Novinarka i urednica Anita Hrstić već dva desetljeća radi emisiju "Treća dob" čija se 23. sezona upravo prikazuje na HRT-u. Emisija je to koja se bavi umirovljenicima, njihovim životima, problemima, ali dotiče se i pozitivne strane starosti. Za tu je emisiju dobila i posebno priznanje Hrvatske udruge socijalnih radnika, a u ovom intervjuu ispričala nam je neke detalje o sebi, svom poslu, ali i sudbinama nekih ljudi s kojima je radila i koje su je dotakle.
Od ponedjeljka 16. rujna nastavilo se prikazivanje emisije "Treća dob". Kojim ćete se problemima najviše pozabaviti ove sezone?
Bavit ćemo se, kao i do sada, svime što život starijih jest. Započeli smo sezonu s usklađivanjem mirovina, siromaštvom umirovljenika, nepravdama unutar mirovinskog sustava. Najavljen je i prosvjed, tako da se kao glavna tema sezone nameće siromaštvo starijih i njihov materijalni status. Bavit ćemo se, naravno, i drugim temama koje uključuju socijalne teme, usamljenost - koja je rak rana starosti, smještaj starijih u domove, bolestima koje su karakteristične za starije, ali i onim temama koje starost čine lijepom, a to su priče o hobijima kojima se bave, obrazovanju, uživanju s unučadi, putovanjima, plesnjacima. Jer usprkos svim problemima s kojima se suočavaju, stariji i te kako znaju uživati i izvući od života samo lijepe strane.
Emisiju ste počeli raditi prije dva desetljeća. Jeste li nekad u tih 20 godina poželjeli da vas je život odveo u drugom smjeru, npr. kada je baš bio grozan deadline?
Ovo je već 23. sezona. Naravno da sam pomislila u nekim trenucima da sam "zaglibila" među starijima. Bilo je to negdje u počecima. Ali nisam ni znala točno što bi to drugo bilo što bih radila. Već dugo osjećam samo zahvalnost na ovom poslu i istinski uživam radeći teme za i o ljudima s kojima radim i za koje radim.
Ove godine dobili ste i priznanje koje vam je dodijelila Hrvatska udruga socijalnih radnika za vaš značajan doprinos razvoju i afirmaciji profesije socijalnog rada. Što vam znači ta nagrada?
Puno mi znači. Ponosna sam na rad i suradnju s ljudima iz sustava socijale koji skrbi za starije. Ljudi su to koji u medijima završe tek onda kada se dogodi neka obiteljska tragedija, zapali dom za starije ili neka slična katastrofa. I uvijek su prozvani kao glavni krivci. Moje iskustvo sa socijalnim radnicima je posve drugačije. Prepoznala sam njihovu požrtvovnost u poslu i skrbi za starije, iako nisu niti dovoljno plaćeni niti prepoznati u društvu kao takvi. I oni su očito u meni i mom radu uočili nešto što zaslužuje njihovu nagradu i priznanje. Jako sam ponosna zbog toga.
Sigurno u razgovorima s umirovljenicima čujete i neke priče koje vas posebno pogode. Sjećate li se neke takve i kako obično reagirate u takvoj situaciji?
Česte su takve situacije, na žalost. I uglavnom su vezane uz bolesne, usamljene i siromašne starije. Jedan put sam na snimanju zagrlila jednu stariju gospođu, slijepu. Živjela je s bolesnim mužem i sinom koji je također bio bolestan. Na moj zagrljaj je rekla: "Pa nisam već deset godina doživjela da me netko zagrlio." Tužno je to koliko smo postali bešćutni prema starosti, bolesti, siromaštvu, potrebama ljudi oko nas.
Nosite li u takvim situacijama posao doma? Je li se dogodila koja neprospavana noć?
Uvijek kažu nije novinarstvo samo posao, to je poziv. Puno je poslova koji su poziv. Ne trebamo si umišljati da smo posebni. Ne možeš ostati imun na neke priče. Obuzmu te. S njima i liježeš i ustaješ. Ali ima i prekrasnih starijih ljudi s kojima sam se sprijateljila kroz posao. Tako da sam ja u njihovom i oni u mom domu.
