Nikada nisam pripadao nekoj, navijačkim žargonom rečeno, "prvoj ekipi" koja je izlazila u Saloon. U vrijeme one starije prve ekipe s početka 70-ih, a koju su po nekom mom povijesnom shvaćanju činili Nikola Plećaš, Ana Karić, Relja Bašić i Božidarka Frajt, nisam se ni rodio, a za prvu ekipu koja je harala u 80-ima - predvođenu Cicom Kranjčarom i njegovim suigračima iz sada već mitske '82.godine, te drugim sportskim, umjetničkim i kulturnim veličinama koje su podjednako voljele potegnuti iz šampionskog pehara kao i iz boce - bio sam, jebatga, još uvijek premlad.
Isto tako, nisam pripadao ni onoj nešto mlađoj "prvoj ekipi" koju je činio, recimo, Cicin podjednako talentirani sin Niko i drugi gradski šmekeri iz raznih društvenih krugova, a kojima sam po godinama nategnuto i mogao pripadati.
Za njih, eto, nisam bio dovoljno cool...
Moje posjete tom legendarnom klubu, istina, nisu bile baš tako česte da bih ostvario taj povlašteni status, ali bio sam tamo nakon pobjede Hrvatske nad Irskom i dao Šukeru haj fajv na putu prema WC-u. Na jednoj proslavi Nove godine, nadalje, priveo sam preslatku povratnicu iz dijaspore, isto kod WC-a, a bilo je povremeno i onih izlazaka koji su bez nekog prevelikog povoda ili, štajaznam, kalendarskog poticaja, u jutarnjim satima završavali na šanku Saloona s nekom nepoznatom mladom damom kojoj bih se te noći sasvim iskreno zaklinjao na vječnu ljubav.
Sve je to, kao što sam već naveo, bilo tek povremeno, ali ono što je bila konstanta - to je Badnjak u Saloonu!
Nije, naime, bilo tog Badnjaka za koji se nisam - baš poput ona Sveta tri kralja Isusu Kristu - odlazio pokloniti na Tuškanac, kućni broj 1.
Ulaznice za taj najiščekivaniji party u godini na kojemu si svake godine bez iznimke mogao sresti sve svoje prijatelje, simpatije i bivše djevojke, te svima zaželjeti sve najbolje za blagdane i po mogućnosti zaplesati ukoliko bi na plesnom podiju pronašao malo mjesta kraj Ivice Blažička, nabavljale su se i mjesecima ranije. A, gužvu na ulazu tog 24. prosinca - da spomenem još i to - bilo je jedino moguće iskontrolirati uz pomoć tamnoputog dvometraša na vratima kojega bi svi bezuspješno molili da još jedanput provjeri da li se njihovo cijenjeno ime slučajno nalazi na popisu.
Prije neke dvije godina provaljeno je u taj legendarni zagrebački klub o čijoj povijesti svatko, baš poput mene, ima neka svoja vlastita, intimna sjećanja, ali o čijemu značaju za ovaj grad svjedoči i bezbroj ispisanih novinskih članaka te snimljenih dokumentarnih filmova. Na temelju nekih ništetnih ugovora klub je oduzet tadašnjim voditeljima Vlahi i Mari Srezoviću i ruiniran! Interijeri su izneseni i spaljeni na Jakuševcu, prostor je devastiran, a u planovima za taj poželjni prostor udobno smješten malo izvan gradske vreve u tuškanačkom zelenilu i miru, spominjalo se i otvaranje jednog od narodnjačkih klubova koji su se s rubnih dijelova grada u posljednjih par godina počeli sve više približavati užem gradskom središtu.
Srezovići, koji su sve ove godine uspješno vodili taj klub, započeli su tada svoju pravnu i medijsku bitku protiv onih koji su im pokušali oteti životno djelo, ali i svima nama - koji smo se tamo voljeli povremeno opustiti uz hitove Dine Dvornika i Kruške - mjesto gdje je zagarantiran dobar i, svakako, urban provod.
"Saloon je...", rekao je još 70-ih godina Relja Bašić, svjedočeći upravo o ovome što pišem,"izgrađen na asfaltu!"
