Odnedavno, bjelodano je zašto, posebno me zanimaju priče o jakim ženama. Meni silno zabavna serija "Diplomatkinja" na Netflixu dobila je drugu, veoma napetu - ali prekratku - sezonu, a već je u pripremi i treća. "Diplomatkinja" uz velike svjetske afere i intrige visoke politike opisuje odnos muža i žene posve izvan uobičajenih današnjih klišeja. Oni nisu jedno drugom niti isključivo potpora, niti su neprijatelji. On niti je skriveni zlostavljač, iako ona katkad misli da ne može prihvatiti da ona ima život i identitet odvojen od njega, niti je idealni muž, ma što to danas značilo. To je zapravo po meni potka serije. Tu ima i obiteljske idile, seksa, smijeha i razumijevanja, a onda i nevjerojatno vatrenih svađa. Takav odnos danas je u filmovima ili serijama gotovo politički nekorektan - očekuje se da su muškarci ili tiha, čvrsta, nenametljiva potpora - gotovo bez svojeg ja - ili ugroza, nema sredine. Čak je i seksi rabin iz veoma uspješne Netflixove humoristične serije "Nitko ovo ne želi" morao ritualno pristati na podređen odnos sa svojom izabranicom. Tu nema odstupanja!
Toliko čeznem da netko ponovno počne raditi punokrvne filmove kakve je pisala Ruth Gordon, a režirao George Cukor krajem tridesetih i početkom četrdesetih, s Katherine Hepburn u glavnoj ulozi. To je bilo istinski zlatno doba jakih ženskih likova koji etabliraju svoju neovisnost, ali ne na uštrb muškaraca. Nema boljeg filma o braku, o odnosu muža i žene koji se vole, ali su i u kompeticiji, koji se ne boje sukoba jer njihov odnos riječi ne mogu ugroziti, od sjajne Cukorove protofeminističke komedije "Adamovo rebro".
GALERIJA: Brojne regionalne i hrvatske zvijezde u prepunoj Laubi prisjetile se bezvremenskih Massimovih hitova
U nekoj mjeri odnos muža i žene u "Diplomatkinji" (ona se čak i zove Kate što vidim kao minireferencu na Hepburn) podsjetio me na taj film. Kad Kate osjeti da se njezin muž isuviše upliće u njezin posao, koji je sam radio godinama i postao jedan od najupućenijih poznavatelja svjetske politike, s najboljim mogućim vezama koje mu pomažu da bude zaista dubinski informiran, ona ga u tim trenucima mrzi i razmišlja kako ga ostaviti. A onda ga opet opisuje kao čovjeka koji najbrže misli od svih koje je upoznala i bez kojeg je nemoguće raditi to što radi. Tu je još jedna zanimljiva skrivena tema iz politike danas: ne može se biti političar i ostati svetac, uvijek su tu i rišeljeovska volja za moć i neizbježne visoke intrige da se postigne nešto veliko ili čak očuva mir. Nimalo crno-bijeli prikaz politike i muško ženskih odnosa odlične scenaristice Debore Cahn, koja je radila i na serijama "Zapadno krilo" i "'Homeland".