Osim malih iznosa mirovina, što je po vašem mišljenju najveći problem koji danas muči umirovljenike?
Usamljenost. Otuđenost. Raseljene obitelji. To je ono što te ljude najviše muči.
Usamljenost je pojam koji se danas sve više veže i za mlade ljude. Jeste li od umirovljenika koji su to naveli kao problem saznali neke savjete kako to rješavaju?
Druženje. Mnogi su mi svjedočili da su u nekom trenutku, kada su ostali sami, bez partnera ili partnerice, djeca se odselila, mislili da života više nema. Čak su i sami bili odustali od ljudi, izlazaka iz kuće. Onda su ipak skupili snagu, odlučili otići u neku udrugu, upisati se na neki tečaj i naprosto opet prodisali. I sada uživaju.
Svi imamo nekoga tko se premišlja o odlasku u dom za umirovljenike. Što su po vašem mišljenju prednosti takvih ustanova?
Kompletna skrb koju institucija nudi, a ne može se osigurati u vlastitom domu. Mjesta su to u kojima ima i puno veselja, pa svi oni koji ostanu sami u svojim stanovima kada se presele u dom ondje živnu. Uključuju se u različite domske aktivnosti i ne moraju više brinuti o svakodnevnim stvarima kao što je kuhanje, pranje, pospremanje. A imaju i zdravstvenu skrb, koja je njima jako važna.
Kakvi sadržaji zapravo zanimaju umirovljenike? Znate li što prate na televiziji, u novinama, što ih najviše privlači?
Njih zanima sve. I velika je predrasuda da sa starenjem nestaje znatiželja i potreba za novim iskustvima. Oni su isti ljudi, s istim osobinama i karakterima kao što su bili i sa 20 ili 30 godina. Možda samo s umirovljenjem imaju više vremena gledati i čitati ono za što nisu imali vremena dok su radili.
Iako ste u ovom poslu već 20 godina, malo se zna o vašem privatnom životu. Poznato je da imate supruga i troje djece, kako usklađujete obiteljski život s poslom, ostaje li vam dosta vremena za njih?
Ostaje hvala Bogu, baš zahvaljujući ovom poslu. Jer nisam u dnevnom ritmu i ludilu koje donosi ritam novinarstva koji je karakterističan za kolega koji rade primjerice u Informativnom programu. I obitelj mi je na prvom mjestu. Nema tu velike filozofije, kuhaš, spremaš, pereš, peglaš, vičeš na djecu. Na muža se ne smijem žaliti, on sudjeluje podjednako u svim tim akcijama kako bi taj sustav bio održiv. Jako nam je važno da smo svaki dan zajedno za stolom. Onda uslijede i oni lijepi obiteljski trenuci druženja, smijeha, putovanja. I tako u krug.
VEZANI ČLANCI:
Odmah nas naravno i zanima, što radite kada ukradete neki slobodan trenutak?
Šetam po gradu, družim se s dragim ljudima, idem u kazalište. Ako ukradem neki vikend, otputujem s prijateljicama ili pobjegnem u moje Zmijavce.
Sigurno kao dijete niste mislili da ćete se baviti ovim poslom. Sjećate li se koja vam je tada bila najveća želja?
Voljela sam uvijek scenske nastupe. Nisam imala neku konkretnu želju, ali znala sam da će moj posao imati veze s nekim javnim nastupima. Pa je još na studiju novinarstva izbor pao na televiziju.
A kakvi ste bili u školi? Uzoran učenik, ili ste imali neku fazu buntovništva?
Bila sam uvijek odličan đak, valjda je to onda i uzoran. Nisam imala buntovne faze, mislim da su roditelji bili zadovoljni.
