Antu Čačića sreo sam neposredno nakon Eura 2016. Sjedio je ispred Charlieja u Gajevoj za stolom s Ćirom Blaževićem i Tomom Horvatinčićem. Ostavljao je tom prilikom, sjećam se toga jako dobro, dojam totalno rastresenog čovjeka. Svađao se s Ćirom o tome - pazite, molim vas, ovu ludost - tko je od njih dvojice bolji trener. Tom je prilikom izvlačio neku izmišljenu statistiku kako je on, zapravo, najuspješniji reprezentativni izbornik, a ovo svoje prerano ispadanje s Eura pravdao je nedostatkom sreće.
"Da Prosinečki nije dao onaj slučajni gol Jamajci…", buncao je vidno uznemiren, "ti, Ćiro, '98. ne bi prošao ni skupinu!" Ćiro i Tomo su ga gledali kao da mu nisu sve daske na broju! U tom trenutku kraj Charlieja prolazilo je nekoliko geliptera, tipičnih pripadnika nekih adolescentskih podgrupa BBB-a, a koji su odjedanput sasvim neprimjereno počeli vrijeđati Čačića.
"Jebo te Mamić!", rekao mu je neki balavac kojemu Čačić može biti otac, a drugi, također balavac, nadovezao se s nekim još jadnijim psovkama. Čačić, koji je i bez te provokacije bio na rubu živaca, argumentacija mu naime nije držala vodu, nikako nije mogao ignorirati te ružne uvrede. A, što se mene tiče, bez obzira na to što protiv Portugala nije na vrijeme uveo Pjacu u igru, nije to ni trebao… Uzvraća im Ante stoga, onako refleksno, nešto u smislu da su neodgojeni. "Sram vas može biti!", dobaci još za kraj nastojeći obraniti svoju čast.
Njihove uvrede, međutim, nakon toga su postale još glasnije, a u jednom trenutku su njih dvojica, trojica, koliko ih je već bilo, i krenula prema njemu tražeći, kako mi se učinilo sa susjednog stola, fizički obračun. Majka mog osnovnoškolskog prijatelja Tonija, koji je također opušteno sjedio sa mnom za tim susjednim stolom tijekom ovih zbivanja u Gajevoj, predaje u nekoj osnovnoj školi zajedno s Čačićevom suprugom. Dobre su kolegice, pa čak i prijateljice, a Ante joj se već nekoliko puta - kada bi dolazio po svoju suprugu nakon nastave - ponudio da i nju odveze kući kako ne bi morala čekati autobus.
Navodno, govorio mi je Toni svaki put kada bi ga ja kritizirao za vrijeme gledanja njegovih utakmica, nije loš čovjek. Ovo ne pišem kako bih amnestirao dobrog Antišu za loš rezultat na Europskom prvenstvu, već samo kako bih otkrio Tonijeve motive da u trenutku kada su oni balavci nasrnuli na čovjeka od nekih šezdesetak godina, i koji se, eto, u nekoliko navrata fino ponio prema njegovoj mami, skoči od našeg stola i stane u njegovu obranu.
Toni je jednog od njih uhvatio za žgoljavi vrat, a drugoga odgurnuo lijevom rukom. Treći, koji je u početku isto bio tu negdje, odjedanput je nestao. Ustao sam i ja, više kao podrška Toniju nego Čačiću, a ovi momčići su zbog brzine i žestine naše reakcije valjda pomislili da smo neki Čačićevi bodyguardi. Ni u najluđim snovima, naime, nisu mogli zaključiti da Čačićeva supruga radi s Tonijevom mamom u školi… Prije nego što se Ćiro uspio dignuti iz udobne Charliejeve fotelje, te svojim autoritetom primiriti cijelu situaciju, momci su uz neke dodatne prijetnje i uvrede dali petama vjetra te nestali u obližnjem Marićevom prolazu.
Besplatno piće se, bez obzira što mislili o Tomi i Antiši, u centru grada ne odbija... Nedavno imenovanje Čačića za trenera Dinama ponovno me podsjetilo na ovaj mali eksces od prije šest godina. Svijet se u međuvremenu promijenio iz temelja, a Hrvatska i Zagreb, sigurno ste primijetili, skupa s njim.
Dovoljno je da se svatko od vas samo osvrne oko sebe i pokuša usporediti svoj sadašnji život, ili barem ono što takvim nazivamo, s onim iz 2016., ukoliko se toga uopće uspijemo prisjetiti.
Jedino se, kako mi se čini u svjetlu ove nove sportske informacije, u Dinamu ništa nije promijenilo. Iako sam navijač pomenutog kluba, te u ovom Večernjakovom legendarnom prilogu Ekran, koji upravo čitate, djelujem kao dopisnik iz centra Zagreba, na ovako neke demonstracije sile i samovolje ne gledam s nimalo simpatija. To da se himna moga kluba iz "Plavi! Plavi!" polagano mijenja u "Ne može nam nitko ništa", ponekad u meni izazove zavist za dopisnikom sa, što ja znam, splitske rive, riječkog korza, osječke promenade ili nekog drugog šetališta u jednom od mnogih gradova gdje domaći klub ipak malo više uvažava svoje vlastite navijače.
Pa ipak, kada za mjesec dana ponovno dođe u Charlie, ovaj put doduše samo s Ćirom, pa se ponovno počne pravdati kako je za loš rezultat zbog nedostatka sreće, te da bi se, eto, isto dogodilo i Ćiri '82.g. da je Cico malo duže ostao u vojsci, Zeko ranije dobio bronhitis ili, što ja znam, Cerin imao loš dan protiv Zvezde i svih ostalih klubova iz te jake jugoslovenske lige - skočit ću opet sa susjednog stola u njegovu obranu ako ga netko od prolaznika ponovno odluči verbalno ili fizički napasti.
Pri tome, taj jaz između njihova društvenog statusa, načina razmišljanja, bogatstva ili, evo, svjetonazora, tu se ne osjeti. Svi se podjednako uvažavaju, komuniciraju i s poštovanjem odnose jedni prema drugima. O nekakvom nasilju tu ne smije biti ni primisli. Na kraju krajeva, da malo podebljam ovu svoju tezu, to je mjesto gdje nećete odbiti ni piće od Tome Horvatinčića…
Neki neodgojeni gelipteri koji ne uspijevaju razlučiti između navijačke tribine i zagrebačke špice to nisu mogli promijeniti 2016., neće sasvim sigurno ni sada, a nadam se da - ukoliko u budućnosti Čačić opet bude postavljen za trenera, tamo negdje u 2050., a što očito nije za isključiti - neće ni onda! Za razliku od njegova prava da sjedi na Dinamovoj klupi, ovo da u miru može sjediti u centru grada branit ću zauvijek.
VIDEO Sestre Kardashian na crvenom tepihu Met Gale