Takvu pravno upitnu situaciju su, međutim, jedva dočekali oni malodušnici kojih u Zagrebu uopće ne manjka, a koji su vijest o njihovim poslovnim problemima dočekali s iznimnim veseljem.
Mari bi, kada ga sretnu u gradu, tamo negdje kod Pifa, stisnuli ruku i ko fol se zainteresirali za situaciju s diskotekom, te mu pružili lažnu podršku, a tu i tamo bi mu čak lajkali i status na društvenim mrežama. Prvom prilikom, doduše, čim bi on s iscrpnom dokumentacijom pod rukom skrenuo, recimo, iza Francuskog instituta u Preradovićevoj lijevo na Teslinu, te im tako nestao iz vidokruga, oni bi se opet počinjali uzdizati pričajući loše o njima, njihovom klubu i, naravno, cijeloj toj situaciji o kojoj - slično svemu drugome u životu osim zlonamjernom tračanju - zapravo nemaju blage veze.
Srezovići se na to nisu previše obazirali. Vrijedno su nastavili svoju borbu protiv raznih nasilnika i zlonamjernika, a koju im se, zasigurno, često činilo i nemoguće dobiti.
Prije par godina, međutim, napokon im je stigla pravomoćna presuda koja je išla u njihovu korist. Odlučeno je kako su Vlahi Srezoviću dvije tvrtke ometale posjed te da može preuzeti klub koji je stvorio i, evo, ponovno organizirati legendarne tulume po kojima je poznat. A, upravo jedan takav, vezan za zagrebačku sportsku generaciju iz sada već mitske 1982.g., baš nedavno se održao na toj staroj adresi.
Elem, u Saloonu je održana "Večer prvaka" kojoj su prisustvovali nogometaši Dinama, košarkaši Cibone, košarkašice Montinga i odbojkaši Mladosti. Svi zajedno proslavili su 40 godina od sezone u kojoj su osvajali naslove prvaka Jugoslavije i tako od Zagreba, sjetit ćete se, učinili središte jugoslavenskog sporta.
"Dinamo, Mladost, Monting i Cibona - četiri naša šampiona!", orilo se te '82.g. Zagrebom, ali i prije par tjedana u Saloonu.
Osim velikih sportskih imena koji su toj proslavi prisustvovali, u čiju čast je ona i organizirana na poticaj sportskog entuzijasta Saše Pavličića Bekića, na plesnom podiju moglo se vidjeti i Miljenka Mitrovića, jednog od najpotentnijih kroničara iz tog doba, književnika Hrvoja Hitreca, koji je iste te godine lansirao kultne "Smogovce", Gordana Kožulja, Daria Šimića i Vladu Škegru, ali i neke nove klince koji se tada još uvijek nisu bili ni rodili, a što ih nipošto ne sprječava u tome da tu veličanstvenu godinu za cijeli grad dožive i kao svoju.
Bilo je te večeri u Saloonu zbilja emotivno i svi su se složili kako je prava sreća da je Srezovićima vraćen Saloon jer ovako nešto bi se teško bilo gdje drugdje moglo organizirati.
Crveni tepih ispred ulaza u Saloon nažalost se neće rasprostrijeti još ni na ovaj Badnjak koji je pred nama, ali nadam se da ću već onaj sljedeći - možda ne među "prvom ekipom", ali vrlo vjerojatno opet negdje kraj WC-a - biti u ljubavnom zagrljaju s nekom ljepoticom koja je oko proslave Badnjaka u Saloonu, ali i ovih nekih povremenih slavlja poput ovoga, podjednako uzbuđena kao što sam to, evo, i ja.
Istovremeno, svi ovi koji su se proteklih godina radovali problemima oko imovinsko-pravnih odnosa u Saloonu stajat će, nema nikakve sumnje, ponovno u redu ispred ulaza i, moliti tamnoputog dvometraša s vrata da provjeri jesu li, eto, možda ipak na popisu...
VIDEO Maksimir se ovoliko napunili U2 i Bon Jovi, a sada i koncert 'Progledaj srcem'
