OTKRIO SAM THOMPSONOVU TAJNU
Opatovina (kolovoz 2024.)
Od vina ispijenog u našim druženjima moglo bi se napraviti manje akumulacijsko jezero.
Pokrenule bi se turbine. Punile električne limuzine.
Sad Zlatko Vitez i ja sjedimo u kuli na Opatovini.
Uz vodu, santu leda i kavicu.
Sve to u ranim jutarnjim cajtima.
Kako bismo izbjegli okrutne Vakuline vradžbine.
Nostalgičnih prisjećanja kol’ko o’š.
– Godišnjica je smrti tvog kuma Arsena – startam.
– Isuse, još malo pa bu 10 let kak nije s nama.
– Najdraža mu je bila tvoja izvedba njegovog “Angeluša”.
– Uvrstil ju je na CD najboljih izvedbi njegovih šansona.
Kažem Zlatku da je i meni “Angeluš zvoni prihaja noć, mesec z lampašem obećal je doć” njegova najdraža pjesma.
– Sam se ne bi mogel odlučit. Drag mi je “Listek od tam”, pa “Zagorska zorja”, pa…
Stihove za “Zagorsku zorju” napisala je ona sjajna pjesnikinja koja je s 15 let mom susedu Zvonku Špišiću gurnula u kaslić “Suze za Zagorske brege”.
I pobegla.
Ana Bešenić.
Malo ću se narcisoidno pohvaliti kak je Ana i mene ubacila u svoju poeziju.
Točnije, moju kolumnu iz Večernjaka koju je rado čitala.
Vitez čačka po mobitelu i pušta mi snimak njegova nastupa s Thompsonom pred 50.000 ljudi na Poljudu.
– Bilo je to veličanstveno, emotivno i domoljubno. Izveli smo skup pjesmu “Maranatha”.
Guglam. Ima oko milijun pregleda.
– Što znači Maranatha? – znatiželjan sam.
– Aramejska riječ koja znači “Gospodine dođi”.
– Prvi put si srel Thompsona u Gavelli?
– Upoznal sam jednog mladog simpatičnog ratnika. Nije imal prednje zube, a njegove “Čavoglave” zvonile su Hrvatskom.
Sjetim se kako smo se kasnije skup družili kod Nikića na igralištu Save.
Stanko Jerkić častio nas je bakalarom.
Uz domaćina Vitez, Pavo Kremenić, Braco Vukšić, Goran Grgić, Marko Perković Thompson i moja sveprisutna znatiželja.
– Otkrit ću vam jednu tajnu. Al’ neka ostane među nama. Upravo sam sa Zdravkom Mamićem dogovorio koncert na Maksimiru – pohvali se Thompson.
Nismo se otprije poznavali.
I, naravno, nije imao pojma da sam novinarčić.
Vijest je to koja zaustavlja rotaciju.
Dežurnim curkama u Večernjaku izdiktirao sam odmah ekskluzivu.
I dok smo papali zadnje zalogaje bakalara, već je naslovnica “Thompson u Maksimiru” bila u tisku.
Uz destiliranu vodicu na Opatovini pričam Zlatku kako su mladi dinamovci oduševljeni predstavom “Kavana na Opatovini”.
– Baš smo uživali i lijepo se zabavili – prepričavam što mi je rekao trener Ico Banović koji je doveo plave nade na Histrionsko ljeto.
I na rastanku pitam Zlatka što on i Gigo spremaju za iduće, jubilarno, ljeto.
– “Muke po Iveku” Nine Škrabea.
Podsjećam, 50 je godina Histriona, 40 godina Opatovine, 75. rođendan Zlatka Viteza. A bogme i njegov mladi nasljednik Ivan Goran Vitez puni okruglih 50 let.
Bit će veselo.
– Bumo si tad ipak spili jenu kupicu Histriončeka – zaključimo druženje uz vodu Nacek i ja.
UMRLA NAJSTARIJA ČLANICA DINAMA
Svagdje pomalo (kolovoz 2024.)
Kad bakica umre u 93. godini, kažu da je otišla u sudačkoj nadoknadi.
To pogotovo vrijedi za najstariju članicu Nogometnog kluba Dinamo. Jelicu Galović.
Stigla je za nju iz Maksimirske 128 čestitka za 93. rođendan.
Umjesto slavljeničke torte, ispraćaj u Slavonskom Brodu, koji je tog dana s 39 Celzijevih stupnjeva, uz Knin, bio najtopliji grad u Hrvatskoj.
Našu Jelicu u Božje visine ispratio je tamnoputi svećenik koji je prije 15 godina doplovio iz Afrike.
