Društvo u kojem živimo sve teže diše, posrće, stenje pod teretom brojnih kriza. Posljednjih je mjeseci u fokusu naših života pandemijska kriza uzrokovana virusom COVID-19. Paralelno s tom pošasti koja je odnijela zasad 4500 života, građani Zagreba doživjeli su snažan potres u ožujku, recentnije je potresima zahvaćena i Sisačko-moslavačka županija, a mediji sve učestalije izvještavaju o poplavama u brojnim krajevima Hrvatske. Posljednji u nizu takvih kriznih slučaja poplave jest onaj u Vrgorcu u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a poplave su sve učestalije i na globalnoj razini i znanost ih veže za klimatske promjene.
No, postoji konsenzus u literaturi o katastrofama da je pripremljenost na njih, njihov učinak kao i sposobnost oporavka od njihovih posljedica – i klasno pitanje. Ukratko, oni na vrhu klasne hijerarhije u kriznim će se situacijama lakše snaći od onih na dnu. U tom kontekstu važno je postaviti pitanje: kako strukturno prepoznati tko čini one na vrhu, a tko društveno ranjive skupine te koji je njihov udio u Hrvatskoj, ali i kako se ljudi osjećaju vezano uz takvu klasnu strukturu?
Upravo ta pitanja središnja su tema istraživanja “Društvena stratifikacija u Hrvatskoj: strukturni i subjektivni aspekti”, čiji je nositelj Sveučilište u Zadru i koje je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost, a provela dr. sc. Karin Doolan predvodeći tim od 12 sociologa, psihologa i političkih ekologa, među kojima su i dr. sc. Mladen Domazet s Instituta za političku ekologiju, dr. sc. Branko Ančić s Instituta za društvena istraživanja i dr. sc. Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.
Premda je rad na projektu otpočeo prije više od tri godine, a sublimira podatke dobivene od tisuću ispitanika, uz 78 pojedinačnih intervjua s ljudima različitih klasnih položaja i iz različitih krajeva Hrvatske, elementarne nepogode i epidemija koje su ove godine pogodile Hrvatsku, pokazali su kako finalni rezultati studije nisu mogli stići u aktualnijem trenutku od sadašnjega.
A ti su rezultati pokazali jednu ne tako neočekivanu piramidu prema kojoj hrvatsko društvo na samome vrhu ima malu klasu društveno privilegiranih građana, nešto veći broj ljudi u sredini i većinu na dnu klasne hijerarhije, što znači da je više od polovice građana posebno ranjivo u kriznim situacijama, kakvima upravo svjedočimo. Neegalitarna društvena stratifikacija čini nešto više od polovice ispitanika ljutitima, a oko trećinu ispitanika tužnima.
Mjereno u postocima, na vrh društva zasjela je malobrojna klasa onih koji žive znatno bolje od ostalih i nju čini oko 12 posto ispitanika, ispod nje je srednja klasa s 29 posto ispitanika, zatim najbrojnija radnička klasa s njih 44 posto, dok je na dnu niža klasa s 15 posto ispitanika. U usporedbi s drugim europskim zemljama, prema Doolan, u Hrvatskoj postoji nešto manji udio ljudi na vrhu, nešto manja srednja klasa i veći udio onih na dnu klasne hijerarhije. Nasuprot tome, u skandinavskim zemljama primjerice najveći udio čini srednja klasa. Prema istraživanju, svaki deveti Hrvat ima visoke razine ekonomskog, kulturnog i društvenog kapitala, iako se većina njih smatra srednjom klasom.
– Pritom, klasa je “sklizak” pojam – upozorava voditeljica istraživanja, ali usprkos svim konotacijama i tome što će većini prva asocijacija uz “klasu” i “radništvo” biti socijalizam, ona će reći kako je istraživanje klasa i danas aktualno u međunarodnim istraživanjima jer identificira važan problem – neravnomjernu i nepravednu raspodjelu dobara u društvu. Napominje da se njihovo istraživanje o klasnoj stratifikaciji ne bavi “odnosom bogatih i siromašnih”.
