Jedan od "najluđih" kazališnih prizora zatekao me svojedobno u direkciji zagrebačkog Baleta. Stigla sam na intervju s tadašnjom ravnateljicom Almirom Osmanović, a njena me tajnica uvela u njenu sobu. Ta je soba doslovno bila krcata velikim kartonskim kutijama punim kozmetičkih potrepština. I dok sam se ja u čudu osvrtala oko sebe, kao vjetar (jer baš takav je i njen temperament) ušla je Almira i odmah s vrata objasnila: - Ma plesači imaju jako male plaće, pa sam od donatora dobila ove proizvode ne bih li im barem malo olakšala život.
Bila su to teška vremena Domovinskog rata, a u tom trenutku ni ona ni ja nismo ni slutile da ono najteže tek dolazi, dan kada je Balet HNK Zagreb nastradao u srpskom raketiranju Zagreba 3. svibnja 1995. godine, trenutak u kojem je i ona sama bila ozbiljno ranjena. I to je dio biografije ove primabalerine, nacionalne prvakinje Baleta HNK Zagreb, ravnateljice zagrebačkog i splitskog baleta. No, kako bi se ispričala ta bogata karijera, najbolje je početi s njenim djetinjstvom, u trenutku kada se zaljubila u balet. Treba li uopće reći da to bila ljubav na prvi pogled.
- Naravno da se sjećam prvog baleta koji sam gledala kao djevojčica. I trenutka kada sam se nepovratno zaljubila u balet. Bilo je to nakon predstave u tadašnjem Malom kazalištu na Trešnjevci, gdje su se nedjeljom prikazivale matineje. Predstava se zvala "Klik-klak", po u to vrijeme planetarno popularnoj igrački, a izvodili su je polaznici baletnog studija koji je vodila legendarna Silvija Hercigonja, koju su svi od milja zvali teta Silvija. Odmah sam poželjela biti balerina - priča Almira.
No, ta je djevojčica već tada znala da se snovi ostvaruju radom i upornošću i doslovce je odmah počela raditi na ostvarenju svog sna. Prvom se prilikom upisala u baletni studio, naravno kod tete Silvije, koja je vrlo brzo uočila njen talent.
- Iako nisam imala nikakvo predznanje, brzo me ubacila u predstavu, i to baš "Klik-klak". Sjećam se da se i nisam proslavila, da sam griješila, vjerojatno pregažena tremom i velikom željom za plesom. No, teta Silvija je bila zadovoljna jer sam po njenom sudu bila jako "tancevalna", kako je govorila. Od početka našeg zajedničkog rada ja sam bila gladna znanja, vrijedno sam radila i bez pogovora slušala. Bilo je tada u njenom baletnom studiju jako puno djece, vladala je familijarna atmosfera, a tetu Silviju smo svi doslovce obožavali, ali smo se je i bojali. Red, rad i disciplina bili su dio našeg odrastanja, a ja sam vrlo brzo počela preuzimati glavne uloge u njenim predstavama. Uz to sam plesala i u dramskim predstavama, putovala po festivalima i na neki način odrastala na pozornici i gdje sam se oduvijek osjećala bolje nego kod kuće - priča Almira i zaključuje kako bez tih sretnih okolnosti koje su ju spojile s karizmatičnom osobnošću tete Silvije vjerojatno nikada ne bi bila balerina.
Njen talent, ali i plesna tehnika, bili su takvi da kod prijema u ansambl Baleta HNK Zagreb nitko nije postavio pitanje oko toga zašto u ansambl ulazi mlada djevojka koja nije završila baletnu školu. Štoviše, i tamo je vrlo brzo prepoznat njen talent, te je dobila prestižnu stipendiju za znamenitu baletnu akademiju Agripina Vaganova u Petrogradu. No, prije "izleta u Rusiju", pitam Almiru kako je moguća današnja kulturna sramota grada Zagreba u kojem već godina stoji totalno "razvaljena" baletna školu, a ona kaže:
- To je apsolutna sramota, za grad, za vlast i za državu. Nikada se manje nije marilo za balet i umjetnost općenito. Politika se apsolutno umiješala u sve segmente života i kao da namjerno bira ljude koji će svojim neznanjem uništiti sve ono što se gradilo na tom polju.
Njeni dani u Petrogradu bili su ispunjeni napornim radom, cjelodnevnim vježbanjem, ali i susretima s velikim umjetnicima i velikim zvijezdama koji su do statusa došli isključivo svojim radom. S nekima od njih i danas surađuje, a tamo je upoznala i svoju drugu baletnu pedagoginju, Ljudmilu Safronovu, koja je i sama bila vrhunska balerina, posljednja učenica znamenite Agripine Vaganove. Ona je Almiru uvela u svijet velikih baletnih uloga i bio je to susret za koji ona danas kaže da je bio: "Sudbonosan!".
