Rovinjski i rabački hotelski domaćini na svojim prvim gostima iz Češke, u proljeće ratne '92., mogu zahvaliti ljudskosti gradskih vlasti Splita davne '68. godine. Važno mjesto u priči ima i ruska intervencija u tadašnjoj Čehoslovačkoj, ali sretnog kraja ne bi bilo da nije bilo tada mladog češkog građevinskog inženjera Zdeneka Honeka kojeg je početkom važne i turbulentne '68. u Split doveo posao. Bio je zaposlen u željezari Vitkovice u Ostravi, jednoj od najvećih u Europi, a naša je tadašnja vlast jednu zamislila baš na kaštelanskoj rivijeri. Tim čeških projektanata čudio se da netko takvu divotu želi nagrditi željezarom. Svojim su domaćinima to i rekli: "Dođite u Ostravu da vidite koksaru, visoke peći, da shvatite što je to. Takvo što u ovom prekrasnom zaljevu bila bi katastrofa!". Pripreme su svejedno nastavljene, tim čeških stručnjaka radio je u Hrvatskoj više od pola godine, a onda je sve stalo jer su Rusi ušli u Čehoslovačku.
Željezara nikad nije niknula, a jedan od članova češkog projektantskog tima, spomenuti Zdenek Honek, prebacio se dvadesetak godina poslije te epizode u turizam. Za Večernji list priča zašto je njegov turoperator Vitkovice tours specijaliziran za putovanja u Hrvatsku i kako je na odmor u našu zemlju doveo gotovo milijun Čeha.
– Točnije, 900.000. Zasad. Za sve je, na neki način, presudna bila ta '68. i ruska intervencija koja me zatekla u Splitu. Bilo je ljeto, kolovoz, na Jadranu su bile tisuće Čeha i Slovaka. U tom trenutku nije bilo govora o povratku, a kako i ostati u Hrvatskoj? Ljudi su bili bez novca, smještaja, s nešto malo odjeće... Tih se dana odigralo ono što me nepovratno povezalo s vašom zemljom. Tadašnje splitske vlasti pozvale su nas projektante da pomognemo, jer smo mi već pomalo govorili hrvatski. Dali su nam doslovce torbu novca i popis obitelji koje će primiti te ljude. Naš je zadatak bio nabaviti što kome treba, od hrane do cipela, i odvesti ih na zapisane adrese. Splićani su naše ljude primali kao svoje rođene, sjećam se tih scena, otvorili bi širom ormar i rekli: "Uzmite što treba". To su bili nevjerojatni dani i nezaboravne slike koje su mi se usjekle u srce. I kad je kod vas počeo rat, nisam se dvoumio.
Dug prema Hrvatskoj
Kako ste od građevine i željeza došli do turizma?
Početkom devedesetih u Češkoj se počela razmahivati privatna inicijativa, pa sam i sam razmišljao u tom pravcu. Rat u Hrvatskoj pratilo je, pak, povlačenje svih velikih agencija koje su dotad prodavale aranžmane kod vas, a od Jadrana su odustali i Čedok i drugi češki organizatori putovanja. Ja sam odlučio krenuti u suprotnom smjeru. Činilo mi se to kao prilika, a zbog dobrote koju sam doživio u Splitu to sam i dugovao Hrvatskoj.
Hrvatska je bila okupirana, puna prognanika i unproforaca... Kamo ste slali prve turiste iz Češke?
– Prve godine, bila je to '92., prve su grupe u proljeće išle u rovinjske i rabačke hotele. Odmah te sezone imali smo oko tri tisuće putnika u Hrvatsku. Bili su oduševljeni, svima su pričali da im je bilo prekrasno, da su uživali sami na plaži i da nije skupo.
Kako ste pridobili Čehe da krenu na odmor u zemlju u ratu?
– O tome bih mogao ispričati cijeli roman. Kad sam se odlučio za turizam i Hrvatsku, osnovao sam agenciju i ubrzo, '91., nastupio na sajmu turizma u Pragu. Imao sam mali štand, dva sa dva, na kojem sam rukom ispisao "Chorvatsko". Mediji su bili puni ratnih vijesti iz Hrvatske i mnogi su mi se smijali: "Gle budalu, nudi Hrvatsku.". U čudu su bili i istarski hotelijeri kad su na sajmu ugledali moj štand i mene: "Vi nudite Hrvatsku? Zašto? Znate da je kod nas rat?!". Upravo su oni uskoro postali moji prvi poslovni partneri u Hrvatskoj. Za početak sam organizirao studijska putovanja za češke novinare, a općenito sam u promociju morao jako puno ulagati. I truda i novca. Samo što se radija tiče, zakupio sam 57 emisija s prilozima o Hrvatskoj, koji su emitirani tijekom dvije godine. Povrh svega, morate znati da su Česi više avanturisti nego klasični turisti.