– Klasna nejednakost ne uključuje samo prihode, odnosno što si netko može ili ne može priuštiti. Dakle, kada govorimo o klasi na vrhu koja živi znatno bolje od drugih u smislu da si mogu priuštiti privatne usluge u zdravstvu, imaju veću autonomiju u svom radu, putuju, imaju šire mreže poznanstava i češće su članovi stručnih i kulturnih organizacija, onda ne mislimo samo na one financijski “dobrostojeće” Hrvate već i na one s najvećom količinom svih kapitala, ekonomskog, društvenog i kulturnog – objašnjava Karin Doolan, izvanredna profesorica na odjelu sociologije Sveučilišta u Zadru.
Dakle, što to privilegirane čini privilegiranima i o kakvim kapitalima je riječ? Ta klasa na vrhu, prema očekivanjima, u velikoj mjeri ima plaće iznad hrvatskog prosjeka, posjeduje štednju i nekretnine vrednije od 108.000 eura. Obično su visokoobrazovani i žive u velikim gradovima. Roditelji pripadnika te privilegirane klase također su u većoj mjeri visokoobrazovani, što upućuje na procese klasne reprodukcije.
Gledano prema kriteriju profesija, u tu klasu ulaze izvršni direktori, profesori, liječnici, odvjetnici i toj društvenoj klasi pripada nešto više muškaraca. Na samom su vrhu piramide, očekivano, i političari.
– U klasifikaciji zanimanja koju smo mi koristili, političari pripadaju “menadžerima“. Zanimljivo je kako su sudionici istraživanja kao vrh klasne hijerarhije dominantno vidjeli “bogataše“ i “političare“, pri čemu se bogatima zamjera da su bogatstvo ili naslijedili ili se pak obogatili na korumpiranoj privatizaciji društvene imovine. Ljudi obično ne pomisle da vrh čine i stručnjaci koji su u poziciji moći – kaže profesorica dodajući da je, ipak, jedan njihov sugovornik izjavio da elitom smatra doktore i profesore.
Srednju pak klasu u Hrvatskoj čine osobe sa zanimanjima poput medicinskih sestara, malih poduzetnika i činovnika. Njoj pripadaju ispitanici s višim razinama ekonomskog, kulturnog i društvenog kapitala od radničke klase, ali manjim razinama od elite. Stariju srednju klasu čini 14 posto sudionika, a mlađu srednju klasu 15 posto. Mlađa je u prosjeku bolje obrazovana od starije, veći udio njih posjeduje štednju u odnosu na stariju srednju klasu i govore više stranih jezika. Žene i muškarci podjednako su zastupljeni u ovim klasama.
– U pristupu koji se temelji na zanimanjima u srednju klasu spadaju i poduzetnici, dok bi prema neomarksističkoj klasnoj analizi oni bili viša klasa jer posjeduju sredstva za proizvodnju, kupuju rad drugih i kontroliraju ga. U našem istraživanju poduzetnici su prema različitim ishodima, primjerice u korištenju zdravstvenih usluga u privatnom sektoru, sličniji menadžerima i stručnjacima koji su na vrhu klasne hijerarhije – tumači.
Zajedničko im je što i u većoj mjeri od ostalih grupa zanimanja procjenjuju da njihovo kućanstvo može zadovoljiti svoje potrebe ili, kako neki kažu, “spajati kraj s krajem“. U manjoj mjeri očekuju financijske poteškoće u budućnosti, iako bi taj odgovor u kontekstu pandemije vjerojatno bio drugačiji, a i od svih drugih grupa zanimanja procjenjuju nekretninu koju posjeduju skupljom.