Odlično špreha naški. Pa se raspričao. Oznojivši dobro sve one koji su ispraćali najstariju članicu Dinama.
Da se u daljnjem tekstu ne udaljavam od sporta začinjenog vjerom, pobrinuo se moj prijatelj Ante Vrdoljak.
– U Dobrinju, kraj Aržana, slavilo se 25 godina od zaređenja Alojzija Čubelića.
– Ne zvuči mi poznato.
– Kad nisi dobro informiran jer Alojz je bio član svećeničke nogometne reprezentacije Hrvatske koja je bila prvak Europe – objasni mi Vrdoljak.
Naravno da se usput pohvalio i svojim kartaškim umijećem.
– Braća Dario i Josip Šimić redovite su mi mušterije. Razvaljujem ih u beli. Dobili su jednu jedinu partiju pa slave.
U finišu ovih paklenih vrućina javio mi se serijom fotki Damir Škaro.
On sa suprugom uživa u Engleskoj.
– Frende, ovdje u Manchesteru u podne je 21 stupanj. A kod nas, čujem, pakao.
Uzvratim kako sam mu zavidan.
A stiže i slika ispred stadiona Manchester Cityja.
Škaro ispod velikog spomenika nogometašu. Nisam pogodio o kojem se igraču radi. Sve dok mi oni informiraniji od mene ne rekoše da je u pitanju Vincent Kompany. Trenutno prvi trener Bayerna.
Ne znam što mi čekamo s podizanjem spomenika Luki Modriću.
Treba li to objašnjavati?
VEZANI ČLANCI:
KULINARSKA POEZIJA TAČA I BOBE ŽIVOJINOVIĆA
Restoran Tač (kolovoz 2024.)
Dva puta sam se iz ove Božje peke sklonio u zagrljaj restorana Tač. Na dašak klime i zalogaj kulinarske divote.
Mala ekipica na čelu s gastronomskim šmekerom Reneom Bakalovićem utapala se u novoj kulinarskoj poeziji gazdarice Vesne.
– Ovo je nešto bajkovito dobro – nakon prvih zalogaja ushićen je bio Rene.
Dohvatili smo svi mobitele i slikavali magičnu klopu na stolu.
– Vesna je to kuhala po receptu Bobe Živojinovića. Obrazi od teleće glave u ovitku s tripicama – objašnjavao nam je gazda Tihomir.
I baš kako spomenu Brenina supruga, eto na vratima restorana Gorana Ivaniševića s prelijepom suprugom Nives i njihovim slatkim sinčićem Oliverom.
– Ti imaš lajnu k’o da aktivno igraš – presretnem ga.
– To ti je tako samo izvanka. Iznutra sam dosta istrošen – uzvrati Goran.
Papali smo zadnje zalogaje obraščića u tripicama kad stiže Bruno Orešar. Još jedan bivši tenisač.
– Zaželio sam se pravog povrća u Taču. Na moru sve industrija bez okusa – reče i navali na salatu.
Prisjetimo se njegovih teniskih mečeva s predsjednikom Tuđmanom.
– Je li istina da je Ćiro sudio mečeve i sve Francekove lopte koje su bile vanka sudio kao dobre?
Bruno se nasmije i potvrdi.
Ma, živi vrag je bio taj čovjek s licem Delona i dušom demona. Fali nam svima. Pogotovo Daliću. Jer više nema džokera zovi.
Uz knedle sa šljivama kažem Bakaloviću kako ga nema na televiziji.
– Prelazim u virtualni svijet portala – kratko objasni.
Poslije deserta Jura zove Brijune. Tamo nakon Tita i Tuđmana stoluje Duško Ljuština.
– Pečemo odojka pa ako nemaš ništa pametnije, pozvan si – nagovara ga Jura.
Čujem da se Dušku baš i ne napušta rajsko otočje radi pajceka.
Mi smo i njega smazali. Makar onaj okus telećih obraza i tripica nemo’š s ni s čime usporediti.
S nama su ovaj put i dečki iz Paganini benda. Rale i Vlado.
Gitaru i harmoniku zamijenili su noževima i vilicama. I guslaju. S beštekom po odojčeku.
– Vesna je u Sarajevu na rođendanu Emira Hadžihafizbegovića – kaže mi Tihomir.
Fali gazdarica, ali ne fali nam apetita.
P. S.
Pio se čuveni Štemberger Cviček.
A za štimung se pobrinuo raspjevani Mladen Čoza.
GALERIJA Nova serija Nove TV inspirirana je istinitim događajem, a priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim
