna konfekcija, a jednom smo snimali u Studentskom centru u Osijeku. Svi su nas promatrali, kako to već ide s manekenkama... Tjedan dana kasnije sam dobila posao čišćenja tog istog Studentskog centra. Dolazim ja tako s kantom i rukavicama, gledaju oni mene, poznata sam im, ali ne mogu to nikako spojiti. Nikada me nije bilo sram raditi. Ne treba se niti jednog posla sramiti, kad se on časno i marljivo obavlja. Ostali smo bez oca vrlo rano, umro je kad sam imala 19 godina i nije bilo puno izbora, moralo se raditi, pogotovo u studentskim godinama kada se voliš i obući i izaći s društvom. No bili smo vrlo skromni, često nam je bilo dovoljno samo sjesti na klupicu na korzu i pojesti kokice – prisjeća se Vesna Vučemilović.
Posao u pivovari
Nakon što je primila diplomu u ruke, odmah je upisala magisterij, a onda se dogodio rat.
– Zaposlila sam se 1990. u Pivovari Osijek, cijeli rat sam provela u gradu, i nakon što sam odradila pripravništvo i malo se smirila ratna situacija, postala sam 1992. direktorica nabave u toj tvrtki, s 25 godina. Bila sam potom komercijalna direktorica, “pokrivala” sam nabavu, prodaju, marketing. Magisterij sam, uz sve te obveze, zapostavila. Kada je Josip Gucić preuzeo osječku Pivovaru, ona je otišla u sasvim drugom smjeru. Ostala sam još kratko odraditi određene koordinacije i reorganizacije za Pepsi i potom sam 1998. otišla iz tog sustava. Uistinu mi je žao što je Pivovara, koja je u to doba bila daleko najkvalitetnija tvrtka u Osijeku, gdje su radnici imali najveće plaće, došla na razinu preživljavanja. Imala je perspektivu, a uništena je u bespućima privatizacije – govori ona.
Zanimljivo je pak, a i malo poznato, da je upravo osječka pivovara lansirala prvi radler na naše tržište. A za prvi hrvatski radler zaslužna je – Škorina sestra Vesna Vučemilović. S tom se idejom, naime, vratila sa studijskog putovanja iz Amerike. Dok je radila u osječkoj Pivovari, zaslužila je 1996. i nominaciju za najboljeg mladog menadžera u Hrvatskoj. Prva tri desetljeća života provela je u Višnjevcu, a taman kad i u Pivovari, dogodila joj se i velika životna prekretnica.
– Naša je mama umrla 1997., a nakon toga sam odlučila preseliti se u Zagreb 1998., kako bih bila bliže bratu koji se vratio iz diplomacije. Radila sam u marketinškim agencijama i jedno vrijeme u Jadranskoj pivovari. Često sam tada mijenjala poslove, ali bilo je korisno. Uslijedilo je razdoblje kada nisam radila jer sam odlučila konačno završiti magisterij. Kako nisam više mogla nastaviti onaj prvi, upisala sam novi, ali ovoga puta smjer menadžment, na svom matičnom Sveučilištu u Osijeku. I nekako je sve ponovno vuklo prema Slavoniji. Znala sam, dok sam živjela u Zagrebu, reći: “Mene zove moje blato.” U rodni se grad konačno vraćam 2003., a godinu kasnije zapošljavam se u Nexe grupi. Vidjela sam na portalu “Moj posao” oglas za direktora marketinga i poslala sam životopis. Na testiranju je bilo više od 30 kandidata, a na koncu su odabrali mene. Ostala sam u toj firmi 10 godina – navodi.
Skrasila se u Našicama
Najprije je svakodnevno putovala iz Osijeka u Našice, a kada joj je to dojadilo, skrasila se u Našicama. U Nexe grupi radio je tada i suprug joj Tomislav Vučemilović.
– Kad me pitaju gdje smo se upoznali, u šali odgovorim “u kukuruzima, kod svinja”. Igrali smo tenis zajedno, a tereni su bili u Martinu, kod kukuruza. Počelo je kroz sportska druženja pa je prešlo na druženja izvan sportskih terena. Uvijek smo se šalili da ja imam dobar bekhend, a on forhend pa smo dobar par. Vjenčali smo se 2008. i 12 godina smo u sretnome braku. Devet je godina, inače, mlađi od mene – smješka se ona. Prvo je dijete, kći Mariju, rodila u dobi od 41 i pol godinu. Kada je na svijet stigao sin Ivan, imala je 45 godina.
– Ne mogu reći da sam se plašila s obzirom na svoju dob jer medicina danas pruža daleko više mogućnosti. Sretni smo što nas je Bog blagoslovio s dvoje prekrasne djece. Nikada ne trebamo gubiti nadu i odustajati, sve dok postoje biološke pretpostavke za to, za djecu nije kasno. Jer ona zaista život čine i smislenijim i veselijim, sve se zaokruži – poručuje.