Meni je taj odnos muža i žene u "Diplomatkinji" zanimljiv jer prikazuje muškarca kao osobu koja mora djelovati, gotovo kompulzivno, koja ne štiti svoju ženu toplim riječima podrške, ne drži je samo za ruku kad joj je teško, nego ima onaj možda već i zaboravljeni alfa mužjački instinkt za djelovanje, aktivnu pomoć, čak i kad ona to ne želi ili smatra ponižavajućim. To je zanimljivo jer je to važna tema muško ženskih odnosa koji se danas prikazuju puno jednostavnijima nego što to oni zapravo jesu. Ma što mi željeli, alfa muškarci su s Marsa, u nekoj mjeri uvijek ratoborni zaštitnici, koje amigdala i testosteron tjeraju na "skok", a žene su često s Venere, sklone ruminiranju, premišljanju, sporijem donošenju odluka, propitivanju same sebe... Sve to vodi do ženskog "sindroma uljeza" koji osjećaju gotovo sve žene kad probijaju neke osobne i društvene granice i osvajaju pozicije koje žele, dok negdje u sebi, navikle na to da su drugotne, odmah počinju same sebe mučiti autodestruktivnim, umišljenim strahom da ipak nisu dorasle zadatku koji ih čeka. To je upravo opis Kate, glavnog lika "Diplomatkinje". Veoma su rijetke žene lišene takvog čudnog zlostavljanja same sebe. Jedna od njih, čini se, bila je nevjerojatna Lee Miller. Biografski film "Lee" glumica Kate Winslet pripremala je devet godina, polako i uporno, s tri scenarista, Lizom Hannah, Johnom Colleejem i Marion Hume, oduševljena tom ratnom reporterkom koja nikad ni od koga nije prihvaćala "Ne". Kao producentica Kate je odabrala redateljicu Ellen Kuras, koja se proslavila kao direktorica fotografije s kojom je Kate već prije radila. Tu ću samo kratko dodati da smo mi posve usvojili rodnu ravnopravnost u jeziku i upotrebljavamo gotovo uvijek ženski oblik imenice povezane s nečijom profesijom: glumica, diplomatkinja, scenaristica. Zanimljivo, u engleskom se odjednom odustaje od riječi actress (glumica), što je jedna od rijetkih profesija koja je i u engleskom oduvijek imala i svoj ženski oblik. Sad su sve glumice u svim ozbiljnim medijima postale actor, glumac, jer ne žele da ih se rodno razdvaja u poslu koji rade jednako tako dobro i posvećeno kao muški kolege. Na to mogu samo reći da je na svijetu jedino mijena vječna. Taman kad se nešto u cijelosti usvoji kao društveno važno, najednom kreće promjena... Tako će se valjda dogoditi i s muško ženskim odnosima na filmu. Kate Winslet s Lee Miller zaista se identificira i osobno. I Kate je već veoma dugo posve neovisna žena. Iznenadilo me što je često u anglosaksonskim medijima opisuju kao badass, frajericu koja u stvarnom životu nikad ne preuzima ulogu skromne, tihe i decentne žene. Ona se u svim svojim intervjuima ponaša baš kao i kolege glumci ili redatelji. Neposredna je, psuje, kaže sve što joj padne na pamet, ne čuva svoju "čast" i radi točno ono što želi. Ona tako živi još od tinejdžerske dobi kad je počela glumiti. Već tad živjela je sa starijim dečkom, manje poznatim glumcem s kojim je prekinula nakon nekoliko godina, ali ostala jako uz njega vezana. Bila je, kako je pričala, posve uništena kad je on dvije godine nakon njihova prekida umro od raka kostiju. Jedva se od tog gubitka oporavila.
Kao ilustraciju njezine otvorenosti, iznenadilo me kad je svojeg trećeg muža, Edwarda Abela Smitha (prije toga bila je udana za dva britanska redatelja), u nedavnom intervjuu engleskom Daily Telegraphu opisala je kao osobu "koja se za sve nas brine... On je predivan... mi skupa pokušavao voditi normalan život". On je nećak britanskog milijardera Richarda Bransona s kojim se upoznala na Bransonovu otoku, a zbližila kad je tamo izbio požar i kad je spašavala Bransonovu majku iz plamena. Voli ponavljati da ih je ta nesreća oboje zauvijek promijenila, a onda i trajno zbližila kako sretan život, izlasci na večere i slična opća mjesta udvaranja, nikad ne mogu. Čak su i sinu dali ime Bear Blaze, gdje se Blaze odnosi na plamen koji ih je spojio. Bransonov nećak, kad su se upoznali, pripremao je neki glazbeni festival, bio je i sam biznismen i radio u marketingu ujakove kompanije, no sad ga Kate mirno opisuje kao "voditelja kućanstva", divnog muža koji je vegan, jogin i kupa se u hladnoj vodi, a posao izvan kuće mu valjda nije potreban za samopoštovanje. Lee Miller u filmu na sličan način vodi život posve neovisan od muškarca s kojim je u vezi. Muškarci u njezinu životu ili je čekaju ili pomažu da ona živi kako misli da mora. Ta ratna reporterka imala je nevjerojatno zanimljiv život. Kao djevojčicu od sedam godina, bolesna mama nakratko ju je ostavila kod prijatelja na čuvanju. Neki njihov gost ju je silovao i kao malo dijete zarazio gonorejom. Čim je mogla, lijepa Lee (1907. - 1977.) otišla je raditi kao fotomodel za neke od najpoznatijih predratnih Vogueovih modnih fotografa, prvo u New Yorku, potom u Parizu.
U filmu "Lee" ona kao narator priča o sebi u periodu od desetak godina, od 1938. do 1948. Na početku filma kaže da je rano prošla sve tipične faze za ženu koja živi u okružju umjetnika: "Bila sam naivka, potom model pa onda muza." Zaista, Lee je bila muza, model, a onda i učenica Mana Raya, jednog od najvećih umjetničkih fotografa svih vremena. Družila se s Picassom i vodećim nadrealistima, živjela s njima na imanjima na jugu Francuske (na snimanju filma za Azurnu obalu producentima je poslužilo naše Trsteno). Kad je počeo rat, Lee se preselila u Englesku s nadrealističkim slikarom i galeristom Rolandom Penroseom, radila za britanski Vogue kao fotografkinja koja bilježi život Londona za vrijeme bombardiranja, Blitza, i svađa se s hiperestetiziranim Cecilom Beatonom kojeg stvarni život nije zanimao. Kad je shvatila da se rat u pravom smislu odvija u Francuskoj, gdje su se neki od njezinih prijatelja priključili pokretu otpora, uspjela je nagovoriti američki Vogue da je tamo pošalju i da postane njihova ratna reporterka. Poznata je njezina fotografija u kadi Hitlerovog stana u Münchenu iz kojeg je on krajem rata netom pobjegao. Fotografiju je snimio američki ratni reporter David Scherman s kojim je Lee bila nerazdvojna. Na koncu, tronuta užasima koje su prolazili Francuzi, ali i njezini prijatelji koji su nestali u logorima, odlučila je da će se s Davidom probiti do koncentracijskih logora Buchenwald i Dachau. Oni su prvi snimili horor koncentracijskih logora, sve što su tamo zatekli, od prizora nabacanih mrtvih, izgladnjelih tijela-kostura kao da se radi o cjepanicama do uplašene, preživjele djece, to srce europske tame.
Stravični prizori koje je snimala krajem rata u Europi mentalno i emocionalno su je uništili. Već je za vrijeme rata, da bi podnijela sve te napore i šokove, živjela na alkoholu (i cigaretama). Kad se vratila u Englesku živa, udala se za Penrosea, rodila sina Antonyja koji je o njezinim ratnim godinama nakon njezine smrti napisao knjigu, organizirao izložbe njezinih fotografija i memorijalni muzej u kući u kojoj je živjela u Engleskoj. Bolovala je od kliničke depresije i liječila se i od alkoholizma, a umrla od raka pluća. U filmu njezinog supruga Penrosea glumi Alexander Skarsgård kao dušu od čovjeka, uvijek suportivnog, zaljubljenog, spremnog pomoći. To je ono o čemu sam govorila na početku. Kako nije bio zlostavljač, morao je biti prikazan kao svetac koji baš sve što radi žena bespogovorno prihvaća. No, bio je negdje između. Varao ju je nakon rata (mnogi misle da je to, uz ratne užase, uzrokovalo njezine depresivne epizode). Ni na početku njihove veze Penrose nije uopće bio nalik tom divnom, zaljubljenom tipu iz mašte današnjih filmaša i autora TV serija. Ukratko, film za koji je izgarala Kate Winslet, zapravo je površan prikaz života tako neobične, uporne žene koja je smatrala da je snažnija od života koji ju je na koncu slomio. Napravljen je kao osrednja TV biografija bez suptilnosti i dubine, s klasičnom narativnom tehnikom retrospektivnog sjećanja jedne već ogorčene, zaboravljene stare žene koja pije i vodi neki, čini se, i za nju i za sina, izmaštani razgovor u kojem će oni jedno drugom reći sve, a koji se zapravo nije dogodio.
GALERIJA: Procurile vruće scene iz filma koji se snimao u Kuparima: Kate Winslet ponovno pokazala grudi
Zanimljivo je da je puno suptilniji prikaz života ratne reporterke dao Alex Garland sa svojim recentnim filmom "Građanski rat". U tom filmu glavna junakinja (glumi je Kirsten Dunst) zove se Lee i eksplicitno je napravljena prema stvarnoj ratnoj reporterki iz Drugog svjetskog rata. U ovom filmu mi jasno vidimo nemogućnost te iskusne, otvrdnute reporterke da se nosi sa smrtima, okrutnošću i razaranjima koje je vidjela. Kate Winslet to nije dobro odglumila, njezin izraz lica u čitavom filmu "Lee" kao da se i ne mijenja: ona je tvrda, ogorčena, uplašena - i nekako neuvjerljiva. U "Građanskom ratu" mi zaista pratimo rasap ličnosti Lee, velike fotografkinje. U početku, ona je snažna, odlučna, podignutih emocionalnih obrambenih zidova za sve što se zbiva. Mladoj djevojci koja želi postati - ona, Lee, slavna ratna reporterka, ali u početku nema dovoljno snage da se emotivno udalji od zbivanja kojima svjedoči, Lee objašnjava: "Jednom kad počneš postavljati pitanja, više ne možeš stati. I zato mi ta pitanja ne postavljamo. Mi samo bilježimo tako da drugi mogu postavljati pitanja." No, u sukobu koji je razjedinjenu Ameriku doveo do barbarskog rata u kojem je samo uništavanje i ubijanje cilj, ona više ne može ostati prekaljena profesionalka.
Tu je još jedan element. U Garlandovu filmu radnja se često zaustavlja i redatelj nam pokazuje fotografije koje su upečatljivije od samih zbivanja. Film koji je napravila Kate ne bavi se dovoljno talentom fotografkinje, njezinim izuzetnim radovima za koje je bila spremna umrijeti. Zaista je tužno da je Garland samo s naznakama napravio pravi hommage Lee Miller, bolji od čitavog biografskog filma koji joj je posvećen. Garland je čak uvrstio scenu s velikim brojem natrpanih, mrtvih tijela, što podsjeća na ono što je Lee Miller vidjela u nacističkim logorima. Kate je za ovaj svoj film bila spremna na sve, pa i na golotinju, koje se Lee sama nije nikad libila na partyjima nadrealista ili s Picassom, gdje je zaista bilo puno djevojaka spremnih na nudizam uz odjevene muškarce. (Tu moram dodati da se Kate skida na pragu pedesete, što me nije toliko iznenadilo jer i dalje ima prelijepe, velike jedre grudi.) Penrose, koji se bavio kamuflažama u ratu, rekao je jednom, "uspijem li učiniti da čari Lee postanu neprimjetne, to znači da mogu baš sve sakriti". Doista, ostala je fotografija nage, kamuflirane Lee na livadi, obojane slikarskom bojom, u mreži, s nekim cvjetnim ukrasima, koju je snimio njezin voljeni prijatelj, Amerikanac židovskog podrijetla Scherman, kojeg su prizori iz logora slomili kao i Lee jer su ubijeni bili njegov narod. No, on se oporavio i još u dubokoj starosti radio u uredništvu časopisa Life. Lee je ta survajverska snaga ipak nedostajala, kao što i dalje nedostaje zaista dobar biografski film o toj ženi velikog talenta i upornosti, a tako tragičnog života.