Krivo tempirao
U promociji vas nije uvijek pratila sreća. Dolazak potpredsjednika češke vlade na odmor u Hrvatsku '95., koji je trebao biti sjajna reklama za Jadran, pao je između Bljeska i Oluje?
Točno, ali tko je to mogao znati. Osim potpredsjednika vlade doveo sam tada u Dalmaciju i direktora Škode. Dobili su puno publiciteta, s Nikom Bulićem smo nakon Bljeska održali veliku konferenciju za novinare, odaslane su pozitivne poruke da je to kraj rata, a onda se ubrzo sve okrenulo.
Kad se poslovanje s Hrvatskom normaliziralo i kako ste doživljavali to da se na Čehe, makar su se pokazali jako odanim gostima, gledalo i podcjenjivački?
Moglo bi se reći da se sve smirilo i normalno se moglo poslovati od '97. godine nadalje. Podcjenjivanje i proglašavanje turista iz nekih zemalja gostima prve kategorije, a to za mnoge nisu bili Česi, jako me pogađalo. Ali moram reći da su to bile i godine u kojima je često i obični neprofesionalizam kumovao tome da se Česi osjete manje poželjnima. Recimo, mi smo znali već u siječnju poslati hotelu potvrdu da naša grupa stiže u lipnju. Kad bi naši gosti došli, nitko o tome ništa nije znao, jer je netko našu najavu jednostavno zaboravio izvaditi iz ladice. Bilo je, naravno, i situacija da je namjerno zabašurena kako bi hotel imao mjesta za Nijemce, Austrijance i sl. Neki su hoteli bili nekorektni tako da su, recimo, njemačkoj agenciji ostavili mogućnost prodaje sobe do tri dana uoči dolaska gosta, a mi bismo prodaju morali zatvoriti dva tjedna ranije. Ali, i to je prošlo, danas bez problema zakupljujemo hotelske sobe od Umaga do Cavtata, od jeftinijih do najskupljih.
Češki turisti se više ne uklapaju u rasprostranjenu predodžbu o siromašnijim jadranskim gostima?
Puno se toga u Češkoj promijenilo u posljednjih dvadesetak godina. Početkom devedesetih, recimo, prosječna je plaća u Češkoj iznosila dvije-tri tisuće kuna. Danas ona prelazi tisuću eura. Krize nema, češko gospodarstvo raste, Česi putuju po cijelom svijetu, odlaze i u druge mediteranske zemlje, ali rado se vraćaju hrvatskoj obali. Srednja klasa često dolazi dvaput godišnje na Jadran: u lipnju, pa ponovo u rujnu. Hrvatsku obalu vole svi, od onih koji žive prosječno do najbogatijih. Pogledajte samo marine, nema nijedne da u njoj nema puno jahta s Česima, bilo da su njihove ili u najmu.
Vole li češki bogataši pokazivati svoje bogatstvo, poput, recimo, Rusa?
– Ne baš. Na Česima ćete rijetko vidjeti skupu odjeću. Dobre automobile vole, ali njima često umjesto u luksuzne hotele idu na odmor u kamp-kućice. Dosta im je gradskog komfora i betona, žele biti desetak dana, dva tjedna u kratkim hlačama i japankama, u prirodi. A moram vam reći, posebno, osim ljepote prirode, na odmoru cijene mir i tišinu. Za to su spremni debelo platiti i mnogima bi bilo žao da Hrvatska postane nekakva party-destinacija...
Vi ste sad na dugom, više nego zasluženom odmoru u Dalmaciji, posao ste prepustili dvojici sinova?
Manje-više. U iznajmljenom stanu ovdje u Baškoj Vodi živim veći dio godine, a tu imamo i ured. I dalje sam direktor, sinovima pomažem oko nekih strateških odluka i kadrovskih pitanja, a priskačem i svakodnevnim savjetima. Ostalo vrijeme se odmaram i uživam, a za koji dan ću na vašoj obali proslaviti i 75. rođendan.
>> Što drugi dio 'Sonje i bika' može učiniti za hrvatski turizam
>> Šibenik: Kako je ružno pače Dalmacije postalo turistički hit
A koji je pak ovaj ja se stvarno pitam jesmo li mi hrvati koji smo branili domovinu i ginuli manje vrijedni i pun mi je kufer tih golfera i volontera pa otac mi je bil hrvatski vojnik u drugom svjetskom ratu a brat pokojni nazalost zatvaran i evo i ja sam nekakvi ocito mali branitelj i nemamo nista i kog vraga ovi izvana hoce kaj im je kaj hoce i oni i onaj glavni u zagrebu dajte shvatite da je svaki hrvat u domovini pruzil otpor i zato smo oostali i poklonite se i dajte nam mira tamo daleko