Dok otpuhujemo svaka svoju tešku zagrebačku omaru, na putu do kafića u kojem ćemo popiti prvu jutarnju kavu, pričam Nadi Došen što mi se dogodilo na proslavi 60. rođendana Večernjeg lista 2019. Na velikoj fešti u Muzeju suvremene umjetnosti okupio se doslovno cijeli Zagreb, a u toj veseloj gužvi mene je konobar uspio, od lijevog ramena do vrha nožnih prstiju, zaliti crnim vinom. I dok sam užasnuta gledala kako crvena boja kapa s deset metara bijele svile koju je Nada Došen ukomponirala u tu suknju, još užasnutiji čovjek mi je objašnjavao kako će njegova firma platiti kemijsko čišćenje. Ali smije li Nadina svila u kemijsku? Jer to je svila koju je ona, kao i druge materijale za svoje kreacije, nadogradila na samo njoj svojstven način. Na sreću i danas je ko’ nova, spašena hladnom voda i sodom bikarbonom. Nada mi kaže kako je već mnogo puta prekrajala svoje radove nakon sličnih nezgoda, a ja sam još sretnija što se škarama nije približila mojoj najdražoj večernjoj kombinaciji.
A baš škarama počela je njena karijera, sa škarama u rukama malene djevojčice, rođene u Zagrebu:
- Obožavala sam Politikin zabavnik, jer je na zadnjoj stranici imao one lutkice koje su se izrezivale, zajedno s odjećom, koja se mogla postaviti na te likove. To mi je bila omiljena igra. Naravno, te njihove curke uskoro mi više nisu bile dobre i počela sam izrađivati svoje. I tako je u punoj kutiji tih papirnatih lutaka i odjeće za njih počela moja modna karijera - priča Nada.
Naravno, već u srednjoj školi njen je izbor bio jasan - dizajn i tekstil na Primijenjenoj, a kada je bila maturantica, i profesori i roditelji željeli su da upiše slikarstvo. Ali u njenoj glavi postojao je samo Tekstilno-tehnološki fakultet. Danas, kaže, ponekad i požali što nije odabrala slikarstvo: “to je ono ljudsko u nama, trava je uvijek zelenija u tuđem dvorištu”. Za sebe kaže da je introvertni tip, sanjar kojem je dovoljno bijelo platno da stvori neki svoj svijet. Na sreću, stvara ga i u poslu koji je odabrala. Tijekom studija bila je vrlo aktivna, puno je radila, snimala, nosila kreacije svojih kolega:
- Bila sam mršava plavuša, jako “upotrebljiva” - kaže kroz smijeh. Dane studija pamti i po modi koju je “iživljavala” na sebi. Tek danas joj je jasno koliko su tada te njene kreacije, koje je odijevala, bile ekscentrične. Kaže, žao joj je što ima malo fotografija iz tog doba. Čim je diplomirala, 1986. godine, počela je raditi, i svjesna je da njen profesionalni put, gledan izvana, djeluje lagano.
- Ali nije lako u modi. I nikada nije bilo. No, prelijepa je i kada se čovjek osvrne unazad zapravo iskaču te lijepe stvari - govori. Kada je završila fakultet, imala je sreću da je znala da joj nedostaje tehničkog znanja, da joj treba prostor gdje će uloviti taj dio posla. Bez veza i bilo kakve protekcije javila se na oglas u tada veliku i konkretnu konfekciju NIK, te dobila posao dizajnera muške i ženske odjeće. Tu je, priča, naučila sve što joj je trebalo, cijeli proces do gotovog komada odjeće, ali i bezbroj detalja poput ugradnje pribora ili pisanja radnih naloga...
- Sve što nisam znala, tamo sam dobila - kaže. I baš u NIK-u dogodile su se i njene prve vrlo primijećene, i nagrađivane, kolekcije. Na tom je poslu ostala dvije godine, odlično se snašla u tada jako velikoj tvrtki, u ogromnom pogonu. No, shvatila je da je nisu shvatili dovoljno ozbiljno i da joj taj posao ne nudi napredovanje, jer to što njene kolekcije na Intertekstilu dobivale nagrade, nitko nije znao prepoznati, štoviše njoj je to donosilo i sankcije. Tada je shvatila da se mora osamostaliti, a poslije se pokazalo da je bila u pravu. Kaže kako joj je žao što je svjedočila propasti velike tekstilne industrije:
- Bio je to ogroman prostor na odličnoj lokaciji, tvrtka koja je u svim gradovima imala velike prodajne prostore na isto takvim lokacijama, i kada je počela prodaja “obiteljskog srebra”, nitko više nije želio rješavati ozbiljne probleme u proizvodnji - priča i naglašava kako je to bilo vrijeme kada su se veliki tekstilni lohn-poslovi selili na istok, gdje su cijene bile niže. I danas žali što nije bilo više pameti i volje da se jaka hrvatske tekstilna industrija preustroji i spasi.
Radila je i u kazalištu, Gavelli, &TD-u, u HNK Varaždin..., i obožavala biti kostimografkinja:
- To mi je bio predivan posao, prava zaraza, ali jako emotivno za mene. Dva mjeseca intenzivno se radi na predstavi i onda na dan premijere ti otpadaš, a predstava ide nekim svojim putem. U ta dva mjeseca ja bih se jako vezala uza sve to i bilo mi je teško pustiti tu priču i te ljude. Baš emotivno teško - govori. Objašnjava kako je ona industrijski tip dizajnera:
- Volim stvarati kolekcije za tržište, velike kolekcije, i volim komad odjeće koji može podnijeti sve konfekcijske veličine. To mi je izazov - kaže.
