Dok se još nije bio ni spustio u zagrebačku zračnu luku, u dijelu
medija počela su nagađanja hoće li se Zvonko Bušić baviti politikom.
Kada se Bušić spustio i nakon tri desetljeća izbivanja otputio malo u
razgledanje domovine, počele su nove priče, tj. može li se i smije li
se on baviti politikom. Premda Bušić nije rekao ni da hoće ni da neće,
počela su protivljenja bilo kakvoj mogućnosti da se on bavi politikom!
Pogotovo nakon što je premijer Sanader rekao da “nema nikakvih prepreka
da se Zvonko Bušić, ako to želi, bavi politikom”. Nakon toga oni koji
se protive takvoj mogućnosti počinju strategiju preventivnog odvraćanja.
Nakon što je premijer eventualno Bušićevo bavljenje politikom prepustio
samom Bušiću i zakonu, u hrvatski je medijski prostor odmah pristigao
tekst iz Amerike, iz The New York Timesa, koji je obnovio stare sumnje
da je Bušić imao veze s eksplozijom bombe postavljene 1975. godine na
aerodromu La Guardia, kada je poginulo 11 ljudi. Usprkos tome što te
sumnje nikada nisu dokazane i što to konstatira i NYT, tekst je iz
Amerike ipak objavljen i u Hrvatskoj. Slučajno? Sve je to već viđeno, a
osobito korišteno kada se nastojalo javno proskribirati generala Antu
Gotovinu, kada ga se iz ratne legende željelo pretvoriti u moralnu
nulu.
Iz Francuske su zaslugom „istraživačkog novinarstva“ najednom počeli
pristizati „nedvojbeni dokazi“ prema kojima je tada još “nelocirani“
general trebao biti sveden na pljačkaša, „kradljivca dragulja“, a
zapravo na tata i vucibatinu. Pretvaranjem generala u lopova željelo se
poručiti kako Hrvatska zapravo treba biti sretna da se takvoga
„probisvijeta“ riješi, da ga se uhiti a da nitko pristojan i normalan
ne protestira. Sada se, izgleda, isti psihološki i medijski model kani
primijeniti i na Zvonka Bušića.
Strategijom preventivnog odvraćanja Bušića se želi spriječiti da se
bavi politikom. Da se to čini „zbog demokracije“, vjerojatno je samo
izlika. Vjerojatnije je da su neki drugi, nedemokratski, razlozi
posrijedi. Pa čovjek nigdje nije ni rekao da se kani baviti politikom,
a već je počela medijska hajka! Da je čak i kazao da je odlučio ući u
politiku, kako bi mu se to moglo zabraniti?! Po kojem zakonu i po kojem
zakonskom paragrafu?!
Tvrdnja da je Bušićevo ostajanje izvan politike „u interesu
demokracije“ jer da je on „ipak terorist“ možda bi i bila uvjerljiva da
nije već poodmakle programirane medijske histerije glede Bušića. Ovako
je to protivljenje samo izlika. Bušić je u Hrvatskoj postao „ustaša“,
kao što je bio i u Jugoslaviji nakon otmice američkog aviona!
Pa su zapravo „ustaše“ i oni koji su ga na zagrebačkom aerodromu
dočekali nakon izlaska iz američkog zatvora. U toj „ustaškoj grupi“
bili su i nekadašnji saborski zastupnici – Dražen Budiša i dr. Anto
Kovačević. Postali su krivi što su došli na aerodrom! No, oni su barem
ostali dosljedni svojim uvjerenjima. Jer, ako su 1999. u Saboru bili za
puštanje Zvonka Bušića, bilo je logično i ljudski da su ga došli i
dočekati.
Nisu prije devet godina Budiša i Kovačević bili jedini koji su u Saboru
tražili Bušićevo puštanje na slobodu. Samo je „istraživačko
novinarstvo“ zaboravno i lagodnije mu je napasti njih dvojicu što su
dočekali „jednog terorista“, nego spomenuti da su za puštanje istog
„terorista“ zajedno s njima bili i Račan, Tomčić, Jakovčić, Gotovac...,
da su se za Bušićevo puštanje angažirali i nekadašnji predsjednik HHO-a
Danijel Ivin i direktor HHO-a Srđan Dvornik.
Koliko je pak sam pojam „terorist“ plauzibilan, rastezljiv i relativan,
vidi se i po tome što su kao „teroristi“ svojedobno slovili i Ben
Gurion, Josip Broz Tito, Jaser Arafat, Menahem Begin, Nelson Mandela...
Čak i Vlado Gotovac! Tko ne vjeruje neka pogleda Gotovčev „Moj slučaj“.
Tko nakon svega što je Bušić prošao, i nakon što nigdje nije rekao da
se kani baviti politikom, od njega pravi politički slučaj?
BIJEDA POLITIKE