Osobno se jako dobro sjećam njenog povratka iz Rusije i uloga koje su slijedile, izazova koji je bio pred njom, jer najveće je role plesala u vremenima kada se od scene opraštala Vesna Butorac Blaće. Te dvije primabalerine u svijetu i urbanim legendama zagrebačkog baleta zauvijek će povezivati znamenito "Labuđe jezero" jer još i danas vrijedi pravilo kako je Vesna Butorac bila naš najbolji i najljepši bijeli labud, a Almira najbolji i najtemperamentniji crni labud.
I sama Almira kaže da joj je crni labud na vrhu liste uloga u klasičnim, bijelim baletima, ali: - Po svom prirodnom temperamentu uvijek bila sklonija ulogama poput crnog labuda ili Quitri (glavna ženska uloga u Minkusovom baletu "Don Quixote", op.a.), ali su mi baš zbog toga nježnije uloge uvijek bile poseban izazov, jer sam se za njih puno više trebala truditi. Zato mi je i teško iz svega što sam otplesala izdvajati samo nekoliko uloga, jer svakoj sam se predala cijelim svoji bićem - objašnjava Almira i slaže se s mojom ocjenom da je tada zagrebački Balet producirao nezaboravne predstave, velike hitove koji i danas žive u sjećanjima svih koji su ih gledali. No, ona je mnogo plesala i u suvremenom baletu, o čemu govori:
- Tu ljubav za suvremeni baletni pokret otkrila mi je znamenita Nada Kokotović, zbog nje sam plesala u antologijskim predstavama poput "Othella", "Mizantropa"... Jedna od najdražih mi je bila uloga Anite Berber, u istoimenoj predstavi s kojom smo jako puno putovali i koja je na međunarodnim festivalima često nagrađivana. Bila je to koreodrama, prva takva forma kako u regiji, tako i u svijetu, dokaz da je Nada zaista bila ispred svog vremena. Tijekom svoje plesačke karijere radila sam s mnogim sjajnim koreografima, ali moj trolist veličanstvenih čine: Milko Šparemblek, Vasco Wellenkamp i Rami Beer.
No, okušala se Almira Osmanović i kao glumica, i to vrlo uspješna, a i u taj svijet ju je također uvela Nada Kokotović, zajedno s legendarnim redateljem Ljubišom Ristićem.
- Ljubiša me doslovno preko noći gurnuo u kultnu predstavu "Oslobođenje Skoplja", u ulogu koju sam morala savladati u tri dana kada se Perica Martinović razboljela. S tom sam predstavom bila i na gostovanju u Meksiku i tamo dobila izvrsne kritike, što mi je, naravno, laskalo. Glumila sam i u predstavi "Sjećanje na Georgiju" redatelja Jakova Sedlara, s velikanom hrvatskog glumišta Borisom Miholjevićem, na tekst Nina Škrabea, ali i u filmovima, poput "Fergismajniht/Ne zaboravi me", "Sjećanje na Georgiju", "Koko i duhovi"... Moja posljednja dramska predstava je bila u suradnji sa sjajnim režiserom Nenadom Glavanom, tako da mi ni iskustva u tom segmentu izvedbene umjetnosti ne nedostaje - priča Almira.
A pred sam kraj velike plesačke karijere preuzela je brigu o cijelom Baletu HNK Zagreb i u zaista najtežim - ratnim - vremenima, postala ravnateljica. Pitam je stoga postoji li bio što u čovjekovom životnom i radnom iskustvu što ga može pripremiti na to da se nalazi u plesnoj dvorani za probe po kojoj padaju zvončići i iz koje trenutak kasnije iznose krvave i teško ranjene ljude, a ona govori:
- Domovinski rat je bio jedno bolno i traumatično iskustvo, nešto što mi sudionici ne možemo i nećemo nikada zaboraviti. Zbog raketiranja Baleta na sreću nemam PTSP, ali potpuno razumijem PTSP branitelja, ljudi koji su bili na fronti, borili se, bili mučeni po logorima, vidjeli neizbrisive strahote... No, ja ću taj ratni period pamtiti i po divnom ljudskom zajedništvu. Svatko se borio na svoj način, ali činilo se kao da svi dišemo jednim plućima. Sjećam se tog dana kada smo stradali, ali i onih koji su mu prethodili. Sirene su neprestano zvale na uzbunu, bježali smo u skloništa, pa se vraćali na probu, nije bilo novaca, ljudi su bili u strahu, ali odlučni da ustraju i da ne bježe. Intendant Georgij Paro, Vladimir Kranjčević, Jakov Sedlar, Jasna Jakovljević i ja činili smo ekipu koja je tada vodila HNK Zagreb - priča Almira.
Zagrebački balet je tog svibnja 2015. pripremao premijeru međunarodnog projekta "Donaou balet", a Almira je u dvoranu za probe ušla nekoliko minuta prije nego što su po njenom staklenom krovu počeli padati zvončići. Kada je Večernjak sve baletne umjetnike koji su tada nastradali okupio na dvadesetu godišnju raketiranja, rekla nam je:
- Imali smo tada u Zagrebu puno stranih plesača, a svi su bili u strahu. Stalno su me ispitivali: je li sigurno, a ja sam ih sve uvjeravala da je Zagreb siguran. No neki nisu izdržali. Tog sam jutra s Glavnog kolodvora ispratila kući četvoricu mađarskih plesača, a tri minute iza podneva sve oko mene bilo je puno krvi. Trčala sam uokolo i tek kada su svi već bili na putu do bolnice pokazala sam liječniku iz Hitne svoju nogu i ranu koja je krvarila. Odmah me strpao u vozilo, čim sam stigla u bolnicu završila sam na operacionom stolu, a prve riječi koje sam izrekla budeći se iz narkoze bile su: "Glavno da su Mađari na sigurnom". Liječnici su mislili da još uvijek buncam.