– Naravno naše nalaze ne treba generalizirati na sve poduzetnike, ali čini se da u većoj mjeri uživaju viši životni standard, posebno u odnosu na radničku klasu – napominje dr. Doolan i dodaje da valja uzeti u obzir da istraživanje ove vrste ne može zahvatiti i tzv. gornji rep vrha klasne hijerarhije, one s najvišim ekonomskim kapitalom u Hrvatskoj.
Najprisutnija u Hrvatskoj, nalik drugim perifernim europskim zemljama, dakle, radnička je klasa. Tu skupinu čini najveći udio ispitanika, njih 43,9%, a Doolan naglašava da to nije više klasična radnička klasa koja radi u tvornicama, već su to konobari, vozači, automehaničari i manje kvalificirani radnici poput čistačica. U većoj mjeri su to osobe sa završenom strukovnom školom.
Kada se uspoređivalo hrvatsko društvo danas i u Jugoslaviji, spominjala se razlika u statusu radničke klase, i to s nostalgijom za vremenom kada je radnička klasa po sjećanju sugovornika živjela bolje nego danas.
Jedna je sugovornica rekla da je radnička klasa u socijalizmu bila “sveti“ pojam, a druga je spominjala “zaštićenu“ radničku klasu u to doba, ali se u odgovorima prepoznalo da je bilo razloga i za nezadovoljstvo radničke klase. Spominjale su se i razlike tijekom socijalizma: “Na primjer, u razredu smo bili svi nekako isti, samo je jedna učenica bila drukčija, imala je onaj VHS, samo ona je imala, jer njezin je tata bio profesor i on si je to mogao priuštiti.” Jedna od poruka bila je da danas radnička klasa ne uživa nikakav status.
Niža pak klasa, koju čini 14,9% ispitanika, u većoj su mjeri osobe sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem iz ruralnih krajeva i osobe starije dobi s vrlo niskim mirovinama, dok su po zanimanju češće kvalificirani radnici u industriji i poljoprivredi i niže kvalificirani radnici. Dok je u višoj klasi nešto veći udio muškaraca, u nižoj klasi je u uzorku veći udio žena. Prof. Doolan ističe da je za ilustraciju toga tko čini nižu klasu u Hrvatskoj dovoljno pogledati neke od slika starijih stanovnika potresom pogođenih područja u Sisačko-moslavačkoj županiji, neki od njih nikada u svom domu nisu imali struju.
Prema dobivenim nalazima, hrvatsko društvo nije egalitarno, ali ga ispitanici subjektivno procjenjuju još manje egalitarnim. Čak 54 posto ispitanika vidi malu elitu na vrhu, vrlo malo ljudi u sredini i najveći broj ljudi na dnu. Te razlike čine nešto više od pola ispitanika ljutitima, a oko trećinu ispitanika tužnima, dok je samo desetina njih indiferentna na to – objašnjava zadarska sociologinja Karin Doolan rezultate istraživanja svoga tima.
– Biti pripadnikom određene klase ne znači samo možeš li si ili ne možeš nešto priuštiti već i kako se osjećaš. U našim intervjuima klasnu pripadnost obilježavaju sram, zavist, prijezir, sreća, sigurnost i nesigurnost i nada. I ovo nije prvo istraživanje koje pokazuje da se u kapitalizmu radnička klasa, koja obavlja zanimanja ključna za funkcioniranje društva, češće od drugih klasa osjeća neuspješno i anksiozno u pogledu svog rada ili plaće – poručila je.
Istodobno, postoji svojevrsni prijezir prema političkim i ekonomskim elitama, u smislu da nisu zaslužili imati bogatstvo i moć kojima raspolažu. Stoga ne iznenađuje da je jedna stručnjakinja izjavila da joj je neugodno reći da pripada višoj klasi jer to ima negativne konotacije. “U svakom slučaju bih se po obrazovanju smjestila u tu višu klasu iako mi to izaziva neke loše konotacije pa mi je to teško izgovoriti.”