Prirodan je bio put do njenog osamostaljivanja do njenog brenda DNK. Fino se poigrala slovima jer to je: Došen Nada kolekcija:
- Jako se trudim gurnuti brend u privi plan. Bila bih najsretnija da se mogu u potpunosti sakriti iza njega, ali ne ide. Dobro bi bilo biti skriven - kaže uz osmjeh, u kojem se najbolje čita njen karakter.
A baš iz tog karaktera izlaze njene kreacije. Oduvijek ona teži minimalizmu, njen je modni izričaj uglavnom crno-bijeli, a onda u njega, u detaljima, upadnu neka jarke boje. U svakoj njenoj kreaciji najvažnije su čiste linije, čiste forme, geometrija koja teži skulpturalnosti. I vrhunski materijali, koji su uvijek prirodni, mekani i podatni, jer njena odjeća mora “milovati” onog tko je nosi. I baš ti materijali, i te intervencije na njima, ono su po čemu se uvijek bez greške prepoznaje dizajn Nade Došen.
- Kada sam prvi put izašla s tim printevima, bila je to velika novost u našoj modi. A onda su mnogi krenuli tim putem. Sve su to oslikavani materijali. Naravno, neki materijali ne reagiraju dobro na takvu intervenciju, neki drugi su savršeni. Sve se to radi s bojama, a onda te boje na visokoj temperaturi fiksiraju i tada se dobije taj efekt ispupčenosti, tada boje stvore svojevrsni reljef i tako primjerice bijeli lan postaje trodimenzionalan. Rekla bih da sam u tim intervencijama na tkanine pomirila svoju ljubav prema slikarstvu i prema modi - priča Nada.
U svaku novu kolekciju kreće od materijala:
- Istinski sam minimalist, toliko čistim svoje kreacije, da se i meni samoj ponekad čini da ništa neće ostati. Najvažniji su mi uvijek linija i forma, što se najbolje naglasi kada su tkanine crne i bijele. Zapravo volim kada modi ne treba puno dizajna - naglašava, te priznaje da je do toga došla s godinama i zrelošću.
- Oduvijek mislim da odjeća ne smije nositi čovjeka. Iako su mi, s druge strane, fenomenalni jako ekscentrični ljudi, koji znaju nositi takvu odjeću, a da ih ne pojede. No, to su izuzeci, i svakim ih je danom sve manje. Danas im jako nedostaju takvi na ulicama Zagrebu, koji kao da je pojeo konzumerizam - govori.
Pričamo o njenim revijama. Svojevremeno je bila jako aktivna u ULUPUH-u, gdje je mnogo izlagala, i na revijama i na izložbama, zatim se nekoliko sezona predstavljala u sklopu Fashion.hr-a, da bi revije preselila na Modni ormar, kako bi time podržala studentske revije. Tamo je, kaže, voljela pokazati sav svoj artistički duh i dati se oduška. Nakon toga je prešla na velike svjetske sajmove, koji su njene kolekcije raznijeli po svijetu, gdje surađuje s brojnim trgovinama. No, san je bio vlastiti prostor u srcu Zagreba, što je i ostvarila sredinom 2019. godine. A onda je u proljeće 2020. svijet stao.
- Zapravo sam sretna što smo opstali, što i dalje radimo. U te dvije godine doslovno su svi sajmovi otkazani, što je bilo jako stresno jer smo imali odlično zaključivanje poslova, od kojih na koncu nije bilo ništa. No, i dalje smo tu, i to je najvažnije - kaže Nada. Sve svoje snage sada je uložila u web prodaju i zaključuje kako vidi da je svakim danom:
- Sve veći minimalist. Ali po meni to je način na koji nastaje najbolja odjeća, ona koja je najbolja za to da se svaki individualac s njome poigra - kaže i u toj individualnoj igri vidi glavni razlog zbog kojeg njene kreacije vole, kako ona kaže, “žene od različitih karijera”.
Najopasniji put po pisti
Modni ormar 2010. godine. Nada Došen je željela da joj reviju otvori model Josip Tešija i imala je za njega poseban zadatak:
- Odijelo koje sam nosio bilo je uniseks i prodano je odmah nakon revije, ali ideja je bila da uz njega imam i cipele s jako visokim potpeticama. Ove koje sam na koncu obuo, našli smo u trgovini sa sado-mazo priborom i imale su potpetice visoke 18 centimetara. Uz malo vježbe, to sam mogao savladati, ali onda se sve zakompliciralo s nakitom. Naime, s Nadom je surađivao Ivan Midžić i on je za ovo odijelo napravio ogrlicu od produžnih kablova za struju, i to jako dugačku - sjeća je Josip. Ne samo da je potpeticom mogao zapeti za ogrlicu, nego je zbog prometnih nevolja kroz Zagreb i kasnio na probu. Samo jednom prošetao je pistom prije same revije. I dok je Nada iza piste umirala od straha, sve je prošlo besprijekorno. Ali bilo je to, kaže Josip, njegova najopasnija šetnja pistom.
Ovaj kustos u Galeriji Kranjčar voli i nosi odjeću Nade Došen i kaže da je od svih naših kreatora ona uvijek drugačija i da se baš ničega ne boji.
- Ona uvijek stvori čudo od crne boje - zaključuje Josip.
VIDEO>>Miša Grof: 'O ovome šutim godinama, Nikolina je iscenirala pljačku', Nikolina Ristović: 'Moji odvjetnici uskoro će se svima obratiti'
