Malena knjižica kakvih je mnogo bilo sve do kraja devetnaestog stoljeća, ili možda do Velikog rata, prije nego što su slike, prvo fotografske a onda i pokretne, preuzele nadzor nad čovjekovom imaginacijom. Te što je važnije: prije nego što su slike preuzele važan zadatak prethodnih pripovjedača u opisivanju i objašnjavanju svijeta i njegovih jednostavnijih pojavnosti. Takve knjižice sadržavale su praktična životna uputstva i savjete, vodiče za unutarnja i vanjska putovanja, kratke šetnje. Zatim su se stvari uozbiljile, žanrovi su se transformirali, iščezli su kratki izleti, opisi običnoga svijeta, od nas se udaljio svijet koji bi trebao biti opisan...
Za nažalost jednokratnu ediciju, koju je u Petrinim knjigama osmislio njihov već bivši urednik Zoran Maljković, nazvanu Biblioteka šetnje, Cvetnić napisao je biciklistički putopis po Turopolju. Pedesetak, jedva šezdeset kartica teksta, kroz koje krajnje informativno izvještava o mikrosvijetu južno i jugoistočno od Novog Zagreba, koji bismo danas najpreciznije mogli opisati kao područje nad kojim zrakoplov načini krug prije nego što započne spuštanje i uplovljavanje u zagrebačku zračnu luku. Premda ta zemljica ima svoju uostalom prilično bogatu povijest i još bogatiji lokalni, folklorni i pučki, ali uglavnom svjetovni legendarij, premda je u njoj važnih toponima i mjesta nacionalne kulture i književnosti, primjerice Turopolje imaginarni je zavičaj "Balada Petrice Kerempuha", premda su se rađali i živjeli neki neobični ljudi, romanesknih biografija, recimo Milan Bogdanović, pravim imenom Emilijan, Emin Šrabec, klasični i do danas najvažniji hrvatski prevoditelj Shakespearea, tu je iz Dubranca, premda je, dakle, pričom i identitetom Turopolje možda i najbogatiji dio zagrebačkog areala, ili zagrebačke kulturne i zemljopisne periferije, o njemu se, vjerojatno, danas u Centru najmanje zna. Turopoljske su ceste i brežuljci Vukomeričkih gorica, kao i cijeli taj prostor prema Kupi i Karlovcu, raj za metropolske biciklističke rekreativce. Vožnja nije fizički pretjerano zahtjevna, prometnice su u odličnom stanju i nikad tu nema previše automobila, a predio je na uskom prostoru nevjerojatno raznolik i vizualno bogat i uglavnom nenarušen divljim intervencijama.
VEZANI ČLANCI
Osim što se tu vozi biciklom, Ratko Cvetnić tu je i zavičajan. Premda Novozagrepčanin, starinom je u Turopolju, i tu se vraća pod stare dane. Ovo je prostor njegova jezika i idiolekta, mjesto od kojeg se započinje. Knjigu je, očito, pisao nabrzinu i bez prevelikih ambicija, pomalo i dvojeći oko njezina žanra: dijelom, riječ je o mogućem biciklističkom priručniku, dijelom o reportaži- putopisu, zavičajnom bedekeru, memoaru. To što je pisana nabrzinu ne oduzima joj od vrijednosti, ne košta to užitka njezina čitatelja, možda joj još i dodaje tog starinskog dojma. A onda i stvara osjećaj da je "Čez pole i vrvje" tek skica jedne buduće, mnogo veće i bogatije knjige u koju bi mogao stati cijeli jedan lokalni svijet. (Inače, nije ovo jedina Cvetnićeva turopoljska knjiga. On je među pokretačima "Turopoljskog leksikona", član njegova uredništva i među važnijim autorima tekstova u ovoj izvanredno zanimljivoj knjizi, ujedno jednom od posljednjih ozbiljnih projekata Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, institucije koja svojom agilnošću, živošću i marljivošću odavno podsjeća na čuvenog majmuna ljenjivca...)
"Čez pole i vrvje" nije knjiga pisana u tonalitetima velike i pretenciozne književnosti. Nije pisana ni kao privatni dnevnik, koji se milošću autora predaje onima za koje nije pisan. Cvetnić kao da njezina poglavlja ispisuje kao pisma javnosti, ili kao priloge za lokalni list (kakvi u nas, na žalost, ne postoje, a možda na ovakav način nikad nisu ni postojali). Ali upravo je u tom tonu vrlo sniženih očekivanja ključ za čaroliju. Po prirodi, Cvetnić je mrzovoljan čovjek. Ili se samo takvim predstavlja. Uostalom, prevelika dobroćudnost i blagonaklonost prema mogućem čitatelju samo bi naškodila ovim tekstovima. Poglavlja u knjizi je, nakon uvodnog teksta koji će biti i naslovni, na kraju deset. To je deset relacija na jednom biciklističkom putovanju, započetom kod Savskog mosta, tojest kod svojevrsnog novozagrebačkog tromostovlja. Tu su Savski, pješačko-biciklistički most, Jadranski most, sagrađen 1981. po projektu Zvonimira Lončarića, i Željeznički most, koji dobar dio našega svijeta naziva Hendrixovim, oko čega će se pisac odmah na početku posvaditi s ovim svojim čitateljem. To "nije nikakav hommage Hendrixu, nego nekom pacijentu koji je uporno ispisivao njegovo ime po oplati mosta", veli Cvetnić. Ali to je najprirodniji način imenovanja toponima, nisu valjda gradske i republičke komisije za taj postao nadležnije od "nekog pacijenta", uzvratit će mu ovaj čitatelj.
I tako započinje sitno rječkanje, s međusobnim zadijevanjem, kakvog će još biti u knjizi, i bit će dio nekoga posebnog užitka u njezinu čitanju. Šteta što je ovakvih knjiga malo i što su, kada se pojave, u nas neprimijećene.
VIDEO Jelena Rozga nastupila u susjednoj zemlji, a pripijenom haljinom istaknula savršenu figuru
