Na početku njegova mandata, davne 2016. g., pisao sam o tome kako sam s tada tek ustoličenim predsjednikom Vlade g. Andrejem Plenkovićem dijelio osnovnoškolske klupe. Zasigurno se taj tekst još uvijek može pronaći negdje na world wide webu jer u njemu ništa nisam slagao pa da ga, recimo, Faktograf ukloni. Istina, ja sam tu obrazovnu ustanovu na Jordanovcu, kućni broj 108, upisao nekih deset godina nakon što ju je on već bio apsolvirao, ali klupe, to mi nitko ne može osporiti, za svo to vrijeme nisu mijenjali. Bio je on, činilo mi se tada, najistaknutiji predstavnik našeg nepostojećeg osnovnoškolskog alumni kluba, zato sam mu i posvetio to štivo, ali nakon što sam neki dan sjeo u kafić Broom 44 na Dolcu, a koji je genijalno dizajnirao moj prijatelj iz paralelnog razreda Ivan Levak, te sam pio kavu iz šalica koje je custom made napravio par godina stariji Mak - obojica su, uzgred kazano, za razliku od prvo navedenog bili poznati švaleri u toj obrazovnoj ustanovi - shvatio sam da je moja osnovna škola iznjedrila ljude koji nam i zbilja, a ne samo deklaratorno, svakodnevicu čine ljepšom.
Ovo će, evo, biti priča o njima i tome gdje ih u centru možete pronaći, a taj Broom 44 je, kad ga već spominjem, na Dolcu odmah desno čim se popnete uz 44 stepenice iznad Harmice. Možete ga prepoznati i po redovima koji se ispred njega formiraju u podne i koji se ne razlikuju previše od onih kada marokanski iscjelitelj Mekki Torabi dođe na Velesajam.
Žuti, na primjer, koji je jedno vrijeme slovio kao najjači u školi, nasljeđujući tako tu cijenjenu titulu od Lipe, Zdeslava, Japanca i drugih velikana koji će zauvijek ostati zlatnim slovima upisani u povijest moje osnovne škole ili, evo, barem nožićem u svaku drvenu klupu, stolicu i vrata, sada je kuhar u jednom za mlade ljude veoma popularnom restoranu. Baš neki dan sam kod njega pojeo naravni odrezak s restanim krumpirom i oduševio se.
"Otkad ti kuhaš?", pitao sam ga u potpunosti iznenađen tim njegovim talentom jer bi prije hranu, tj. moju užinu pod velikim odmorom, samo oteo bez da je treba pripremati, ali ono što me nije iznenadilo bio je njegov odgovor. "Naučio sam u zatvoru!", rekao je, a ja sam počeo obraćati malo više pozornosti na to ima li možda komadića stakla u mome jelu.
A Lima, koji je još donedavno vrtio kebabe u maloj Rubeljevoj radnjici u Marićevom prolazu kroz koji šminkeri iz centra grada, ne obraćajući pozornost na njega, žure iz Praške u Gajevu, predvodio je jednu opasnu kvartovsku bandu dok su oni još uvijek s bakom jeli kolače na Jelačić platzu i pričali o tome kako su proveli dan u privatnom francuskom vrtiću. Novine su o toj Liminoj bandi tada iscrpno izvještavale, a njegova fotografija se u jednom dnevnom listu još uvijek koristi kada god netko odluči pisati o vršnjačkom nasilju. Iznad fotografije uvijek piše ono: "arhivska", ali njegova poza na njoj - kako cipelari nekog za tu priliku namještenog jadnika - i više je nego "legendarna". Nije on, međutim, bio neki nasilnik ili buller, kako je to danas moderno nazivati, niti je ikoga mučio i ugnjetavao, već je jednostavno bio zajeban i volio je upadati u probleme. Isto tako, volio je i jednu Petru, kasnije studenticu veterine, ali to sada nije toliko važno i spominjem samo kako bi ti slučajni prolaznici kroz Marićev prolaz, ti neupućeni šalabajzeri iz centra koji nisu ni svjesni kraj kakve face tako užurbano prolaze, saznali i za tu njegovu nježniju stranu ako ga ponovno ugledaju za nekim rezačem kebaba u gradu.
Taj Rubelj kebab mu je, naime, propao, ali s obzirom na njegov urođeni talent za preživljavanjem, ne sumnjam da će se vrlo brzo ponovno pojaviti negdje u centru grada i na tanko rezati onu mesnu paštetu.
Gioia je, da spomenem i nju kada već posljednjih dvadeset godina konstantno o njoj razmišljam, bila zasigurno jedna od najljepših djevojaka u školi. Mislim da me pamćenje ne vara kada kažem da je u školskim novinama koje su izlazile jednom godišnje, i to samo jedne godine, proglašena misicom škole ili eventualno Slavičinom prvom pratiljom, ali provjerit ću za svaki slučaj još jedanput jer taj primjerak i dalje čuvam ispod kreveta u svojoj dječačkoj sobi. Ona je sada, dakle, a zato ovo i pišem, jedna od najljepših djevojaka u centru grada i kada bi izlazile neke novine iz prve pješačke zone, zasigurno bi opet bila proglašena misicom… Na križanju Ilice i Margaretske ona, naime, veoma uspješno vodi Orange, najbolju slastičarnicu u gradu, a u kojoj je, unatoč sjajnoj ponudi kolača, i dalje ona nešto najslađe što se tamo može pronaći.
Slično je i s Mateom s kojom sam svojevremeno markirao matematiku iza škole, a koja je danas jedina preostala svijetla točka restorana Boban u kojemu već godinama vrijedno konobari…
Tomo kolporter, o kojemu sam također na ovim stranicama već ranije pisao kao svome schullkolegi, još uvijek prodaje novine na Jelačić platzu, a simpatične djevojke koje stoje iza domaćeg branda tenisica Shuzz, te koje su do svega prije par godina sjedila iza mene u školskoj klupi, sada sjede u svojoj radionici na Europskom trgu i s trećeg kata promatraju prolaznike isto onako kako su promatrali nas dečke koji smo im pokušali hofirati - s visoka!
Postoji uzrečica koja kaže da ukoliko ti prijatelj ima neki vlastiti biznis, a ti ne kupuješ kod njega, ili eto ne koristiš njegove usluge ako se on bavi nekom uslužnom djelatnosti koja ti je potrebna, onda se nemoj više nazivati njegovim prijateljem. Osobno podržavam taj stav i zato, ako moj prijatelj ima frizeraj, tamo se šišam, ako ima kafić, kod njega pijem, a ako prodaje osiguranja - što uglavnom svi moji i rade - preko njih sklapam i kasko, i životno.
U centru grada, kako sam u posljednje vrijeme shvatio, ima dovoljno tih mojih prijatelja samo iz osnovne škole da na taj način uspijevam zadovoljiti sve svoje dnevne potrebe bez da moram kupovati robu ili, eto, koristiti usluge nekoga koga ne poznajem još od najranijeg djetinjstva, a to je ipak, složit će te se, veliki benefit koji zahvaljujući starom kvartu sada imam u centru grada.
VIDEO Franka Batelić otkrila da s Ćorlukom čeka drugo dijete
