Mnogo reakcija izazvala je moja kolumna u kojoj sam zaključio da bi bilo stvarno ridikulozno na prisegu “Tako mi Bog pomogao” tjerati nekog ateista, ako se – ne dao Bog i hrvatski građani – jednom ipak dogodi da takav bude izabran za predsjednika.
Od pljeska oduševljenih što je to netko “napokon izgovorio” do negodovanja zbog takve javne diskriminacije s moje strane. Napisao sam to napola u šali, svjestan, pa i pomalo željan reakcije na tu provokaciju. Veli se da u svakoj šali ima pola istine, a ova potvrđuje to maglovito pravilo.
Što bi se to, dakle, kobno dogodilo da Hrvati za predsjednika izaberu, da prostiš, ateista? Ako ništa drugo, trebali bismo napisati alternativnu prisegu bez prijetvornog izgovaranja imena Božjeg. Dakle, nitko ne bi išao s motikama pod prozore predsjednika-ateista, ako ga Hrvatići na demokratskim izborima izaberu. Jer, ako (možda) i nije volja Božja, jest ljudska. A ljudi imaju demokratsko pravo – i navadu – pogriješiti.
Što će i koga će naša djeca u nekoj (ne)doglednoj budućnosti birati i kako će politički ter na ine načine bludjeti, možemo samo nagađati. U talogu najcrnje turske kave možda neka gatalica već sad vidi da će jednog dana milošću božjom predsjednik svih Hrvatića i Hrvatina biti gej Srbin. A možda nam ipak nešto prije toga predsjednica bude crnkinja ateistica, ili vudu svećenica, tko zna.
Progres nikoga ne čeka. No, možda bismo umjesto u dalekozor mogli pogledati u retrovizor? Nije li nam se neki sličan “crni scenarij” možda – već zapravo i zbio? U nizu hrvatskih narodnih i nenarodnih vladara od stoljeća sedmog bijaše mnogo njih koje se ne bi moglo nazvati jaganjcima Božjim, a sad se sigurno vrte na mnogo toplijem mjestu, na kojem ne pomaže ni najjači UV faktor. No samo jedan je javno ratovao protiv Boga – antiteist Josip Broz, iako kruži predaja da se i on na samrtnoj postelji pokušao s njime pomiriti.
Posljednja pomast za svaki slučaj! Da u paklu prebrzo ne izgori. Sljedeći nam je bio Titov odmetnuti najmlađi general Franjo Tuđman, baš onaj koji je u prisegu ubacio ljevičarima svetogrdno “Tako mi Bog pomogao”. Za njim još jedan bivši komunist, Veliki Detuđmanizator, koji se na Boga kleo i oltare ljubio. No, ako nije sam u kadru, za Stipicu Mesića nikad nisi siguran govori li on to stvarno – ili samo otvara usta.
Nema u visokoj politici čovjeka koji je izveo više U-zaokreta nego on. A Hrvatići ga, eto, izabraše čak dva puta! I kao da nije bilo dosta bivših komunista koji se i dalje zaklinju u ubojicu s osmijehom, nakon njega izabraše čovjeka koji iz SKH nikad nije ni izišao. Ivo Josipović sebe je predstavljao kao agnostika, čovjeka koji pomirljivo dopušta da Boga ima, samo što se u to osobno još uvijek nije uvjerio. Pristojno i tolerantno, civilizacijski minimum u društvu u kojem njih 92,96 posto sebe vidi kao vjernike.
Oni u najmanju ruku zaslužuju predsjednika koji će baš u svakom trenu uvažavati taj podatak! No, evo, sad se baš taj Josipović pridružuje zahuktaloj kampanji protiv navodne klerikalizacije te javno diže glas protiv religijskog programa na HRT-u, na sam dan Velike Gospe, uz mrzovoljnu primjedbu da Hrvatska “nije katolička džamahirija”! Na stranu to što iz te izjave probija neznanje, jer džamahirija je tek arapski naziv za sekularnu res publicu, suprotno nekom talibanskom kalifatu, sad očito imamo pravo pitati – je li agnosticizam zapravo samo krinka za još jednog ateista-antiteista koji se prošvercao na Pantovčak.
Josipoviću očito teško pada medijska tamna strana Mjeseca na kojoj se zatekao nakon vlastite deložacije s Pantovčaka pa, ironizirajući deložaciju Tita s Kazališnog trga, veli da bi “punokrvna domoljubna bratija” sada trebala sa “svakog poštenog hrvatskog stola” deložirati i “sumnjivi” Badelov pelinkovac i Kraševu Domaćicu.
Dakle, Josipović, onaj koji je u kampanju drsko krenuo ispod ploče s imenom maršala Tita! Ovo je još djetinjastije od onih koji vikali: “Uzet ćeš Titu trg, vrati onda društveni stan” ili “Vratimo Istru Italiji”. Usput, Badel je osnovan 1862. , a Kraš 1911., kao što je i većina soc-giganata izrasla na temelju otetog.
No, sve da je Tito i osobno pekao rakiju i birao trave za pelinkovac te mijesio tijesto za Domaćicu, kakvo to veze ima sa slavljenjem čovjeka izravno odgovornog za masovne zločine i 45 godina totalitarizma? U momentu kad na Bernardića više nitko ozbiljno ne računa, Josipović bi se uskoro mogao naći u ringu s Milanovićem u borbi za šampionski pojas novog-starog lidera “socijaldemokracije”, a utrka za osvajanje Pantovčaka čini se kao dobra platforma za rekonkvistu takve pozicije. Kolinda Orleanska bi tako mogla biti izložena unakrsnoj vatri ateističkog dvojca, a sama neće smjeti jednakom mjerom uzvratiti. Neće nam biti dosadno.
Ovakvi članci ne bi se mogli dogoditi, pošto bi bili suvišni, kada bismo jednom navijeke uspjeli pogledati u zrcalo i obračunati se s prošlošću (u pozitivnom smislu riječi) kao što su to onomad učinili Nijemci. Dakle: neovisno, samo po činjenicama analizirati dva režima - Titov i Pavelićev izreći ono što doista jest bilo, pa krenuti naprijed, oslobodivši se bauka prošlosti. Dokle ćemo još žvakati probleme 90 godišnjaka, a usput nam gaće tranjave i u dronjcima, što opet samo ne primjećujemo?