Djeca su joj, ističe, promijenila i prioritete. Dok je još bila u Nexe grupi, magistrirala je, pa stekla i uvjete za zvanje predavača. Tako je 2011. počela raditi najprije u Visokoj školi za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici, gdje je dekanica tada bila današnja ministrica Vesna Bedeković.
– Počela sam predavati jer sam, ustvari, pokušavala uskladiti obiteljski i poslovni život, što je u privatnoj firmi teško. Znala sam, kada sam radila za Nexe, sjesti u automobil i u jednome danu otići u Sarajevo, odraditi četiri sastanka i vratiti se. Znači, deset sati bih samo vozila. Dan bi počinjao jako rano i završavao jako kasno. Nisu svi dani takvi, ali nema radnog vremena. Nije mi žao, dapače, to su lijepe godine – rezimira ona.
Doktorirala je 2018., na Europskim studijima u Osijeku.
– Drago mi je što sam opet, kroz znanstveno usavršavanje, proširila svoje interese i vidike. Magistrirala sam na temi iz marketinga, a doktorska disertacija mi je bila o društveno odgovornom poslovanju u RH. Miroslav je doktorirao godinu ranije pa smo se šalili kako je on ipak stariji pa sam ga morala pustiti da doktorira prije mene – prepričava nam. Brat i sestra i u djetinjstvu su bili bliski.
– On je kao stariji uvijek morao paziti na mene i nekako mu je to ostalo kroz cijeli život – kaže. Brata je tako podržala i kada se lani odlučio upustiti u utrku za Pantovčak.
– Htjela sam mu pomoći, naravno, a pomoć mu je stvarno trebala jer je bio nezavisni kandidat, na streljani od samoga početka. Ostvario je rezultat koji, mislim, nijedan nezavisni kandidat neće ponoviti. Kako smo obilazili Hrvatsku i susretali se s ljudima, vidjeli smo toliko nade i čežnje da se nešto pokrene, da me to baš iznenadilo. U izbornoj noći sam mu rekla: “Nema sad natrag. Dao si ljudima nadu, to se vidi. Oni očekuju da ideš dalje.” Uzvratio je: “Pa dobro, hoćeš sa mnom?”, a odgovorila sam: “Pa naravno da hoću!” Uvijek sam tu za njega, kao i on za mene. Mi smo brat i sestra cijeli život, tako su nas roditelji odgojili, da je obitelj svetinja, i toga se držimo. Odrasli smo i svatko donosi svoje odluke, ali uvijek bih, uz svog supruga, pitala i njega za savjet – podcrtava Vesna Vučemilović.
U Hrvatski blok iz zafrkancije
Ranije nije bila aktivna u politici. No otkriva nam kako se svojedobno ipak učlanila u jednu stranku.
– Na jednoj prvoj pričesti kod prijateljice svi smo se učlanili u Hrvatski blok, kad je to tek krenulo, iz zafrkancije. Najiskrenije! Kako je odmicalo slavlje, tako smo se svi učlanjivali – priznaje ona. Kada ju je Miroslav Škoro pitao pristaje li biti nositeljica liste njegova Domovinskog pokreta za IV. izbornu jedinicu, prva joj je reakcija bila: “Vidim napade, zvat će nas Kerum i Nena.” – Znala sam da će to ići u tom smjeru, zato što jednostavno nemaju ništa drugo – nadovezuje se.
– Imam 52 godine, doktorica sam znanosti, u zvanju znanstvenog suradnika i višeg predavača, u procesu izbora za docenta. Iza sebe imam 26 godina rada u privatnim tvrtkama, na rukovodećim pozicijama. U ovim godinama ja jako dobro znam tko sam, što sam, što mogu i ne bih se kandidirala da ne smatram – jer prvo moram biti iskrena prema sebi – da mogu obavljati dužnost saborskog zastupnika na način koji to Hrvatski sabor zaslužuje. Činjenica je da imamo zastupnike koji su dio stranačke mašinerije i služe samo tome da petkom dignu ruku – stava je ona.
Četvrta izborna jedinica je, ocjenjuje, zahtjevna, ali ističe kako su to dvije županije koje ona jako dobro poznaje. – Stvarnost nije najbolji saveznik vladajućima, u cijeloj Hrvatskoj, a u Slavoniji posebno. Ovdje nijedan negativni proces nije prekinut za mandata aktualne Vlade. To nisu floskule, nego činjenice – zaključuje.
Ajde Vesna izmlati Ivana Anusica koji siri lazi protiv Skore on je podmukli kriminalac govori jedno a u glavi misli drugo