Istodobno, čini se da je srednja klasa poželjna “destinacija” za brojne Hrvate jer nju se doživljava kao klasu u kojoj ljudi dobro žive. Percepcija jednog od ispitanika iz srednje klase je sljedeća: “Državna administracija, oni zapravo malo rade, puno zarađuju... i zbog njih zapravo cijela ova Hrvatska, niža radnička klasa trpi. Jer su oni veliki blokatori napretka.”
– Jedna sudionica rekla je kako je sretna što je u srednjoj klasi. Drugi pak sugovornik iz privatnog sektora u srednju klasu smješta “uhljebe“ za koje smatra da su kočnica razvoju zemlje. Što se tiče niže klase, čija je česta slika prebiranje po kontejnerima, prema njoj sudionici iskazuju sažaljenje – kaže Karin Doolan.
Potom tumači kako u ovom istraživanju klasnu pripadnost, s jedne strane, čini zanimanje koje netko obavlja i njegov ili njezin položaj u tom zanimanju, odnosno je li osoba poslodavac ili zaposlenik. S druge strane, klasni položaj određuje količina ekonomskog, kulturnog i društvenog kapitala koji netko posjeduje. Tako razlike među klasama čini dominantni stupanj obrazovanja pripadnika određene klase, njihov prosječni mjesečni prihod, vrijednost nekretnine ili pak koliko je široka njihova mreža poznanstava.
– S obzirom na to da je sada aktualno pitanje našeg zdravlja i važnost dostatno financiranog, kvalitetnog i svima dostupnog sustava javnog zdravstva, važni su naši nalazi prema kojima se klasne razlike manifestiraju u pristupu zdravstvenim uslugama. Menadžeri i stručnjaci znatno češće od radničke klase obavljaju dijagnostičke i specijalističke preglede u privatnom sektoru jer su to troškovi koje si mogu priuštiti – objašnjava.
Istraživanje je zorno prikazalo i znakovit rascjep između toga kako se ispitanici klasno pozicioniraju i toga gdje objektivno pripadaju. Takav je rascjep, pokazalo se, najmanje prisutan među radništvom, dok se veći dio klase na vrhu vidi u srednjoj klasi, stoga se bitan dio projekta koncentrirao na činjenicu te razlike između subjektivne projekcije i objektivnog položaja. Za znanstvenike koji su proveli ovo istraživanje ta činjenica da se većina njihovih ispitanika klasno samopozicionira u srednju klasu nije iznenađujući nalaz.
– Štoviše, u skladu je i s drugim međunarodnim istraživanjima koja pokazuju da su se ljudi skloni pozicionirati u sredinu. Jedno od objašnjenja toga jest da opažajući ljude oko sebe možemo vidjeti i one koji žive bolje od nas i one koji žive lošije, a u našim najužim krugovima su oni koji su nam slični po prihodu ili pak obrazovanju, i to kod većeg broja ljudi vodi do dojma da su u sredini – kaže prof. Doolan.
No ako rezultate pogledamo pažljivije, dodaje, onda možemo vidjeti da, iako se nešto manje od trećine radničke klase samoidentificira kao srednja klasa, 45 posto u upitniku označava da pripadaju radničkoj klasi.
– U analizama na kojima sam radila s kolegom Ančićem s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu pokazalo se da su važni prediktori toga kako se ispitanici klasno pozicioniraju njihov stupanj obrazovanja, zanimanje, subjektivna procjena ekonomskog statusa te nešto što smo nazvali indeksom “klasne anksioznosti”. Oni nižih stupnjeva obrazovanja, radnici, koji teže “spajaju kraj s krajem” i koji se primjerice osjećaju tjeskobno kada se uspoređuju s drugima vezano za posao ili plaću, skloniji su iskazati pripadnost radničkoj klasi. Nalaz da se radnička klasa koja obavlja važne poslove osjeća tjeskobno u vezi svog posla ili plaće puno nam govori o društvenoj nepravdi – kaže prof. Doolan.