Da se maknemo od stradanja i pretužne činjenice da je taj napad na Zagreb bio i kraj karijere odličnog britanskog plesača Marka Boldina, koji je ostao bez bubrega, pričam joj o kutijama i kutijama kozmetičkih proizvoda koje sam zatekla u njenoj ravnateljskoj kancelariji, a ona kaže:
- Svi smo tada tražili bilo kakvu pomoć kako bismo opstali. Tako ste vjerojatno i vi zatekli donaciju koju sam u tom trenutku dobila, ali je još nisam podijelila članovima Baleta. Osim šminke dobivali smo i trenirke, trikoe, papučice... Pomoć su nam slali iz Engleske, Njemačke, Amerike... Moram priznati da sam ponosna na taj dio svog života, jer sam u nemogućim uvjetima uspjela održati kvalitetu ansambla, a na repertoaru su se uz velike bijele balete izvodile i sjajne predstave suvremenog plesa. Mnogi strani koreografi dolazili su u naš teatar i tim svojim činom dali nam najveću moguću podršku - poentira Almira.
A nakon Zagreba prihvatila se ravnateljstva splitskog Baleta i kaže kako, kada želi nasmijati ljude, prizna da je u Splitu imala svoju prvu depresiju: - Kada sam stigla u splitski Balet, zatekla sam potpuno devastiran ansambl, nezainteresiran, lijen, slabašne tehničke kvalitete... Ne znam zašto sam uopće pristala biti ravnateljicom Baleta splitskog HNK. Valjda je to bila ta neka moja prirodna znatiželja u kombinaciji s upornošću i borbenošću, plus moje osmogodišnje iskustvo ravnateljice Baleta zagrebačkog HNK. To mi je dalo samopouzdanje i želju za novim izazovom. Danas, kada s odmakom gledam svoje splitske godine, nije mi jasno kako sam, unatoč mnogim problemima, uspjela stvoriti respektabilan i kvalitetan ansambl kojem su se svi divili, kako kod kuće, tako i izvan granica Hrvatske. Bili su to izazovni, lijepi i kreativni dani u Splitu, ali bilo je i napetih i teških situacija popraćenih umorom i suzama... Na kraju se sve to isplatilo, jer nema ljepšeg nego vidjeti ushićenu publiku na svakoj predstavi. I danas mnogi moje ravnateljsko razdoblje, koje je trajalo deset godina, nazivaju renesansom splitskog baleta. Naravno da mi je kad to čujem srce veliko ko' nebo i da sam beskrajno ponosna na taj dio svog posla.
Na pitanje je li lakše voditi manji ili veliki baletni ansambl, odgovara:
- I jedan i drugi ansambl sam vodila u kriznim vremenima, tako da mi je teško odgovoriti na to pitanje. Ne znam koliko bih bila uspješna u Splitu da nisam imala iza sebe ratno zagrebačko iskustvo, koje me osnažilo. Split je mala i slatka sredina, ali ljudi znaju biti vrlo teški. Mnogi su mislili da će lako izaći na kraj s jednom nježnom balerinicom, ali su se grdno prevarili. No, kada su shvatili kako se splitski balet razvija, koliko je praćen i hvaljen, e onda su i oni postali ponosni, a ja prihvaćena i poštivana. Ljudi me i dan danas na Splitu znaju zaustaviti na ulici i komentirati kako su to bila lipa vremena.
Almira je u mirovinu otišla 2006. godine kao nacionalna baletna prvakinja, ali njen je život sve samo ne - mirovanje. Vodi kolegij scenskog pokreta na Umjetničkoj akademiji u Splitu, kao i na Muzičkoj akademiji u Puli, a predaje i studentima glume na privatnom sveučilištu Libertas u Zagrebu. Putuje svijetom kao članica žirija na velikim svjetskim plesnim festivalima, koreografira, drži plesne radionice. Ali na pitanje - da se ponovno rodi, bi li izabrala isti posao, jer za balet, posebno onaj vrhunski, s pravom se govori da je to rudarstvo u izvedbenim umjetnostima, kaže:
- Nisam sigurna. Vremena su se promijenila, život se čini puno težim, izgubile su se istinske vrijednosti, duhovnost je pala na niske grane, a sve se okreće oko materijalnog. To sigurno nije svijet u kojem bih voljela započeti novi život. No, jedino u što sam sigurna je to da bih se opet rodila s neizmjernom ljubavlju prema plesu!
VIDEO Ulaznice za Euroviziju u Liverpoolu rasprodane u samo 30-tak minuta