Inače ste iz Imotskog. Vaša djeca odrastaju u Zagrebu. Je li velika razlika između vašeg i njihovog djetinjstva? Naime, puno slušamo danas o onima koji su cijele dane trčali i skakali, igrali se na zraku, dok su kao današnja djeca u lošijoj poziciji jer od rođenja u rukama imaju tablete i mobitele....
Da, ja sam iz Zmijavaca, jednog sela pored Imotskog. Najlipšeg mista na svitu. Razlika između mog i odrastanja moje djece je ogromna. I mislim da sam ja u prednosti i da sam imala ljepše djetinjstvo, bezbrižnije i razigranije. Oni danas žive pod pritiskom društvenih mreža i pod terorom koji one nameću. Moraš biti kao oni na mrežama, imati ono što oni promoviraju, slušati ono što oni nameću kao trend. I sve se to brzo mijenja, a oni misle da se moraju prilagoditi svakom novom trendu.
GALERIJA Znate li tko je ovo? Pogledajte kako se naša bivša voditeljica mijenjala tijekom godina
Bojite li se odlaska u mirovinu s obzirom na teme koje obrađujete?
Ma ne bojim. Sve ovisi o nama samima. Može se dogoditi i bolest ili bilo kakva nevolja u životu. Ovisi o nama kako ćemo bilo čemu pristupiti. Ja sam zahvalna na svemu što imam. Važno je njegovati odnose s ljudima. Jer ako nemamo jedni druge, nema uživanja niti u lijepom što nam se događa, a bome nema onda niti nekoga da nam pruži ruku u potrebi. Ja imam četiri sestre, brata, hrpu nećaka i nećakinja. Divne prijatelje. Uvijek se međusobno podržavamo, smijemo se, plačemo, slavimo, tugujemo. Tako ćemo nastaviti i dalje i nemamo se čega bojati.
Kojim riječima biste odlazak u mirovinu olakšali nekome tko je bio radoholičar cijelog života?
Nema predaje (smijeh). Toliko ima divnih stvari u životu izvan svakog posla da ne treba žaliti i bojati se odlaska iz svijeta rada. A svaki čovjek koji je volio svoj posao, kojem je posao bio poziv, uvijek može s njim u nekom drugom obliku nastaviti. Mene, primjerice, oduševljavaju ljudi koji su se u mirovini posvetili volontiranju. Darivanju sebe za druge. Oni su mi najinspirativniji.
Nismo jednom čuli rečenicu "Kad odeš u mirovinu, onda te nitko više ne doživljava". Smatrate li da je to istina?
Nije to istina. Bože dragi koliko samo predrasuda ima o umirovljenju, starenju općenito. Opet kažem, sve ovisi o nama samima. Pitanje je za koga želiš da te doživljava. Isto tako mislim da je važno znati i prepoznati trenutak kada se povući, ako ste ostali vezani i u mirovini za svoj posao. U nekom trenutku zaista treba prestati, ne dopustiti da dođe do trenutka u kojem će vas komentirati u stilu - pa zar mu/joj nije dosta, zašto mlađima ne ostavi prostor, zašto uvijek misli da je najpametniji/najpametnija. A takvih slučajeva na žalost ima. I žao mi je zbog nekih ljudi.
I za kraj, osim "Treće dobi" imate li još kakve poslovne planove. Jeste li se uspjeli odmoriti na godišnjem? Planirate li možda neko putovanje u skorijoj budućnosti?
Iskreno nemam nikakve poslovne planove. Uživam u svom poslu. U svakom pogledu. I u emisijama i snimanjima i zbilja imam divnu redakciju s prekrasnim ljudima. Godišnji je bio prekrasan. Kombinacija Brača i Zmijavaca. Malena mjesta srca moga. Putovanja su uvijek dobra opcija. Imam neke planove. S mužem nadoknaditi putovanje za godišnjicu braka u Rim, s kćeri na neko "žensko" putovanje, pa onda neki obiteljski izlet...
GALERIJA Nestvarna ljepota glumice Angeline Jolie (49)
Čestitke novinarki i urednici gospođi Aniti Hrstić.