Naposljetku, valja reći kako je analitički pojam klase, koji je primijenjen u istraživanju, u velikoj mjeri u Hrvatskoj marginaliziran od početka 1990-ih. Doduše, zbog sjećanja na socijalističku prošlost neki i danas imaju viziju besklasnog društva. Kako je rekla jedna sudionica u intervjuu koji se provodio u sklopu projekta, ona bi voljela da “smo svi tu negdje” i to “vuče” iz socijalizma.
Uistinu, odgovori ispitanika iznimno su zanimljivi, poput: “Pa evo srednja klasa, kak’ bi to opisala… radimo, podmirujemo redovito troškove koje trebamo.” Na pitanje ispitivača, bilo je i ovakvih odgovora o pojmu klasa: “Što ona za mene znači, pa ono što klasa i jest. Razdvajanje bogatih od siromašnih.” Prilikom svrstavanja u neku od klasa, čulo se i ovakvih odgovora: “Što se tiče posla, plaćanja, financija – svakako spadam u radničku klasu”. A za neke klasa nije samo pitanje financija već i kulturnih praksi: “Kad sad gledam neke fine zagrebačke obitelji, nisam išla u muzičku školu, nisam učila sedam jezika od pete godine.” Nije teško pretpostaviti iz koje klase pristiže odgovor.
Evo kako ispitanici percipiraju višu klasu: “Ne moraju razmišljati o tome mogu li nešto ili ne mogu”, “Imaju sve račune plaćene”, “Bogataši ne znaju to svoje bogatstvo dijeliti”, “Nemaju nikakve empatije prema ljudima.” Neki ispitanici nazivaju ih snobovima tumačeći kako “nije prirodno da imaju više”, i kako su se “obogatili na društvenoj imovini” ili pak “naslijedili od roditelja”.
Istodobno, jedan od odgovora ispitanika uključuje i strah od fašizma zbog rastućeg jaza između onih na vrhu i nižih klasa: “Ako nestane srednji sloj, imate direktnu suprotnost između najbogatijih i najsiromašnijih i onda može doći do sukoba, do ratova i to je sad opasnost da fašizam dođe na vlast.”
Zanimljivo, u jednom broju međunarodnog znanstvenog časopisa posvećenom klasama urednik je konstatirao da je pojam klase u postkomunističkim zemljama zamijenio diskurs o nacionalizmu. Za Doolan, dominantni diskurs podjele prema nacionalnosti u Hrvatskoj, koja je zapravo izrazito homogena u tom pogledu (90% stanovnika se izjašnjava Hrvatima), zasjenjuje puno važnije pitanje klasnih podjela čije posljedice zahvaćaju najveći udio stanovnika Hrvatske. No, to je tema kojoj valja posvetiti neko novo opsežno istraživanje.
Problem sve izraženijih društvenih nejednakosti na globalnoj i nacionalnoj razini privlači pozornost kako znanstvenika tako i donositelja javnih politika i medija, kojima prof. Doolan zahvaljuje što su prepoznali ovako važnu temu. Rezultati ovoga projekta bit će na korist i zanimljivi znanstvenicima koji se bave klasnom analizom, donositeljima politika i nevladinim udrugama koje se bave temama vezanima za socijalnu pravdu. Ali i svima onima koji bi se mogli zamisliti nad, sada, znanstveno dokazanom tezom da je, s obzirom na kapital koji je potreban za nošenje s kriznim situacijama, više od polovice hrvatskog stanovništva posebno ranjivo. A to stavlja veliku odgovornost na one koji odlučuju o pripremi i oporavku od kriznih situacija.
Ti koji su plaćeni u državnim ustanovama kao i političari neosjeću nikakve posljedice kao radnici i namještenici koji kroz porez moraju zaraditi prvo za navedene,a sa ostatkom tkz.netom pokušavaju podmiriti svoje osnovne potrebe.Treba radničku klasu rasteretiti a birokraciju smanjiti.